Kratki dokumentarni film “Nekome svome” (Ours) mladog crnogorskog reditelja Seada Šabotićapremijerno će biti prikazan na ovogodišnjem, 12. izdanju Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ”Beldocs” koji počinje sjutra i traje do 15. maja u Beogradu. Svjetska premijera Šabotićevog ostvarenja, čiji su protagonisti članovi njegove uže porodice, biće upriličena u ponedjeljak 13. maja, u Dvorani kulturnog centra Beograda, u 19 časova, a na programu će biti i dan kasnije u bioskopu “Fontana” u istom terminu.
“Film, ‘Nekome svome’ donosi priču o brižnosti prema svojim precima i potomcima, koja je predstavljena kroz priču o crnogorskom bračnom paru koji posjećuje imanje svog porijekla, gdje su sada kuće rođaka koji žive u inostranstvu, a koje tokom godine posjećuje jedino ovaj par”, navodi se u opisu filma.
Ovaj posve intiman i ličan film nastao je kao dio autorovog istraživanja o našim iseljenicima čiji obrisi su i dalje vidiljivi u Crnoj Gori. On u razgovoru za “Vijesti” ističe da ga odnos naših iseljenika prema domovini interesuje već neko vrijeme
Pored ove premijere, Šabotić će biti dio industrijskog dijela festivala, odnosno “Beldocs academy” programa u okviru kojeg će predstaviti i svoj debitantski dugometražni projekat “Porodica na određeno vrijeme”, u produkciji Code Blue Production.
Na Beldocsu ćeš se predstaviti sa dva svoja filma - kratkometražnim “Nekome svome” (Ours) u selekciji „Pejzaž“ i projektom „Porodica na određeno vrijeme“ („Once upon a family) u industrijskom dijelu festivala „Beldocs academy“. S obzirom na to da si već učestvovao na festivalima i nosio nagrade, da li sad imaš neka očekivanja uoči festivala, možda posebno kada je u pitanju dugometražni film?
Nemam neka posebna očekivanja. U industrijskom dijelu programa nas očekuju višednevne radionice i pripreme za finalno javno predstavljanje projekta koji je i dalje u razvoju. U tom smislu moja očekivanja se kreću u pogledu toga da što bolje predstavimo ovaj projekat. Samim tim mišljenja dugogodišnjih profesionalaca svakako doprinose da uvidimo možda neke aspekte koji su nam do sada bili manje vidljivi. Prosto ta interakcija sa kolegama doprinosi tome da čujete i mišljenja sa strane koja su nekada veoma značajna.
Što se tiče filma „Nekome svome“, mogu da kažem da mi je veoma drago što će njegova premijera na velikom platnu biti baš u Beogradu i to na Beldocsu! Vidjećemo 13. maja šta smo mi to zapravo uradili i kako će publika da reaguje na naš film.
Kako bi čitaocima predstavio film “Porodica na određeno vrijeme”, da li se iz naslova može i koliko zaključiti?
„Porodica na određeno vrijeme“ je bajkovit dokumentarac o neobičnoj ljubavi dvoje ljudi. Sve u svemu biće to čudan film, planiramo da bude na ivici eksperimentalnog dokumentarca koji će upravo žanrovski biti raznolik.
Na ovom filmu sarađujem sa producentkinjom Bojanom Radulović sa kojom ću ujedno sada na Beldocs-u predstaviti ovaj projekat. Trenutno smo u fazi priprema i nadamo se da će snimanje uslijediti čim prije.
Film “Nekome svome”, prije svega ostalog, rekla bih, predstavlja jedan intiman i ličan film, jednu tebi blisku priču... Griješim li?
Upravo tako. Članovi moje uže porodice su ujedno i glavni protagonisti ove doku-drame. Ovaj film je nastao kao dio mog istraživanja o našim iseljenicima čiji obrisi su i dalje vidiljivi u Crnoj Gori. Već jedan izvjestan period me interesuje taj odnos naših iseljenika prema domovini. Ovaj film je nastao kao razmišljanje na temu kako se njihovo djelovanje odražava na članove porodice koji su ostali tu gdje jesu. Odlučio sam da to bude intimna priča iz prostog razloga jer se jedan dobar dio moje familije upustio u migraciju. Potraga za boljim životom ih je odvela na razne strane. S druge strane duboko vjerujem da su dokumentrani filmovi isključio autobiografski u nekom smislu, iako se nužno ne bave intimnim detaljima iz života reditelja ili ljudi njemu krvno bliskih, kao što je slučaj sa ovim filmom. Na kraju ovo je i pomalo film o tome kako je, zapravo, nepremostiv taj bolan momenat razilaženja jedne porodice. Odnosi prestaju da postoje usljed prevelike distance, a čini mi se da je to osjećanje u ovom filmu dominantno.
Na kraju ovo je film metafore, moji protagonisti čiste i spremaju kuće koje su spremne za povratak rođaka koji se isčekuje.
U filmu nema govora. Najveći vid komunikacije je onaj pogledom i razumijevanjem ili tjeskobom koja se osjeća ili u igri protagonista ili kroz muziku... Kako si se odlučio da snimiš takav film, može li se reći nijemi, i da li je to postavilo dodatne kriterijume i izazove?
Ne bih to nazvao nijemim filmom, više filmom sa namjernim odsustvom dijaloga. U ovom pogledu riječ kao sredstvo izražaja mi nije bila solucija. Odnosno, dijalog mi se činio suvišnim, nešto što bi oduzelo jednu već dovoljno jasno ogoljenu emociju. Želio sam da postupcima pokažem sve ono što sadrži ideja filma. To nekada jeste teško, da li sam uspio ni sâm ne znam, iskren da budem. Na kraju krajeva nije moje da sudim o sopstvenom djelu.
Nigdje se direktno ne govori o tome šta film obrađuje, ali je jasno, rekla bih nekim intuitivnim i empatičnim načinom gledanja koji ovakav film iziskuje. Koliko je tematika tvog filma, koju možda privatno osjećaš, česta i očekivana pojava pa je gledaoci prepoznaju? I da li se dešavalo da ti gledaoci prilože neki potpuno nesvakidašnji pogled na film, a ako jeste, možeš li otkriti nešto?
Svako ko je ostao na Balkanu da se bori za svoju egzistenciju shvatiće ovaj film. Duboko u sebi odlazak iz zemlje u kojoj si rođen je jasan politički stav.
Mali krug ljudi je pogledao ovaj film za sada. Možda najbolje zapažanje je imao moj prijatelj iz Irana, mladi reditelj, koji mi je rekao da je to isto osjećanje koje imaju i njegovi roditelji svaki put kada pomisle na najbliže rodjake koji su emigrirali. Prosto, ovo je problem koji je univerzalan, bez obzira gdje se mi nalazili. Suština problema je ista.
Možda je upravo nepostojanje riječi u filmu dovelo do neke težine ili tenzije, neke energije koja kao da korespondira sa praznim, privremeno napuštenim kućama... Da li se u toj tišini i u praznini može naći neka korelacija i šta bi gledaoci iz nje trebalo da zaključe, ako si imao nešto na umu?
Nije bio cilj da stvorimo tenziju ili težinu. Sitacija je prosto takva. O tome se ne priča, to se ne komentariše to je nešto što nosite u sebi. Oni su tu sa ciljem da očiste kuće i da ih pripreme za povratak. A tišina u njihovom djelovanju je normalna pojava.
Prazne kuće porodica koje su otišle u “bijeli svijet” da bi gradili bolju budućnost i živote za sebe i svoju djecu česti su “spomenici” takve prakse u Crnoj Gori. Praznina i prašina u tim kućama, da li i koliko govore o životu kod nas, u posebnim područjima, i kako ti vidiš to?
Prazne kuće govore mnogo, čak je to i očigledno! Mislim da oni sebi ne grade spomenike. Gradnja kuća za njih predstavlja oživljavanje emocija koje su davno sa njima ostale tamo odakle su i otišli. U tom smislu te kuće su za njih značajne. Ta neshvatljiva povezanost sa korijenima je mnogima čudna. Možda je to nekome besmisleno, ali njima je to sve. Naša zemlja je sve više puna takvih kuća, pogotovu sjever Crne Gore. Nažalost je tako.
S obzirom na to da ti je film bliži i da si mu se posebno posvetio, da li si osjećao potrebu i na koji način, da ispričaš ovu priču?
Isključivo da kažem ono o čemu mislim u datom trenutku. To je bila tema kojom sam se bavio u tom trenutku.
Odlazaka je sve više. Kao mladi reditelj da li bi i ti potražio uspjeh i sreću negdje vani i koliko ti se ovdje nudi prilika?
Za sada svakako ne bih, ali isto tako ne isključujem mogućnost odlaska. Moj posao je takav da se filmom svuda možete baviti
Dokumentaristika me pokreće više nego igrani film
Na osnovu tvojih ranijih angažmana čini mi se da si posebno zainteresovan za dokumentarnu sferu kinematografije, ili je to samo zavaravajući zaključak nakon ovog i filma o Domu revolucije u Nikšiću?
Ja sam sebe tek sada profilisao kao dokumentaristu koji je počeo da se bavi tom formom ozbiljnije. Koliko će to trajati ne znam. U dokumentaristci sam našao nešto što mene pokreće mnogo više nego li igrana forma, iako iskreno mislim da je vrijeme da snimim igrani film.
Radiš li trenutno na nečemu i može li se očekivati predstavljanje tvog dugometražnog projekta u Crnoj Gori?
Osim „Porodice na određeno vrijeme“ radim na još jednom projektu u Srbiji. Takođe se radi o dokumentarnoj formi. U pitanju je film o jednom zatvoru odnosno zatvorenicima. U pitanju je vrlo specifičan projekat i iz povjerljivo - bezbjednosih razloga ne smijem iznositi ništa više.
Bonus video:
