Posljednji Reflektor - TV Vijesti - odgledao sam na YouTube, na preskoke - preletio sam cijelu emisiju u tri minuta - što je bilo sasvim dovoljno da se u moju dušu useli nespokoj - i da ozbiljno klonem duhom. Toliko arogancije na jednom mjestu - uz apsolutnu neodgovornost koju su demonstrirali ljudi kojima je primarna dužnost zaštita javnog interesa - i koji ne bi smjeli da budu ni arogantni ni neodgovorni - to je... fali mi riječ...
Posječeno je na desetke zdravih stabala četinara u neposrednoj blizini Crnoga jezera na Durmitoru - u srcu NP Durmitor - da bi se oslobodilo mjesto za nekakve nazovi-privremene objekte - bungalove - i ko zna što još - da bi se, dakle, gradilo u srcu NP Durmitor - i upravo su ljudi koji su gostovali u Reflektoru - predsjednik Opštine Žabljak i direktor JP Nacionalni parkovi CG - kumovali sječi. Izostanak osjećaja krivice kod tih ljudi, njihova nevjerovatna indolencija (neosjetljivost, ravnodušnost) pred licem javnosti - to je... opet mi fali riječ. Bojim se da poslije takve demonstracije mračne sile nema više nazad - sljedeća demonstracija sile može biti samo mračnija i silovitija. Na stranu činjenica da neposredni izvršioci - ljudi poput Veselina Vukićevića i Elvira Klice - samo izvršavaju naređenja - samo sprovode volju nadređenih - što se, u ovom slučaju, u prvom redu odnosi baš na gospodina Pavla Radulovića, ministra održivog razvoja i turizma - i stoga stvarno ne postoji razlog da ti ljudi osjećaju bilo što drugo u dušama svojim lojalnim - osim mira i spokoja. Oni samo rade svoj posao.
Kad već pomenuh stabla - dodao bih da o barskim čempresima ne smijem ni da razmišljam. Pitanje nesretnih čempresa i nesretnog vrtića u Baru od starta je bilo političko pitanje - a trebalo je da bude, da je sreće, pitanje iz domena prostornog i urbanističkog planiranja. Ali kako je ovdje preduslov svemu profitabilnom upravo demonstracija mračne sile - onda je i to, u suštini vrlo jednostavno pitanje - koje se zapravo svodi na problem uspostavljanja modaliteta zdrave i učinkovite komunikacije i koordinacije na liniji građanstvo-struka-lokalna vlast - strahovito ispolitizovano. Nosioci privatnog interesa - zdušno potpomognuti od strane arogantnih, neodgovornih i indolentnih službenika državne uprave i lokalne samouprave - generisali su sukob sa nečim što je poprilično ličilo na jasno artikulisan javni interes - i onda se desio Duško Marković - deux ex machina - ovoga puta u ulozi sile koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar (koja je do tada bila nerješiva - jer se zna ko je pozvan da rješava stvari). Na stranu što naš vrli premijer nije riješio ništa - daleko od toga - ali je ta mučna epopeja - ipak stavljena ad acta - za sad. O čempresima u zoni bivše Kasarne Morača u Podgorici - nad kojima su se nadavili crni oblaci - crnji od durmitorskih i barskih - neću ovoga puta.
Klonuh, dakle, duhom - i osjetih da je sila prejaka i da je pravo vrijeme da počnem polako da svodim račune... Da počnem - za početak - pa da vidimo gdje će nas/me to odvesti. Prestar sam da bih nastavio da bubnjam o kojekakvim bizarnim momentima - kad je postalo pitanje dana, ili čak sata, kad će nam vlast - demokratski izabrana vlast, nadasve, molim vas - servirati novu, još bizarniju nepodopštinu.
A osjećam - i to snažno - da se prostor u koji (pokušavam da) plasiram nauk mudri - uz ozbiljne doze cinizma, da se ne lažemo - polako ali i neumitno sužava, iz dana u dan, te sam stoga vrlo sklon da zaključim da moji svesrdni napori usmjereni u pravcu oblikovanja kritičke svijesti - odnosno “socijalizovanja kritičke svijesti”, kako kaže Srećko Pulig, “kadre da opozove malograđanštinu, tradicionalistički kulturni konzervativizam, (neoliberalni) dogmatski primitivizam i razna mesijanstva” - polako postaju bespredmetni.
Ne uspijevam da podstaknem ni struku ni javnost na razmišljanje - a nekmoli na djelovanje. Tako da...
Osjećam, takođe, da će svođenje računa potrajati - jer, istini za volju, niko me ne tjera da svodim račune - čak ni Dunjica - nema nikakvih pritisaka čak ni sa njene strane - tako da nema potrebe da žurim... Ali moram početi - za početak.
U potonjih deceniju i po (i kusur), javnosti sam se sa ovoga svetoga mjesta obratio tačno 797 puta - ovo je 798. put. I da me neko pita, sad, koji su benefiti (što bi rekli depeesovci) moga angažmana - kao iz topa bih ispalio ono Losovo (Adolf Loos, 1870 - 1933): Ins Leere gesprochen - Izgovoreno u prazno. Uz nužnu konstataciju da je Los pod tim naslovom sveo svoje mladalačko djelovanje na javnom planu (riječ je o njegovim odabranim esejima - pisanim poglavito u formi novinskog teksta) u periodu između 1897. do 1900. godine - i to čitavih dvadeset godina kasnije (knjiga je objavljena 1921. godine) - tako da je veliko pitanje imam li ja, poslije svega - i poslije ovolikih godina - pravo na tu nazovi-konstataciju. U mom bi slučaju možda primjerenije bilo jednostavno Das Leerlauf - Prazan hod.
Šalu na stranu, mladi Los je pod konac XIX vijeka oštro kritikovao građane Beča, svoje sugrađane - malograđane - koji nisu uzimali za ozbiljno njegov nauk mudri. Los je zapravo pokušavao da ukaže - i to vrlo prilježno - da je došlo vrijeme da se odbace tradicionalni (tradicionalistički) obrasci ponašanja - i to u svim oblastima života, redom - i da je nužan zaokret u pravcu modernog načina života - u pravcu svega što je Los u tom trenutku smatrao za moderno. Međutim, ta praznina na koju Los aludira u naslovu knjige objavljene 1921. godine (nepobitno je utvrđeno da Los stoji iza naslova) - odnosi se, dijelom, i na njega (samoga). Los je rano ogluvio - da bi pred kraj života bio skoro pa sasvim gluv. Njegove riječi, kako kažeInes Vajzman, nisu proizvodile nikakav eho. “Ja, arhitekt koji nema objavljena djela, ja, čovjek koji radi u vakuumu”, pisao je Los 1910. godine u vrlo nadahnutoj tiradi naslovljenoj Arhitektura, “ja sam jedan među hiljadama koji ima stvarnog uticaja”. I ispade, za divno čudo, da je bio u pravu. Koliko sam ja u pravu - i da li sam uopšte u pravu - pokazaće vrijeme (kladio bih se da nisam u pravu).
Elem, konkretni benefiti moga obraćanja javnosti ne postoje - svi benefiti su isključivo u sferi duhovne nadgradnje (što bi rekli stari marksisti-komunisti) - i to personalne nadgradnje, da se razumijemo. Ovo je strogo personalni projekat - u mjeri u kojoj javni angažman bilo koje vrste može biti personalni projekat.
Činjenica je da se (ipak) obraćam javnosti, ali feedback - povratna informacija - gotovo i da ne postoji... Ne velim da sam dobar - ali radim na tome - radim na sebi (sebe), što bi rekao Milivoje Katnić, glavni tužilac - i to iz dana u dan.
A sad oprostite, odoh da vidim da li će danas biti više naroda na glavnom PG trgu nego prošle subote... Nastavak slijedi, naravno...
Bonus video:
