Glumica Marija Đurić igra jednu od glavnih uloga u predstavi “Zašto ostajemo u provinciji”. Po motivima drame ruskog pisca Antona Pavloviča Čehova “Tri sestre”, ova predstava za koju režiju potpisuje makedonski reditelj Blagoj Micevski donosi intimnu provincijsku priču o raspadu jedne građanske porodice. Publika će imati priliku da je odgleda u ponedjeljak 22. aprila na Velikoj sceni kraljevskog pozorišta Zetski dom u 20 časova. Pored Đurić, u komadu igraju Ana Vujošević, Maša Labudović i Omar Bajramspahić. Čehovljeva drama ovoga puta nije obrađivana kao integralni tekst, već kao eksperiment o temi koja je i danas aktuelna. U predstavi se koriste i stihovi Miroslava Mike Antića, ali i autorski tekstovi reditelja, dramaturga i glumaca. Više o ovom komadu za Kroz grad priča Marija Đurić...
Predstava “Zašto ostajemo u provinciji” govori o potrebi, žudnji za velikim gradom. S obzirom na to da je komad inspirisan Čehovljevim djelom “Tri sestre” koje je napisano početkom prošlog vijeka, jesmo li koliko za svo ovo vrijeme odmakli od te priče?
Nažalost nismo, vrijeme se jeste promijenilo ali nije čovjek i dok god je tako, prošlost, sadašnjost i budućnost razlikovaće se samo po vremenskim razmacima, ali ne i po onome što je čovjek i onome za čim on žudi.
Kakav je Vaš lik u predstavi i koji moment je bio presudan da prihvatite ulogu?
Da prihvatim ulogu presudio je moj mladi glumački početak, željan, prije svega, da sazrijeva. Jedna sam od onih koji vjeruju da uvijek treba probati i da kroz novo iskustvo zrenemo, kakvo god to isto iskustvo bilo.
Imali ste priliku da igrate i u predstavi “Tre sorelle” u produkciji Centra za kulturu Tivat i Fakulteta dramskih umjetnosti Cetinje. Jeste li radeći na ovom komadu poistovjećivali likove sa prethodnom predstavom?
Kad je ovaj proces u pitanju i rad na ulozi mogu reći da je bio jako uzbudljiv, drugačiji i da me je prvenstveno ohrabrio za usuditi se spojiti “nespojivo”ili možda bolje reći “neočekivano”. Kroz predstavu smo od Čehovljevih junaka stigli do scena u kojima igramo sebe i time dokazali da je vrijeme prošlo, ali da je čovjek isti.
Može li bijegom iz provincije čovjek da pobjegne od sebe i nađe slobodu?
Ako kažemo da je čovjek provincija onda on od iste ne može pobjeći, a time i ne može naći svoju slobodu jer gdje god pošao, ostaje sa sobom. Vjerujem da je ljudsko tijelo i um čovjekov jedini dom i on će biti onoliko lijep i slobodan koliko bude radio na sebi.
S obzirom na to da za sad ne pripadate ansamblu nijednog pozorišta, koliko je zbog toga teže doći do angažmana u nekoj predstavi i kako je došlo do toga da dobijete ulogu u komadu “Zašto ostajemo u provinciji”?
Da je danas teško, teško je, ali bih bila sebična da kažem da mi nije data šansa. Imala sam sreću što su me još od akademije i ranih studentskih dana glumački oblikovali kvalitetni profesori i reditelji, a to traje i danas. Sa Zetskim domom sam imala i ranije saradnju i bila u procesu predstave „Sin“, nakon tog uspješnog projekta naša saradnja se nastavila.
U predstavi igrate sa drugarima iz klase Mašom i Omarom. Koliko je lakše glumiti sa nekim sa kim ste već imali sticali glumačka iskustva?
Sa klasom uvijek najlakše sarađujem, prosto navikli smo jedni na druge i razvijali se kroz zajedništvo u kome je od svađa do najljepših trenutaka bilo svega, ali ono što ovaj posao čini posebnim jeste što se ta klasa proširuje pa u nju dolaze i starije i nove, mlađe generacije.
Bonus video:
