Najnagrađivaniji srpski film tokom 2018. godine i jedni srpski predstavnik ovih prostora na Filmskom festivalu u Kanu, film “Teret” Ognjena Glavonića nastavlja raskošan festivalski život i u godini koja odmiče. Glavonić se sa svojim filmom odupire zaboravu, lažima, kolektivnim zločinima, ponajviše nacionalizmu za koji smatra da i dalje leži na našim prostorima i ne dozvoljava nam da živimo u realnosti.
Iako se film našao pred brojnim izazovima i prije nego ga je iko pogledao, Glavonić u razgovoru za “Vijesti” ističe da je sa svim događajima, zajedno sa filmom, sazrijevao, ali i nalazio nove informacije, ideje, inspiracije, a neke od njih je i realizovao. Film je više godina čekao na podršku kako bi snimanje krenulo, a onda se ispostavio kao jedna od uspješnijih srpsko-hrvatskih koprodukcija. Film je, takođe, prije nego ga je iko pogledao nazivan “antisrpskim”, međutim, nagrade, broj ljudi koji su pogledali i njihovi utisci govore o tome šta se o filmu stvarno misli.
Film prati vozača kamiona tokom NATO bombardovanja Srbije 1999. godine, koji dok prolazi kroz nepoznate predjele, okružen posljedicama rata, ne zna i ne želi da zna šta je to što prevozi u svom kamionu, ali mu taj tovar vremenom postaje sve veći teret. Kada sazna istinu, teret postaje sve ono što je u prikolici, ali i istina, posao, zemlja u kojoj je vozač kamiona rođen i koju voli i za koju su mu se borili preci... Film se razvijao nakon što je Glavonić 2009. godine pročitao članak u novinama o vozaču kamiona koji je prevozio nepoznati teret sa Kosova do Beograda, i još jedan - o predmetima koji su iskopani iz masovne grobnice u Batajnici.
Glavonić u razgovoru za “Vijesti” ističe da se u filmu najviše bavio pitanjem onoga što je ostavljeno u nasljeđe jednoj generaciji i o onome što se prenosi sa generacije na generaciju, ali i o lažnoj realnosti u kojoj danas živimo i za koju smo sami krivi jer radije biramo da “guramo stvari pod tepih” nego se sa njima suočimo, a to svakako čeka.
Do sada, “Teret” je prikazan na brojnim festivalima širom svijeta, a Glavonić iz države u državu. Za oko godinu dana film je prikazan na više od 70 festivala, a prošlog mjeseca i u Njujorku na festivalu “New directors/New films” u organizaciji MoMA i Linkoln centra, te u Moskvi, na jednom od najstarijih filmskih festivala, a biće prikazan i u Južnoj Koreji.
Film “Teret” Vas je, dozvolite da primijetim, istakao na filmskoj sceni Srbije, Evrope, a u posljednje vrijeme je čest gost na velikim svjetskim festivalima. Pored renomiranog Kanskog festivala, tu su i brojne nagrade, bili ste jedini predstavnik našeg podneblja u Njujorku na festivalu “New directors/New films” koji organizuju MoMA i Linkoln centar, nedavno je zajedno sa Vašim dokumentarcem “Dubina dva” prikazan i u Moskvi, na jednom od najstarijih filmskih festivala, a sada i u Južnoj Koreji... Kakvi su utisci nakon svega toga, kakve su reakcije, iskustva?
Posle premijere u Kanu, nakon godinu dana imamo oko 70 festivalskih prikazivanja. Meni je bitno da film vidi što veći broj ljudi, a prema nekim podacima, tokom ovih festivalskih putovanja, film je vidjelo oko 30.000 ljudi. Reakcije su uvijek slične, ali ponekad zavise i od publike, jer se neko više fokusira na priču, a neko na filmski jezik, što opet zavisi od vrste i veličine samog festivala. Ono što je meni ostalo upečatljivo je što u mnogo malih mjesta, gradova u Evropi koji njeguju kulturu filma, po publici, njihovim pitanjima i opažanjima, možete vidjeti koliko oni poštuju i vole film, i koliko su obrazovani po tom pitanju. Takvi festivali su za mene najbolji, jer kada dođete u neku manju državu ili mali grad koji ima slične finansijske uslove kao i država iz koje dolazite i kada vidite koliko je urađeno i koliko entuzijazma ima među ljudima koji festival prave, oduševite se time što njima novac, podrška, prepoznatljivost nijesu presudni (osim na duže staze naravno).
Film simbolično ili ne nosi naziv “Teret”. Pored onoga što je radnja samog djela, rekla bih da ime odlično korespondira sa svim onim što se dešavalo u ovom dijelu Evrope prije dvije - tri decenije. Ipak, kazali ste jednom prilikom da tog tereta iz ‘90. nema kod nas, osim u obliku ćutanja. Šta prema Vašem mišljenju, predstavlja teret, kako u filmu, tako i za društvo u našim državama?
To ime je ostalo od samog početka rada i onda je dobilo simboliku više stvari. Taj teret simbolizuje mnogo toga što se konkretno nalazi u filmu, ali vjerujem da će svako naziv povezati sa nekom svojom idejom o tome šta teret lično predstavlja ili može predstavljati. Za mene teret nije bio samo to što je u kamionu, ili na leđima glavnog lika filma, nego više ta ćutnja o zločinima, nesposobnost, odsustvo hrabrosti, da se uopšte govori istina.
Koliko se, kako individualno tako i u kolektivnoj svijesti, “Teret” može povezati sa sviješću i/ili buđenjem naših društava? Takođe, koliko sam film može probuditi neki teret kod nas?
Više sam se fokusirao na pitanje šta je ostavljeno jednoj generaciji. Film je o onome što se prenosi sa generacije na generaciju. Nije samo o tim teškim pričama i o ratnim zločinima, već i o nemogućnosti da se te priče artikulišu na određeni način. Rekao bih da je to zajedničko na prostoru bivše Jugoslavije, to je neki krug koji se dugo vrti. Neke stvari se već dugo radije izbjegavaju i guraju pod tepih nego što se bira da se o njima priča i da se posljedicama istih odupremo.
Obradili ste jednu škakljivu tematiku, pa je bilo i onih koji su Vaše ostvarenje nazivali “antisrpskim”. Kako biste predstavili čitaocima ovaj film? I da li je “antisrpsko” sve ono što ne prikazuje državu u najboljem svijetlu? Kažem “antisrpsko”, a zapravo mislim na sve ono što vraća i podstiče neki žar nacionalizma...
Činjenica je da mi živimo u nacionalizmu. Činjenica je da je to jedina ideologija i stanje duha koji ovdje postoji posljednjih 30 godina. Svi oni koji su film proglasili antisrpskim sigurno ga nisu ni vidjeli i nije im bitan ni kao ostvarenje, ni kao komunikacija. Ja sam film napravio sa željom da o određenim temama komuniciram na drugačiji način, a ne na način kojim sam okružen cijelog svog života. A okružen sam, kako ja, tako i mnogi drugi, time da se o ovakvim pričama, o zločinima, o ratu, o odgovornosti, o saučesništvu, o patnji, govori na nekom prilično blatnjavom, kafanskom, dnevno - političkom nivou, na način prepucavanja kao da je to sportsko takmičenje i govori se o tome ko je veća žrtva i ko je veći krvnik. Muka mi je od toga. Ja sam sedam godina radio na tome da u 90 minuta kažem ono što imam. Ti napadi na film i srozavanje svega što smo uradili su nebitan i glup pokušaj da se vratim na nivo razgovora koji sam zapravo, filmom, želeo da izbegnem.
Pošto je uvredljiv, dosadan, neproduktivan. Ne mogu da razgovaram sa ljudima koji nijesu pogledali film ali ga karakterišu kao ovakav ili onakav. Naravno da smo očekivali takve reakcije i naravno da ih ne mogu, niti želim, sprečavati, toga će uvijek biti i na to će biti osuđen svako ko se usudi da progovori i da pruži glas nečemu što je sakriveno i nečemu o čemu se ćuti. Mi jednostavno živimo u vremenu kada su iluzija i mitovi jači od stvarnosti i realnosti. I sve je više ljudi koji su navikli u tome da žive, udobno je, ne traži aktivnost. Film je moje oružje protiv onih koji bi da nas ućutkaju i onih koji bi da učine da zaboravimo.
Da li tome, možda, nedostaje samopreispitivanje, samokritika?
Naravno, to je sve povezano. Tu je i jedno veliko odbijanje komuniciranja, ne samo sa drugima, već da se komunicira sa svijetom, ali i svijetom u sebi, jer mislim da su kritika i samokritika neophodni da bi se živjelo u stvarnosti. Nažalost, sve više je ljudi koji biraju da žive u laži, a to sve vodi banalizaciji života gdje istina gubi vrijednost, smisao, borbu, a tako i sjećanje gubi borbu protiv zaborava i zaborav pobjeđuje. Nacionalizam je, smatram, nešto što uzašno zaglupljuje i odbija svaki dijalog, uništava logiku, a kod nas je on jedino što je zapravo sveto, nedodirljivo. Ljudi koji optužuju film zapravo samo brane tu ideju svetosti nacionalizma, ideju koja podstiče a zatim opravdava ili negira zločine.
U filmu su na različite načine prikazani i antifašistički momenti, poruke, možda sukobi... Šta i kome govore, poručuju? Iako ste reditelj mlađe generacije, a i publika postaje sve mlađa, bez obzira na to, bavili ste se dešavanjima iz prošlosti, bliske ili dalje...
Pa, što se mene tiče ovaj film jeste jedan pokušaj antifašističkog delovanja, pokušaj otrežnjenja nekih budućih mladih fašista. Jer dolaze nove generacije, novi klinci, koji preuzimaju tu ćutnju i te laži, mitove i negiranja, kao jedinu istinu. A to vodi daljem ponavljanju, mogućnosti da se svi ti sukobi i smrt još jednom ponove.. Težina ovog filma nije samo to što glavni lik shvata da je dio zločina već i to što on shvata da je izdao i ideale svog oca i zemlje u kojoj je rođen i u kojoj je odrastao... On je dijete borca sa Sutjeske, antifašiste, partizana, a mi ga pratimo u danu kada otkriva da je dio zločina koji je fašistički u svojoj biti. To je ono što komplikuje i u drugi kontekst stavlja taj teret.
Mladi ljudi odrastaju u svijetu priča, jer svako ima svoju, baš kao što ste rekli, zločini se mogu poistovjetiti sa sportom... Na koji način ta prošlost utiče na nas danas, na naše odluke, živote, društva?
Zavisi na šta se nasloniš. Kroz istoriju, paralelno, uvek postoje dvije tradicije... Potrebno je osvijestiti i predstaviti te strane, priče, ideje, fakte, bez manipulacije i laži. Nekako, imam utisak da se borba koja traje, koja postoji, spram pričanja ovih bliskih priča, proširila i na Drugi svjetski rat i na dalju prošlost. Čini mi se da ljudima koji vladaju nama nije bitno da se lažima obloži samo ovo u čemu živimo danas, već se prepravlja i falsifikuje prošlost i odjednom imamo rehabilitaciju nekih fašističkih snaga i kolaboratore iz Drugog svjetskog rata i nekako oni dobijaju jednaka prava. Mislim da je sve to povezano, a sve je to bitka za izbjegavanje odgovornosti i onoga što se dešava i onoga što će se desiti od strane onih koji vladaju nama. Iz tih razloga mislim da je bitno učiti mlade sumnji, radoznalosti, znanju, obrazovanju, istoriji, antifašizmu i nadi koja je neodvojiv dio antifašizma.
Smatram da je bitno spominjati i učiti o Narodno-oslobodilačkoj borbi Jugoslavije, pritom insistirajući na tome da se o toj temi govori u određenom kontekstu koji nije izmanipulisan od strane trenutnih nacionalističkih stranaka, politika, vlada koje imamo u zemljama bivše Jugoslavije. Što kaže Viktor Ivančić - bitan je taj jugoslovenski stav, kao najpouzdanija brana i otklon od nacionalističkih pozicija.
Planirate li da se i u sljedećem filmu bavite sličnim temama?
Kada jednom uđete u tu tematiku i kada vas zainteresujete i kada se unesete, pa čini mi se da bih mogao da napravim još pet filmova o tome. Ali to ne znači da ću to uraditi.
Ako imate pitanja nakon “Tereta” - pogledajte “Dubinu dva”
Tematika rata i onoga što nam je rat svima donio ili oteo rijetko je obrađivana na ovakav jedan način, čini mi se. A priča o ratu našla se i u Vašem prethodnom, dokumentarnom, filmu. Postoji li spona između njih? Rekla bih da u oba ostvarenja otkrivate neke neznane ili “zataškivane” stvari, događaje, istinite primjere?
“Dubina dva” je nastala iz istraživanja za “Teret”, jer je “Teret” uvijek bio prva ideja... Pošto je trebalo toliko vremena da se sakupe pare, ja sam to vrijeme koristio da istražujem i tako je nastala “Dubina dva” - od materijala koji nijesam želio da ubacim u scenario za “Teret” koji je pročišćen jer se dešava u toku jednog dana i prati život jednog vozača, a “Dubina dva” je o cijelom slučaju, o strukturi i organizaciji zločina... To je dokumentarac u kojem vidite samo prazne prostore i čujete glasove ljudi koji su preuzeti sa suđenja. Možda taj film više govori o samom kontekstu zločina, a “Teret” je o jednom šrafu te mašine, jednom čoveku koji je dio svega toga. Na taj način su povezani. Festival u Moskvi je, mislim, bio prvi koji je prikazao ta dva filma jedan za drugim. Super je bilo vidjeti ih zajedno, jer tako mogu da daju odgovore na pitanja koja se obično postavljaju nakon što se pogleda samo jedan od njih. Na festivalima, nakon prikazivanja “Tereta” od publike dobijem mnogo pitanja, a često je moj odgovor samo preporuka da se pogleda “Dubina dva”.
Film je dugo čekao na svoj nastanak. Filmski centar Srbije ga je, ako sam u pravu, iz više navrata odbijao... Da li su te okolnosti uticale na Vas, da li Vas je to obeshrabrivalo?
Nijesam bivao obeshrabren. Ja kada sam krenuo da radim ovaj film, prije oko sedam ili osam godina, bio sam drugačiji čovjek i druge stvari su me interesovale u životu i filmu, pa bi i film sam po sebi bio drugačiji da je nastao odmah, tako da to vreme od 7 godina koje je prošle ne uzimam za nešto strašno. Ja sam za tih sedam godina napravio dva dokumentarca za koje mi nisu bila potrebna velika sredstva kao za “Teret” koji je i ratni film, i igrani film, dešava se u prošlom vremenu, prostoru, a sve je to moralo da postoji i da bude veće u odnosu na uslove u kojima sam do sada pravio filmove... Naravno da nije prijatno kada imate ideju i čekate na realizaciju...
Tokom tog čekanja, film je sve više i više postajao moj, a sve manje i manje obična priča. Sve više sam radio na njemu, a on se mijenjao uporedo sa mnom, kako sam ja sazrijevao... Film je uvijek nekako odraz životnog trenutka u kojem se nalazite, i da ga danas snimam bio bi veoma drugačiji. Naravno, ne smatram da je to nešto uzažno, već sasvim normalno.
Bonus video:
