Filmofil koji nije snimao onoliko koliko je želio, ali je snimao i snima samo ona ostvarenja koja mu se dopadaju, glumac iz Nikšića Marko Baćović, već duži niz godina živi i radi u Srbiji. Poznat je kao dugogodišnji pozorišni glumac, no, kako prošla tako i godina koja je počela njemu su donijele mnogo noviteta, filmskih i televizijskih projekata. Trenutno je prepoznatljiv kao Nikola Pašić u istorijskoj seriji “Kralj Petar I” Petra Ristovskog, baš nakon istoimenog filma. Igra glavnu mušku ulogu u filmu “Šavovi” koji uzima mnoge nagrade i pohvale publike i kritičara, u seriji je “Državni službenik”, a igra i u filmu crnogorskog rediteljaAndra Martinovića “Između dana i noći” koji 19. aprila ima svoju bioskopsku premijeru u Podgorici, kao i u kratkom filmu Baneta Milatovića “Puna glava radosti”.
Baćović za “Vijesti” govori o ovim angažmanima, opisuje ulogu Nikole Pašića i poručuje da bi volio da se snimi i istorijska serija o stvaranju velike kulturološke i političke ideje - Jugoslavije.
Igrate u novoj istorijskoj seriji “Kralj Petar I” i to baš nakon filma u kojem ste takođe bili u ulozi Nikole Pašića. U filmu je, i sami ste rekli, bilo mnogo manje vremena namijenjenog baš Pašiću. Kako ste Vi doživjeli ovu ulogu, kako iz filmske tako i iz ove sadašnje vizure?
U filmu za Nikolu Pašića nije bilo dovoljno prostora. Serija obuhvata veći period nego što je to slučaj sa filmom, dakle od 1903. pa sve do 1916. godine. Prve četiri epizode prikazuju taj period od 1903. od dolaska kralja Petra na presto, pa do početka rata i tu je glavna tema politički sukob u Srbiji tokom tog vremena, tako da Pašića samim tim ima više.
Kako Vam je “pala” uloga Pašića? Kazali ste da ste se trudili da ga prikažete kao “čovjeka od krvi i mesa”.
Pa da. On je u Srbiji bio vrlo značajna politička figura, rekao bih i najznačajnija tokom 45 godina - od 1881. pa sve do smrti 1926. godine. Kaže se često da je bio nekrunisani kralj Srbije, čovjek koji je imao najveće uporište u narodu, naročito u seljaštvu, a Srbija je praktično bila seljačka zemlja ili zemlja seljaka. Sve u svemu, imao je ogromno iskustvo... Počeo je kao socijalista, sljedbenik Svetozara Markovića na studijama u Cirihu i nastavio je sa tom idejom kroz list “Samouprava” koji je izlazio u Kragujevcu. Tako je Pašić savremene političke ideje prilagođavao prilikama u Srbiji, što vodi osnivanju Radikalne stranke čiji je pokretač i vođa... Borbom protiv autoritarne vlasti kralja (Milana Obrenovića) htio je da postavi narod kao odlučujuću državnu kariku, što korespondira sa njegovim viđenjem Narodne skupštine kao vrhovnog organa vlasti u državi, i za to se borio tokom cijelog svog života. Osim toga imao je ogromnog uspjeha, naročito posle Majskog prevrata i ubistva kralja Aleksandra (Obrenovića) kada na vlast dolazi kralj Petar Karađorđević koji je bio prilično demokratski orjentisan i koji je, između ostalog, poznat kao prevodilac knjige “O slobodi” Džona Stjuarta Mila. To vrijeme se broji i kao zlatno doba Srbije, upravo period između 1903. i 1914. godine, kada je Srbija jako napredovala. Nakon toga su došli ratovi koji su vidno obogaljili zemlju i narod, ali su sa druge strane donijeli stvaranje velike slovenske države koja je imala jedan od rijetkih uzleta i bila je neka vrsta ostvarenja nada i ciljeva jugoslovenskih naroda u to vrijeme.
Bilo bi mi zanimljivo ako bi se ta priča nastavila. Smatram da je taj period nakon 1916. godine veoma zanimljiv: borba na Solunskom frontu, a možda bi najznačajnije bilo kada bi neko napisao scenario vezan za stvaranje Jugoslavije, jer mislim da je to veoma bitan i interesantan period naše istorije, o kome se ne zna dovoljno, pa eto, to bi bio neki moj predlog, nadam se da će ga neko razmotriti. Sva ta dešavanja koja su dovela do toga da se stvori ta velika država su jako zanimljiva za dramatizaciju...
Nakon toga, drugi aspekt Pašića je ujedinjenje i oslobođenje srpskog naroda i svih ostalih naroda stvaranjem Jugoslavije. Takođe, veoma je bitno reći i da je dolazio kada je u Bosni i Hercegovini počela Nevesinjska puška 1875. godine kako bi pomagao ustanike. Pošto je moj prađed tamo bio jedan od glavnih ustanika, vjerovatno su se sreli i to mi je interesantna okolnost. To nijesam znao prije nego što sam počeo da radim na ovome. On se nadao da će ta nacionalna revolucija u Bosni i Hercegovini dovesti i do socijalne revolucije koja bi osim oslobođenja naroda dovela i do njegovog demokratkog probražaja.
S obzirom na to da igrate jednu od značajnih istorijskih ličnosti, koliko je bilo zahtjevno pripremati se i oživjeti ulogu, a s obzirom na oskudan način dokumentovanja iz tog vremena, pa i računajući da je vjerovatno neki dio toga zagubljen ili oskudno napravljen? Pročitala sam, na primjer, da ste kazali da ste istražujući život i djelo Nikole Pašića došli do informacije da je govorio tipičnim zaječarskim akcentom, koji ste željeli da zadržite, a uspješno ste to i uradili, rekla bih.
Imao sam sreću da ekipa počne sa snimanjem nešto kasnije, što mi je dalo vremena da pročitam neke knjige i da se bolje pripremim... Druga stvar - mene istorija inače zanima tako da mi je bilo zadovoljstvo da saznam nešto novo. Recimo, saznao sam da je bio izabran za profesora Geodezije na Velikoj školi u Beogradu, ali da tadašnji ministar Jovan Ristić odbio da dâ saglasnost “tom socijalisti” nakon čega je Pašić izašao na izbore u Zaječaru, pobijedio i postao narodni poslanik u skupštini. Inače, on je govorio jakim zaječarskim akcentom. Našao sam na internetu snimke sa opštinske skupštine u Zaječaru, slušao sam ljude kako govore, zapisivao akcente i onda polako sproveo kod sebe takav govor iz prostog razloga da bi moj lik imao jednu vrstu uvjerljive živosti. Gledao sam neke snimke otkrivanja spomenika Karađorđu na Kalemegdanu, mislim 1913. godine, a koji je srušen u ratu i nalazio se na mjestu gdje se danas nalazi Spomenik zahvalnosti Francuskoj... Na njima se dosta vidi Pašić. Posmatrao sam način na koji se on ponaša prema drugim ljudima, kako se rukuje, kako se pozdravlja, kako se ophodi prema kralju... Na tim snimcima možete vidjeti jednog vrlo opuštenog i prijatnog, veselog čovjeka. Uostalom, postoji i mnogo anegdota za njega. Na osnovu svega toga sam mislio da je najbolje da ga predstavim kao čovjeka iz naroda, prijatnog, šaljivog čovjeka koji ima svoj specifičan akcenat. Zvali su ga Baja. Često bi se u narodu reklo “Zna Baja šta radi.”
S obzirom na sve ove informacije, da li ste učestvovali u građenju svog lika?
Okolnosti su takve da imate istorijsku ličnost koju proučavate kroz knjige i bavite se njome, a sa druge strane postoji tekst koji je napisan i postoji tačno određen prostor koji mu je u seriji dat. Naravno da ne može sve da stane, što je meni žao, jer ja mislim da Pašić zaslužuje čak i da ima svoju seriju, samo o njegovom životu i djelu. Kako smo ograničeni prostorom koji je dat, prvenstveno radnjama koje on treba da sprovede i koji korespondira sa temom koja se obrađuje u seriji, nije bilo mjesta za mnogo intervencija, ali sam imao par predloga za reditelja, među kojima i jedna od čuvenih rečenica koju je Pašić izrekao, kao na primjer: “Naša stvar je pravedna, Bog će nam pomoći”, a koja nije stajala u scenariju... Ili: “Spasa nam nema ali propasti nećemo!” što je za Pašića vrlo karakteristično. Imao sam predloge i reditelj se sa nekima složio što je ispalo veoma dobro.
Rekla bih i da poseban duh seriji daje i epoha u kojoj se radnja odvija(la), a uz to je serija istorijska, što mi izgleda posebno popularno u posljednje vrijeme, pa na poseban način okupira gledaoce svih generacija.
Da, kako kod nas, mislim na prostor bivše Jugoslavije, tako i u inostranstvu ima sada tih istorijskih serija koje su veoma zanimljive gledaocima. Meni lično je veoma zanimljiv ovaj period koji se obrađuje. A mislim da može i još mnogo više da se napiše, ali naravno ograničeni smo i novcem jer treba napraviti scenografiju, kostime kako za glumce tako i statiste, imali smo i masku koja je prilično komplikovana i koja se priprema oko sat i 30 minuta... Publika voli kada se snimaju epohe, a i značajno je kada su u pitanju ovakvi periodi, kao na primer period stvaranja Jugoslavije, period između dva rata kada se svašta dešavalo i prosto sama Jugoslavija predstavlja jednu veliku ideju i jednu veliku priču. Zbog toga mislim da bi takav jedan projekat bio dragocjen, bez ikakvih ideoloških ili političkih opredjeljivanja, već prosto pružiti uvid u to šta je ko želio i kako se sve to odvijalo.
Da li to govorite zbog nekih svojih ličnih, emotivnih razloga koji su u našem regionu specifični, jer se još uvijek negdje osjeća ta melanholična nota kada je Jugoslavija u pitanju, ili je takav projekat potreban samo iz edukativne perspektive?
Pa mislim da je zanimljivo raditi dramaturški, vrlo je zanimljivo zbog raznih događaja, raznih lica, raznih interesa i dramatičnih događaja o tome. Sa druge strane, Jugoslavija jeste velika ideja koja je potekla još od doba Njegoša i Ilirskog pokreta, a vjerovatno i ranije. Na primjer i kod Petra Prvog imamo ideju stvaranja Slavenoserpskog carstva. Jugoslavija je kulturološka činjenica, pa tek onda politička. Mislim da su svi narodi Jugoslavije čeznuli za tom državom mnogo prije nego što se ona spojila, a Prvi svjetski rat je nekako omogućio da se to dogodi. To je velika ideja i žao mi je što ta država ne postoji. Mislim da je to bila i mogla biti jedna velika država, ali prosto istorijske okolnosti, kao što je Drugi svjetski rat, a potom i interesi stranih sila koji su bili protiv nje i radili na njenom uništenju od samog njenog stvaranja pa do ‘90. godina kad su konačno uspjeli da je rasparčaju.
Kakav je Vaš dojam, koliko ste dobili od filma i koliko je uopšte zahvalno baviti se glumom, posvetiti život tome?
Ja sam filmofil. Ja volim film i meni je uvijek zadovoljstvo u tome da učestvujem. Volim i da me reditelji uključe što ranije, čak i u proces stvaranja scenarija jer mislim da tu imam nekog iskustva kojim mogu doprinijeti i mislim da mogu da učestvujem i više nego što se inače očekuje od glumca. Nažalost, nijesam snimao onoliko koliko sam želio, ali eto sada imam dosta ponuda i dosta radim. Imam sreću što sam u prilici da radim samo ono što mi je jako zanimljivo i što me ispunjava, da ne moram da radim neke stvari koje su komercijalne i preko kojih ću samo zaraditi novac, bez obzira šta mislim o tom projektu. Radim samo ono što zaista volim i sa onim ljudima koje zaista poštujem.
Da li biste nešto dodali na kraju?
Ništa. O pozorištu ćemo drugi put.
Volim filmove u kojima je tema nerješiva
Igrate i u ostvarenjima mladih crnogorskih reditelja - u kratkom filmu Baneta Milatovića “Puna glava radosti” i u dugometražnom filmu Andra Martinovića “Između dana i noći”. Šta Vam je ostavilo posebne utiske sa tih snimanja, možda prvenstveno ovog kratkog ostvarenja koje ste radili sa Milatovićem?
Ja sam tu radio nekoliko kratkih filmova, na ovom kod Baneta, glumio sam kod Senada Šahmanovića, pa kod Đorđa Vojvodića u filmu “Posjeta” koji je trenutno u postprodukciji i već sada vam mogu reći da je izvanredan.... Ima svega u tim saradnjama... Taj Banetov film “Puna glava radosti” je film za koji se može reći da su ga radili prijatelji - Bane, Slavko Štimac,Đorđe Vojvodić, Danilo Milatović, pa eto drugar sam i sa Ognjenom Spahićem... Svi smo mi tu prijatelji.
“Puna glava radosti” je prije svega jako dobra priča, i to na svjetskom nivou.. To je po meni jedna divna igra u kojoj glavni lik slijedeći uputstva psihijatra stvara na licu mjesta u sklopu terapeutske procedure divnu priču koja se odnekud dešava u Japanu. Sama ta priča u priči je fantastična, ispričana majstorskim stilom i začas vas izmjesti iz stvarnosti, što je otprilike i cilj te psihijatrijske procedure. To po meni postavlja pitanje: Znači li to da umjetnost nastaje iz onog najranjivijeg u nama, iz naše nemogućnosti da se suočimo sa strahovima ili realnošću? Bane Milatović je vrlo posvećen i meni se to veoma dopada. Ja vjerujem da on 90 odsto svog vremena razmišlja o filmskoj umjetnosti i projektu na kojem radi... Došao je do te ideje da sve bude u jednom kadru što je opet bilo dosta teško, ali ispalo je dosta zanimljivo. On je uvijek takav, sve što radi on radi posvećeno. Njegov novi film “Lavež” će, vjerujem, biti veoma dobar. Volim da radim sa ljudima koji su apsolutno posvećeni, posebno kad imate i dobar tekst koji se obrađuje.
Što se tiče filma Andra Martinovića “Između dana i noći” i on je prošao veoma zapaženo kroz razne festivale, od same premijere u Montrealu... Taj film donosi tri priče, tri odnosa, možda čak i tri zasebna filma.
Može se i za Andra reći isto što i za Baneta. Ja sam njega davno upoznao na jednom projektu gdje je on bio pomoćnik reditelja. Gledao sam neke njegove kratke filmove koji su mi se jako dopali, a ovaj film nosi veoma dobar scenario. Meni se najviše dopala ta prva priča, iako su i druge dvije dobre. Druga je metafizička, a treća recimo savremena drama. Ta prva priča ima neku Biblijsku snagu, neku snagu antičke tragedije i nosi nešto posebno u samoj postavci, u režiji... Imamo čovjeka koji nosi krivicu u sebi i sa tim se povlači neka Biblijska crta. Volim filmove u kojima je tema nerješiva, to su najbolje priče uglavnom. Najbolje tragedije su one sa moralnim izborom, na primjer, da li ugroziti život svoje djece da bi spasao nekog drugog od smrti... Ili kako suditi čovjeku koji je kriv za smrt brata ako je ovaj spasavao svoju djecu? Pri tom, priča je dobro izrežirana, sa jednom posebnom atmosferom gdje se slavlje zbog pobjede i kraja rata prožima sa strahom od osvete i napetim iščekivanjem šta donosi to novo vrijeme.
Odnos prema filmu se vidi u licima koja govore zahvalnost
Igrate i glavnu ulogu u zapaženom i nagrađivanom filmu Miroslava Terzića i po scenariju Elme Tataragić - “Šavovi” koji živi ubrzanim, ali raskošnim festivalskim životom, čini mi se. Film donosi istinitu priču o nestalim bebama u Beogradu, a samim tim što donosi jednu tešku priču čiji se epilog još uvijek ne zna, pretpostavljam da ostavlja snažniji utisak kod publike?
Zaista, to jeste jedna vrlo zanimljiva i bolna tema, a film Miroslava Terzića je odličan film. Mislim da je tako ispao jer smo svi ušli sa nekakvom odgovornošću prema sudbini tih ljudi, a naročito prema ženi koja je inspiracija za film. Kad imate u glavi lice te žene koju ste upoznali, familiju sa kojom ste razgovarali, e to je nešto što vam još više daje obavezu. Pritom, Miša kao reditelj je vrlo inspirativan i otvoren čovjek i to je nešto što je veoma važno u radu, to što film nije rađen ni zbog čega drugog nego zbog unutrašnje težnje koju nosi. Prosto je Miša imao neku vatru u sebi. To je priča o potrazi za istinom, o borbi jedne žene sa nekim nevidljivima ogromnim birokratskim čudovištem i mračnom kriminalnom mrežom, u kojem je ona sasvim sama, i tek svojom fanatičnom upornošću dobija na kraju podršku svojih najbližih. Borba za odbranu ljudskog dostojanstva. On teče polako, sporo ali vas u jednom trenutku uhvati i postaje dramatičan i potresan. Film je prošao fantastično, posebno na Berlinskom festivalu. Berlin uopšte je prelijep grad sa mješavinom kultura i nacija, što mu daje neku živost i energiju koja se osjeća u gradu. Ipak, meni je tamo najveći doživljaj bio sama projekcija našeg filma, ta tišina u kojoj je slušan i način na koji je publika reagovala koji se vidi kroz aplauz koji smo doživjeli, kroz pitanja koja su postavljali nakon filma... Tamo je običaj na festivalu da se posle filma upriliči razgovor sa publikom. U sali u kojoj je bilo 550 ljudi, izašlo je svega njih pet ili šest, svi drugi su ostali da čuju i razgovaraju o filmu. Odnos prema filmu vidite u licima tih ljudi koja su zračila zahvalnošću. To je za mene poseban doživljaj. Film je dobio Europa Cinemas Label za najbolji evropski film u Panorama selekciji ovog prestižnog filmskog festivala i Drugu nagradu publike. Film je kasnije dobio četiri nagrade na festivalu u Las Palmasu, u Španiji, među kojima i nagradu publike što je meni posebno drago. Sada se nalazi na festivalu u Lećeu, pa će zatim biti prikazan na festivalu u Južnoj Koreji, nakon čega u Pekingu, u Kini, a ja, naročito zbog mojih, jedva čekam da se prikaže u Podgorici, mada ne znam kada će to biti...
Bonus video:
