Akademski skulptor i slikar iz Bara Marko Čakalović od ove nedjelje ponovo je učesnik čuvene belgijske art rezidencije u Lanakenu. Pod imenom GLO ART, ova u svjetskim razmjerama poznata i ugledna rezidencija godinama okuplja istaknute mlade stvaraoce sa svih strana planete, kojima daje mogućnost da tu borave od jednog do tri mjeseca, zavisno od toga da li su slikari, dizajneri, fotografi ili vajari. U galeriji na otvorenom, stalnoj postavci ove rezidencije, sada se nalazi 11 Markovih radova - jedno ulje na platnu, dvije eksperimentalne slike/skulpture, i osam skulptura u poliesteru i akrilnom gipsu. S obzirom na to da je u Lanakenu peti put, Marku je situacija dobro poznata.
“Ostajem tri mjeseca, treba da realizujem skulpturu, biće to slobodna tema, moj lični izbor što ću da radim. Sad za sad, imam ideju šta bi to moglo da bude, domaćini se ne miješaju u ono što stvaram, mada, ima umjetnika kojima sugerišu”, priča Marko za “Magazin” pred polazak u Glo Art.
Naš sagovornik bio je lani u Lanakenu zajedno sa svojom sestrom Majom, takođe akademskom skulptorkom, kojoj je to bio prvi nastup na Glo Art. U zajedničkom ateljeu u porodičnoj kući u Gornjem Šušanju, Maja ističe da su rezidencijalni programi model mobilnosti umjetnika koji na prostoru Evrope postaje sve dominantniji posljednjih godina, dok Marko navodi da važnost rezidencijalnih programa prelazi okvire instantnih rezultata, a procjena uspješnosti traži sasvim drukčiju vrstu evaluacije, “koja se ne može mjeriti izložbom, predstavom ili sličnim proizvodom”.
“Boravak u ovakvim rezidencijama mnogo znači. Uslovi su, prije svega, fantastični, materijali su obezbijeđeni, i o tome uopšte ne moram da razmišljam - moje je samo da radim i da realizujem ideju koju imam. Tu čovjek čak ponekad može da kaže i više nego što je mislio, i to je jako dobro iskustvo z asvakog umjetnika, a posebno mladog. Moji utisci su u svakom pogledu pozitivni, saradnja sa organizatorima je više nego odlična, čak smo izgradili prijateljski odnos. Što se djela tiče, tu sam posebno zadovoljan jer sam uspio da pokažem neko svoje umijeće i da to bude prihvaćeno i cijenjeno u jednoj evropskoj zemlji. Sada su sva moja djela nastala u Belgiji dio velike GLO’ART kolekcije”, napominje Čakalović.
Marko je inače pronašao ovu rezidenciju na internetu, poslao je aplikaciju i relativno brzo dobio potvrdni odgovor i poziv. I ovaj put će biti kao i prethodna četiri - radno vrijeme rezidencije bilo je od 9 do 17 sati svakim danom osim nedjelje, a obaveza svakog učesnika je da lični projekat završi u predviđenom roku, te da poštuje red i disciplinu. Marko i Maja ukazuju da su uslovi rada i boravka u Lanakenu onakvi kakve bi svaki umjetnik poželio - obezbijeđen prostor za rad, materijal, smještaj i nedjeljna plata. Učesnici se smjenjuju svakog mjeseca i dolaze sa svih strana svijeta, ali, najviše su zastupljeni oni iz evropskih zemalja.
Čakalovići ukazuju da se vrijednosti ovakvih skupova ogledaju i u tome što mladi umjetnici mogu da nauče i drugačije autorske poetike i pristupe, u razmjeni iskustava sa drugim autorima uvijek se nešto novo može čuti i naučiti, a rode se i nova poznanstva.
“To sve zavisi od nivoa komunikacije sa drugim umjetnicima. Bude slučajeva da sretnem ljude koji su jako kvalitetni, razmijenimo iskustva i naučim nešto novo, ali, bude i ljudi koji su baš baš zatvoreni, od kojih se jako slabo može čuti i ‘Dobar dan’”, dodaje Marko.
Boravak u rezidenciji takođe je i prilika da se u praksi vide razlike u obrazovnim procesima koji stvaraju umjetnike u drugim državama. I Marko i Maja ističu da im je cetinjska Akademija bila izuzetno bitna jer su studirali klasične tehnike i gajili analitički pristup crtežu, skulpturi, slici, poznavanju anatomije, “da bi se bavili modernom umjetnošću, prvo treba savladati i istrajati u klasici”, dok za kolege iz inostranstva “sve zavisi od toga iz koje zemlje dolaze i kakav su studijski program pohađali”.
“Kod mnogih su izostavljeni klasičan pristup, figuracija, jednostavno to nije bio dio njihovog obrazovnog programa, tako da se većina djela svodi na apstrakciju. Naravnom, postoje umjetnici koji su studirali na nama sličan način. Ljudi koje sam upoznao i koji i dalje tjeraju taj neki ‘stari način’ - figuraciju, koji su kvalitetni u tome što rade, obično dolaze iz Poljske, Rumunije, Italije, zone Balkana, Estonije, Letonije, Rusije. U poređenju sa onim što se radi kod nas sa trendovima u Evropi, dolazi se do podijeljenih ocjena. Što se mene tiče, sve vrijeme guram da taj vid izražaja bude figuracija, a da li će ona pripadati nekom ekspresionizmu ili nadrealizmu, to je već moja stvar. U Lanakenu ima dosta ljudi koji se vežu za apstrakciju, takav vid umjetnosti dovode čak i do degradiranja, do dekoracije. Kao figurativac nemam stav o tome što oni drugi rade, a kako oni gledaju na ovo što stiže odavde - pa, svakako, kao što gledam i ja na njih, oni to doživljavaju kao nešto što je prevaziđeno i što je dosadno. Naravno, uvijek ima ljudi koji to umiju da cijene, koji tu vide neki trud i smisao. Sve se to može naći tamo, uvijek je to negdje pola-pola”, navodi Marko. U dosadašnjim istupima pred domaćom likovnom publikom, Marko se predstavio kao autor djela figuracije sa elementima fantastike, a takav koncept sam ocjenjuje kao nadrealistički, “miks ekspresionizma i nadrealizma”, koji kreće od jednostavne figure koja postoji u praznom prostoru i ide ka haosu “koji može da kreira samo ljudski um”. Skulptura mu je omiljeni način umjetničkog iskaza, ali, “slika je jednostavniji i lakši pristup realizaciji umjetničke ideje”.
“U suštini, jeste ljubav i prema jednom i prema drugom, a definitivno preteže na stranu skulpture, ali, jako se teško danas može raditi skultpura jer je to jako skup posao, a od njega se ovdje ne može živjeti. Zato sam se preorijentisao malo više na slikarstvo, sliku je lakše i izlagati i prodavati nego skulpturu. E, sad, kako volim da kažem, meni često slike služe kao skice jer to što ponekad planiram da realizujem u skulpturi, javi se u vidu crteža, on me onda povuče da krenem da eksperimentišem malo više, to završi na platnu, i često se desi da te slike završe u formi skulpture”, kaže Marko.
Mladi barski vajar napominje da je u skulpturi zadovoljan malim formatom. “I kad je skultpura mala, ona ima neku svoju priču i ljepotu”, ali, neke “stvarno zahtijevaju da budu veći formati”.
“Ljepši je osjećaj kada vidim nešto veliko i kada se trudim da nešto realizujem dugo vremena, i onda kada stanete ispred i vidite nešto veliko, onda ste negdje zadovoljni samim sobom, svojim sposobnostima. No, isto tako i mala skulptura zahtijeva u principu isto vrijeme, jer su tu detalji, to je veliki posao, svakako i mala skulptura umije da bude jako interesantna”, ukazuje Čakalović.
U svom vajarskom radu preferira pretežno glinu, ali, tu su i poliester, bude i kombinacija metala i plastike...
“U prstima mi je najviše glina, taj materijal mi je uvijek tu, takođe i plastelin, koji zahtijeva manje tretiranja od gline, a nju morate da pokrivate i da je držite vlažnom. Što se tiče slikarstva - to je uvijek i samo ulje”, navodi Marko.
U priči o tematici kojom se bavi, Marko je rekao da mu je tema “jako široka”.
“Bavim se generalno pitanjiima filozofije i mitolgoije, ljudskim bićem, njegovim postojanjem i onim što se trenutno nalazi u njegovom umu, ili je to trenutno stanje ljudskog uma, ali, na globalnom nivou i sve to pokušavam da prilagodim današnjici. Tražim inspiraciju paralelno u filozofiji egzistencije i pshilogiji. Na svemu tome gradim neki lični stav, a onda se to pretoči u strukturu ili dočara bojom i linijom To današnje vrijeme pokušavam da prikažem na klasičan način, da to ima neku svoju simboliku i mit”, zaključio je u razgovoru za “Magazin” Marko Čakalović.
Čovjek iskače iz kamena kao misao umjetnika van granica
Marko je lani u Lanakenu ostavio impozantno i veoma hvaljneo djelo - reljef “Acta est fabula, plaudite” dimenzija 1.8 x 4 metra, sa svojim prepoznatljivim motivima nadrealizma i alegorije. Tu čovjek kao da hoće da iskoči iz kamena, a na licu mu osmjeha nema ni u nagovještaju...
“Pa, to je sadašnje stanje uma. Generalno, ja sam čovjek koji voli slobodu izražavanja, i koji voli da to što misli, i kaže u umjetnosti. Ta figura koja ‘bježi’ iz reljefa bi možda najbolje oslikala umjetnika koji ne treba da poznaje granice, i koji bi trebao da gleda široko”, objašnjava Čakalović.
Bonus video:
