Andrea Mugoša za "Vijesti": U našoj igri sve je moguće

Predstava “Isti” po tekstu Sare Đurović koju je režirao Damjan Čitkušev, biće odigrana na sceni Studio u utorak 12. marta.

Ova predstava je koprodukcija CNP-a i Makedonskog narodnog teatra iz Skoplja, a donosi priču o (ne)odrastanju.

Glavna junakinja je tinejdžerka-antijunakinja Jovana koju tumači Andrea Mugoša.

Pored nje u predstavi igraju još i Nikola Perišić, Olivera Vuković, Aleksandar Gavranić, Gorana Marković, Mia Vojvodić i Žana Gardašević Bulatović.

Mugoša ne krije da je ova uloga bila izazov jer je bio potreban ozbiljan psihološki pristup kako bi što bolje odigrala Jovanu.

U predstavi “Isti” igrate tinejdžerku, je li bilo teško izboriti se sa problemima i dočarati sve ono što muči jednog tinedjžera?

Ljepota našeg posla je, između ostalog, to što možemo biti šta god zamislimo, koliko god to bilo daleko od nas. Tinejdžerka, starica, muškarac, žena, kralj, sluga... U našoj igri sve je moguće, ne postoje granice. Ne postoji mjesto u kom ne možemo biti, ne postoji vrijeme u kom ne možemo biti, ne postoji čovjek koji ne možemo biti. Zato kažem da je naš posao čaroban, i da smo mi glumci privilegovani što se možemo igrati poput djece. Tinejdžerski dani su osjetljivo doba, bio je potreban ozbiljan psihološki pristup i razumijevanje svih onih stanja i faza kroz koje prolazi jedan tinejdžer, pa i više od toga, jer, Jovana nije običan tinejdžer.

Igrate antijunakinju. Šta vas je očaralo kod prvog čitanja teksta?

Sposobnost da nas provede kroz različite životne priče, lepeza različitih osjećanja sa kojima se bore likovi, primjeri iz kojih se sve uglova može gledati svijet i ljudski život. Naboj emocija koje idu iz krajnosti u krajnost. Podsjetnik koliko je porodica važna kao temelj, i kako svako dijete ima pravo da bude bezbrižno i srećno.

Ovo je drama o odrastanju. Jeste li se plašili da zaigrate u komadu koji je pisala neafirmisana autorska?

Nikako. Tekst je zaista dobar, i s razlogom je prošao konkurs CNP-a za savremeni domaći tekst neafirmisanih autora. Dobila sam sjajnu ulogu, ulogu tinejdžerke koja je odrasla u lošoj porodičnoj atmosferi, prepuštena pogrešnim očevim metodama vaspitanja, destruktivnoj ljubavi, pretjeranoj zaštiti koja više uništava i izlaže opasnosti, nego što štiti. Sve to je šalje u neki njen svijet, izmišljen, u koji ona počinje da vjeruje do te mjere da prestaje da pravi razliku između jave i sna, ona ne zna ko je, ne zna gdje je. To je inspirativna uloga i ozbiljan glumački zadatak. Ne samo uloga Jovane, već i svi ostali likovi. Bila sam jako srećna što mi se pružila prilika da budem dio tog projekta.

Predstava je koprodukcija sa Makedonskim narodnim teatrom. Kakva je bila saradnja sa Damjanom Čitkuševim?

Sjajan je reditelj i bilo je zadovoljstvo saradjivati sa njim. Prošli smo kroz kvalitetan proces, i zajedničkim rješenjima i sredstvima oblikovali predstavu. Divno je kada reditelj da glumcu slobodu, kada mu vjeruje, i kada mu je važno kako se u određenom zadatku osjeća. Takav odnos reditelja i glumca uvijek daje dobar rezultat. U startu mi se dopala njegova ideja i zamisao. Dopao mi se stil njegovog umjetničkog izraza. Proces rada je bio kreativan, istraživačkog karaktera, to mi je pomoglo da zaronim duboko u sebe i pronalazim nova glumačka sredstva. Bilo je to predivno iskustvo, korisno. Voljela bih da se naša saradnja ponovi.

Ova predstava se izvodi na maloj sceni. Koliki je izazov igrati komad u intimnijoj atmosferi?

Obožavam malu scenu. Publika kao da postaje partner na sceni, saosjeća. Sve je nekako pojačano, intimno. Ništa se ne može sakriti, sve se vidi, treptaj oka, čuje se disanje, čitaju se misli, osluškuje se emocija. Ta bliskost između predstave i publike daje igri posebnu čar.

Komad nije baš svakog mjeseca na repertoaru, da li je zbog toga teže da publika zavoli istu?

Ako je suditi po rasprodatim kartama i reakcijama, rekla bih da publika voli ovu predstavu. Sada, nakon završenih radova na rekonstrukciji male scene, vjerujem da će češće biti na repertoaru, što je svakako dobro za život predstave.