Taman kada profesionalno i životno iskustvo dostignu nivo zbog kojeg pomislite da vas ništa ne može iznenaditi, preko noći shvatite da postoje situacije u kojima ste jednostavno nemoćni, kada shvatite da je ne samo naš, nego i bilo koji drugi jezik na svijetu siromašan da opiše ono što osjećate, da opiše veličinu onoga o čemu razmišljate. Veličinu čovjeka kojeg više nema. Krik do neba... Vrisak... Sve je uzalud... Ne postoji ništa što može da opiše Uroša. Što god da kažete - malo je. Kako god da ga okarakterišete - nedovoljno je...
Uroš Tošković je bio ČOVJEK! A biti ČOVJEK je nešto tako rijetko, tako teško, tako bolno. U svijetu u kojem je to najteža uloga, on je koračao, patio i slikao uzdignuta čela. Uspravan i gord. NESALOMIV. Šibali su ga vjetrovi zla, pakosti, ljubomore... Nisu mu mogli ništa! Odbacio je sve zašta su drugi spremni da puze, cvile i mole. Svijet kojim ga ničim nije zaslužio, koji ga nije bio dostojan i koji ga nikad nije upoznao, gledao je sa distance sa koje ga gleda i danas. Sa žaljenjem što mu ne može pomoći. Svjestan da mu je, među masom istih i jadnih, genijalnost breme kojeg će se otarasiti tek onog časa kada kaže zbogom tom svijetu. Na putu ka legendi, žrtvovao je sebe. STARI MAJSTOR je žrtvovao figuru, a dobio partiju. Postao je BESMRTAN! Teško je zaustaviti suze, ali svako ko ga je volio u ovom trenutku morao bi da bude srećan. I da se sjeća njegove skrivene, kao pamuk nježne duše, i dubokih, toplih očiju...
Kume, cedulja je ispod vrata. Vidimo se...
Bonus video:
