Radovi akademskog grafičara Aleksandra Radevića pod nazivom “Razmišljanja i eksperimenti” predstavljaju jedinstven put samospoznaje i toka misli i osjećanja koja su ga vodila od crteža do grafike, od grafike do skulpture, pa i do kolorističkih i slikarskih rješenja. Izložba njegovih djela, nazvana simbolično - “Razmišljanja i eksperimenti”, otvorena je proteklog vikenda u Podgorici, u specifičnom prostoru “Photo studio & Caffe Zahara” na Rimskom trgu gdje će publika moći da je pogleda do 10 maja.
Radević se u svojim istraživanjima nije držao klasičnih pristupa i ograničavajućih materijala, već je nekonvencionalnim kombinovanjem tehnika i materijala, kroz starije, ali i novije radove, prikazao upravo proces kojim se autorov “rukopis” razvijao.
“Postavka je i dobila takav naziv jer izloženi radovi predstavljaju analitičke putokaze kroz stanja u kojima sam radio na ovim radovima. Fokus mog stvaralaštva su grafike, odnosno štampa, i u skorije vrijeme sve više slike u raznim tehnikama. Može se reći da sam u momentima nastanka ovih radova stvaralaštvo posmatrao više kao misaoni proces nego kao praktični rad. Medijumi koje sam koristio za rad bi često dobijali više neku misaonu simboliku nego što bih ih posmatrao kao ‘jednostavno’ takve - papir, olovka, boja. Definitivno se moj tadašnji pristup stvaralaštvu može razumjeti kao eksperimentisanje sa mislima i osjećanjima, više nego eksperimetnisanje sa materijalima”, priča Radević za “Vijesti”.
Svaki od njegovih radova nosi određenu težinu, ekspresiju, doživljaj, a prikazana lica smještena su ili izmještena iz poznatog vremena i/ili prostora, pa tako kao da prikazuju stanje “međusvijesti” koju bude u oku posmatrača. Radević u razgovoru za “Vijesti” kaže da se, dok je stvarao ova djela, suočavao sa gubicima dragih ljudi, sa osamostaljivanjem od porodične zajednice, bolesti bliskih osoba i poteškoćama koje prolazi svako ko prelazi iz adolescencije u rano odrastanje.
“U tim momentima činilo mi se da je autoportret odgovor na moja pitanja o sebi i da kroz autoportret mogu razumjeti te promjene koje se dešavaju u meni kao dječaku koji se suočava sa realnim životnim problemima. Vrlo često, kad ne bih mogao da nađem odgovor, u sebi bih analizirao kako se ljudi nose sa svojim životnim pitanjima i pokušavao da pronađem pogodan mehanizam za samosučeljavanje.
Pretpostavljam da je ovo težnja svakog mladog čovjeka da upozna sebe i pronađe svoje mjesto u realnom svijetu ili da se suoči sa situacijom koja mu je zadata u realnosti, tako da bih mogao reći da se lica na mojim radovima nalaze u sadašnjem vremenu razbuktale komunikacije i konfuzije u odnosima sa sobom i okolinom”, objašnjava mladi umjetnik.
On ističe da je svjestan da svako ima svoju percepciju stvarnosti, pa stoga i ne očekuje da će većina imati “fiksiranu ideju o onome što bi mogli vidjeti na ovoj postavci”.
“Možda bih najprije rekao da je izložba upriličena i namijenjena mlađim generacijama koje prolaze kroz sve ove stvari. Nadam se da će uvidjeti da se neko veliko ‘to’ ne dešava samo njma i da će shvatiti da ne bi trebalo da se plaše promjena jer su to normalne stvari, iako ih svako doživljava na svoj nač. Što se tiče ‘starije’ publike, vjerovatno ova postavka može da ih podsjeti kako su se oni snalazili u tim periodima života i vrati ih u neki lijepi period ‘mladosti ludosti’ ili ih učini da se osjećaju ponosnim zbog trijumfa nad nekim poteškoćama koje su prošli u životu. Svakako, težim ka tome da napustim ovu fazu stvaralaštva i krenem ka novim životnim i likovnim iskustvima koja me čekaju”, zaključuje Radević.
Uz umjetnost se oslobodio straha i nesigurnosti
Radević je rođen u Podgorici 1990. godine, gdje je završio srednju stručnu školu „Sergije Stanić“, a nakon koje je upisao FLU. Osnovne i specijalističke studije završio je 2013. godine, a diplomirao je na temi “Maska” 2015. u klasi Anke Burić na predmetu „Eksperimentalna grafika“.
Za “Vijesti” kaže da je na trećoj godini i počelo njegovo istraživanje čije je rezultate, osim kroz diplomski projekat, predstavio i na više kolektivnih i samostalnih izložbi u regionu i inostranstvu, a sada i kao dio ove postavke.
“Maska je tema koju sam uzeo za diplomski ispit jer je taj pojam maske najjednostavnije predstavljao moja istraživanja. Nazivom ‘Maska’ sam želio da pojednostavim ovo istraživanje i dam malo konkretniji odgovor na pitanje ‘šta su ovi portreti?’. Kroz istoriju, ako hronološki posmatramo razvoj svijesti i samosvijesti čovjekove, moglo bi se reći da je čovjek davao lik svemu što ne bi razumio u tom trenutku. Na primjer, u starim vremenima bi iza grmljavine nekom narodu stajao veliki riđokosi čovjek koji upravlja kočijama koje vuku jarčevi i maše čekićem iznad glave, i cijepajući nebo proizvodi zvuk i varnice poput grmljavine. Sa druge strane, nekima bi se u svijesti nalazio vrhovni upravitelj poretka kosmosa u togama sa sijedom bradom koji u rukama drži kovanu gvožđuriju nebesku iliti simbol grmljavine smrtnicima. Iz ovog primjera možemo vidjeti čovjekovu težnju ka pridavanju simbolike i asocijacije fenomenima koji mu u datom vremenu nisu jasni. Mogao bih reći da sam se vodio tom logikom u definisanju osjećanja prelaza iz jednog životnog doba u drugo, koja tada nisam razumio. Naravno, ne mogu nikako reći da je sve to samo ono što se nalazi na postavci u Zahari, one prekrasne trenutke neprocjenjivih iskustava sam odlučio da sačuvam u sjećanju i da iz njih crpim inspiraciju za neke nove cikluse, ali u ovom dijelu sam nastojao da ekspresijom oslobodim upravo ta osjećanja straha i nesigurnosti koji dolaze sa svakim promjenama u životu”, priča iskreno Radević koji od 2016. godine radi kao nastavnik likovne kulture.
Radević još poručuje:
“Da li sam ja naučio išta o tim strahovima i stanjima - nisam siguran, ali definitivno mi je umjetnost pomogla da ih se ekspresijom u tim trenucima oslobodim i olakšam sebi”...
Današnji svijet se svodi na materijalistička zadovoljstva
Radević, kao mladi umjetnik, ističe da mu je najveća nagrada iskustvo koje stiče u radu i istraživanju umjetnosti, te da mu je to bitnije nego priznanja, novac, hvalospjevi...
“Današnji svijet se umnogome svodi na materijalistička zadovoljstva i sve manje na nešto što oplemenjuje svijest i duh, iz moje tačke gledišta. Naravno, ne očekujem da se iko usaglasi sa mojim razmišljanjem, svi imamo različite poglede na pojam stvaralaštva i pozicioniranje stvaraoca u društvu. Sa druge strane, da li u umjetnosti ima novca ili nema, to varira od umjetnika do umjetnika, ja ne znam kako bi to moglo da se kategoriše po uspjehu, vjerovatno se neko više zalaže da zaradi na svom stvaralaptvu, a neko samo da stvori. Realnost je da je finansijska situacija i u svijetu i kod nas jednako komplikovana i da se teško dolazi do nekog velikog novca, a realnija je konstatacija da se danas jako teško dolazi do novca koji je potreban za opstanak tako da je to svakako obeshrabrujuća okolnost za mlade stvaraoce, cijene materijala rastu, cijene namirnica za život rastu, a prihodi se smanjuju... Publika koja ima novca da kupi djelo na kome je neko ostavio dio sebe je obično umjetnički i estetski neobrazovana te trgovinom nekvalitetne umjetnosti nastoji da prikrije intelektualne i duhovne nedostatke, a publika koja ima stvarnu potrebu za umjetnošću nema novca da odgovori na realne umjetnikove potrebe”, iznosi Radević svoje viđenje stanja umjetnosti i korelacije sa društvom, u svijetu i kod nas...
Bonus video:
