Spoj video-igre, kao medija od kojeg se očekuje zabava, sa repetitivnim i dosadnim poslovima, koji su suprotnost video igrama, predstavlja rad kojim se magistrant na Fakultetu vizuelnih umjetnosti Univerziteta Mediteran, Davor Golubović, predstavio na Bijenalu “UK Young artist city takeover: Nottingham” u Velikoj Britaniji, a zajedno sa rediteljem i multimedijalnim umjetnikom Aleksandrom Vujovićem iz Crne Gore.
On je svoj rad, baziran na video-igrici sa ciljem da kroz perspektivu jednog, vidimo mane i kvalitete drugog i obrnuto, započeo tokom boravka u Bratislavi gdje je proveo semestari iskoristio priliku da se oproba u dizajnu video igara u sklopu studija “Medialab” pod mentorstvom profesora Jana Šicka.
Bijenale u Notingemu je najveća smotra ovog tipa na kojoj je, kako kaže mladi umjetnik, do sada učestvovao. Manifestacija je okupila više od 250 umjetnika iz oko 25 zemalja i bila je vrlo bogata sadržajem.
"Od likovnih umjetnosti, video radova, animacije, pa do performansa i muzike, bili su obuhvaćeni svi oblici umjetnosti, a sve to je bilo raspoređeno po čitavom gradu, što u galerijskim prostorima, što u kafićima, po ulici, trgovima... Jedinstveno iskustvo", iskreno ističe Golubović čiji je rad bio izložen u galerijskom prostoru “Broadway” bioskopa, u sklopu izložbe digitalnih i multimedijalnih radova.
Na pitanje koliko mu je ovo predstavljanje značilo, Golubović odgovara:
"Crna Gora je mala sredina pa se osim političkih sapunica i rijaliti bahanalija teško nalaze interesantniji saržaji i tu se ništa ne može. Ovakvi događaji su prilika da se malo prošire vidici, upoznaju interesantni ljudi i vidi nešto novo i svježe, tako da mi je u tom smislu puno značilo", počinje on svoj razgovor za "Vijesti" tokom kojeg otkriva kakva video igrica je zapravo u pitanju, šta ga je inspirisalo, te i kako gleda na život danas koji jeste ili postaje veoma sličan onome koji je programirao, a svi koji bi da pogledaju više, to mogu putem: www.behance.net/DavorGolubovic
- Na Bijenalu u Notingemu si predstavio video igricu na kojoj si počeo da radiš još u toku boravka na Akademiji u Bratislavi. Kakva je video igrica u pitanju i kako bi opisao njen umjetnički segment?
Ova video igra je neka vrsta “simulacije” repetitivnog, besmislenog, kancelarijskog posla koja igrača stavlja u perspektivu zaposlenog i od njega traži da završi posao prije isteka radnog vremena. Pored vremenskog ograničenja i količine “posla” koji mora da završi, igrač mora da prati nivo stresa i pospanost lika kojim upravlja i balansira sve te faktore korišćenjem mehanika igre kao što su ispijanje kafe, korišćenje tableta za smirenje, ubrizgavanje adrenalina ili morfijuma… Dobrim ili lošim balansiranjem ovih faktora, lik kojim igrač upravlja može da zaspe na radnom mjestu, doživi srčani udar, dobije otkaz ili, u najboljem slučaju, zaradi platu. Bez obzira na ishod radnog dana, igra se resetuje sa početkom novog radnog dana i tako nastavlja u beskonačnost.
Ideja je bila spojiti video igru, kao medij od kojeg očekujemo zabavu i koja svojim mehanikama nagrađuje igrača za ispunjavanje zadataka, sa repetitivnim, dosadnim poslovima, koji su obično suprotnost video igrama, a sa ciljem da kroz perspektivu jednog, vidimo mane i kvalitete drugog i obrnuto.
- Kakvi su bili utisci publike kada bi ovaj rad bio predstavljen, a kakvi su stručniji komentari?
Interesantna situacija se desila na ovoj izložbi. Došla je majka sa djetetom od možda desetak godina, koje se obradovalo kad je vidjelo igru. Poslije par pokušaja, dijete je prokomentarisalo kako ne razumije o čemu se radi u igri, a majka mu je odgovorila: “razumjećeš kad budeš imao posao”. Što se mene tiče, to je dovoljno.
- Pitanje bi bilo šta te je inspirisalo da počneš sa radom na ovom djelu, svakodnevica koja je prikazana u igrici ili neki vid borbe, bunta protiv iste?
Teško da bi mi tematika kancelarijskog posla bila inspirativna da nisam imao nekog prethodnog iskustva. (smijeh) Radim kao grafički dizajner, tako da sam prikucan za ekran veći dio dana. Iako ima svojih lijepih momenata, veliki dio se svodi na operaterski posao koji umara i ne pruža nikakvu satisfakciju, a od koga se ne može pobjeći. U takvim situacijama, čovjek počne preispitivati svoje odluke, gdje je trenutno i kuda ide, što zna da odvede u poprilično crne misli, tako da mi je rad na ovoj igri bila neka vrsta terapije. A bio je i dobar izgovor da se još jednom pogleda “Brazil” Terry Gilliama koji mi je bio polazna tačka u dizajnu i igra “Stanley's parable” Davey Wreden-a.
- Da li se kroz oči kritike pa i laika ovaj rad može smatrati kao ironično predstavljanje današnje kancelarijske mašinerije?
Nadam se.
Vrijeme je jedina valuta kojom raspolažemo, a mijenjamo ga za imaginarne valute koje dalje mijenjamo za neke materijalne stvari koje nam uzimaju i to malo vremena koje nam ostaje i vrtimo se u krug. I baš je u pitanju mašinerija. Kancelarija traži prilagodljive ljude. Individualizam je za pauzu i poslije posla. Zato postoje dres kodovi i ostala pravila - da se unificiraju ljudi. Radnik je na poslu samo meso koje treba samljeti u pare. Konformistička strana ličnosti je za to materijalno nagrađena i počinje da vrijedi više od one druge strane, pa često možemo naići na ljude koji se identifikuju sa svojom profesijom, koji ne izlaze iz svoje uloge. Naravno, sve ovo se odnosi na dosadne, repetitivne poslove od kojih nemamo nikakvu satisfakciju sem one koja se može podići sa bankomata.
Mada, vjerovatnije je da sam ja previše lijen.
- Kako bi ti opisao svakodnevne slične životne situacije i okolnosti, koje su izmještene iz igrice?
Sve mi se više čini da živimo u jednom velikom Diznilendu, a sudeći po rastu Dizni korporacije, uskoro bi to moglo i bukvalno da se shvati. Čula su nam bombardovana sa svih strana po čitav dan svim oblicima reklama dok idemo na pokretnoj traci na ustaljenim relacijama, da je pravo čudo da makar iz daleka djelujemo normalno. Sumnjam da je ikad u istoriji ljudski mozak bio pod većim stresom. I to sve pod izgovorom da radimo za bolju budućnost, što je skroz ok, da je tempo podređen kvalitetu života u sadašnjosti.
Postavljamo ciljeve, pravimo planove, nagrađujemo i kažnjavamo za svakakve sitnice… Sve više svakodnevnica liči na one besplatne igre za telefone što od nas traže da svaki dan sadimo povrće. Znamo da nam te stvari samo oduzimaju vrijeme, ali ne možemo da odolimo. To su najgore igre.
- Da li je stvarno tvoj cilj bio video-igrica ili ismijavanje današnjeg vremena u čijem se krugu nađemo i čiji ritam prihvatimo?
Kancelarija je relativno nov izum. Evolucija radi mnogo sporije od čovjekovih očekivanja, pa ipak od ljudi se traži da sjede pod neonskim svjetlom okruženi mašinama i rade stvari koje su do prije par decenija bile fikcija. I naravno da su i mozak i tijelo u šoku, ali vrijeme i društvo u kojem živimo ne prašta neprilagođenost. Krivicu preuzimamo na sebe i osjećamo se nesposobni, pa te “nedostatke” pokušavamo da kompenzujemo, i onda, u potjeri za nekim kvalitetnijim životom, završimo na tabletama, sa podočnjacima, krive kičme. Isto se može reći za mnoge aspekte načina modernog života. Problem je što zanemarujemo svoju prirodu, koja nas je, uz sve mane, sasvim solidno služila hiljadama godina. Valjalo bi malo usporiti ritam.
- "Bez obzira na ishod radnog dana, igra se resetuje početkom novog radnog dana i tako nastavlja u beskonačnost." - koliko se u ovome ogleda simbolika života, simbolika svakog novog dana koji nanovo živimo, jedan za drugim?
Repetitivnost svakodnevnice nam je stvorila iluziju da su danas i sjutra odvojene cjeline. Živimo kao Bil Marej u “Danu mrmota”, ali se dan ne ponavlja, nego se mi ponavljamo. U igri možemo da vratimo vrijeme, da učimo na greškama i uradimo nešto drugačije, ali dok igramo igru mi živimo u ovoj dimenziji gdje nema vraćanja nazad. Zašto onda pokušavamo simulirati prethodni dan? Koliko ljudi živi za prvi u mjesecu? To je samo trideseti dio mjeseca. Planiramo petnaest dana odmora po godinu dana unaprijed. Odlažemo stvari za sjutra, sledeću nedjelju, sledeći mjesec, godinu, a ostatak vremena smo na autopilotu. I onda se čudimo kako vrijeme leti, pa bismo da živimo vječno.
Kroz dizajn igrice stvorio atmosferu priče
- Koliko je bilo izazovno spojiti klasično shvatanje video igrice i umjetnosti? Šta je to što ti je pomoglo u kreiranju i čemu si se najviše posvetio?
Popularne video igre stvaraju sliku o igrama kao beskorisnoj zabavi koja kvari omladinu, što mogu da razumijem sudeći po popularnim naslovima, koji se i rade sa jedinim ciljem da se uzmu pare, pa nerijetko eksploatišu najniže čovjekove nagone. Ali medij se razvijao, uglavnom, u vidu igara nezavisne produkcije, gdje ima sjajnih primjera mogućnosti video igara da komuniciraju pomoću alata specifičnih za ovaj medij. Inspiracije nije hvalilo. Iako mi je bilo interesantno raditi na tehničkoj strani (kodiranje) i mehanikama igre, najviše sam se posvetio vizuelnom dizajnu. Pokušao sam da kroz dizajn, stvorim klaustrofobičnu, neprijatnu atmosferu i ostavim neke elemente priče. Prostor je skučen, sa jedinim otvorom na plafonu kroz koji bije bijela, neonska rasvjeta. Ekran računara za kojim protagonista sjedi je minijaturan - osim što naglašava “monumentalnost” samog računara, koji oblikom asocira na nadgrobnu ploču, cilj je igrača fizički primaći monitoru kako bi bolje vidio šta se dešava, a time ga i više unijeti u igru. itd.
- Pored ovog projekta, da li na nekima trenutno radiš?
Osim ovih od kojih se preživljava, trenutno razrađujem jednu ideju za igru koja mi se već dugo mota po glavi. Još je u vrlo ranoj fazi i nemam pojma gdje će završiti, ali viđećemo.
Laka zabava uvijek pobjeđuje
- Kakva je atmosfera za mlade umjetnike u Crnoj Gori? S obzirom na to da si boravio i u Bratislavi da li bi mogao uporediti odnos države, kolega, publike - ovdje i tamo?
Imam utisak da su uslovi za umjetnost svuda manje više isti. Problem je što je Crna Gora mala sredina, pa je i procenat publike manji. Tek kad se ljudi zasite politike, rijalitija i drugog smeća ima prostora za umjetnost i to je tako, sviđalo se to nama ili ne. Laka zabava uvijek pobjeđuje. Ne pomaže ni to što je umjetnost kod nas shvaćena dosta usko, pa razumijem što ljudi imaju odbojnost. To je šteta, jer je umjetnost uvjek išla u korak sa naukom ili čak brže, a nove tehnologije nemamo problem da usvojimo. To vidimo na primjeru digitalnih umjetnosti, koje se kod nas vrlo lako odbacuju kao rad računara. Onda nije čudo što hvali entuzijazma za umjetnost kod nas.
Bonus video:
