Ko i na koji način definiše šta je javni interes u pozorištu? Na koji način se obezbjeđuje da budžetska pozorišta i kako manifestacije funkcionišu u skladu sa javnim interesom? Na koji način se evaluiraju doprinosi pozorišta i pozorišnih manifestacija javnom interesu? - neka su od pitanja na koja su juče pokušali da odgovore učesnici panel diskusije „Javni interes u pozorištu - nejasnoće i sporenja” koju je iniciralo Udruženje pozoriših kritičara i teatrologa Crne Gore, koja je održana juče u Podgorici, u Narodnoj biblioteci “Radosav Ljumović” u Podgorici. Moderatorka događaja, pozorišna kritičarka Nataša Nelević istakla je da je ova diskusija pokušaj da se napravi situacija pogodna za dijalog o važnim i ključnim stvarima vezanim za pozorište, a među kojima su i nejasnoće i poteškoće vezane za ostvarivanje javnog interesa u pozorištu.
Učesnica diskusije, direktorka Barskog ljetopisa Ksenija Popović istakla je da “osluškujući publiku primjećuje jaz između kulturne scene, onoga što se stvara i publike” dodajući da je taj jaz veći iz godine u godinu, a da napretka nema.
“Barska publika nije drugačija od ostatka publike Crne Gore. Svoje saradnike sam stavila među publiku i upoređivala i tražila od njih da nakon predstava idu među publiku i sluaju njihove komentare. Ne smijemo dopustiti da nas zavara misao da smo završili posao onda kada smo dobili aplauze, bez znanja da li smo iskomunicirali to djelo sa publikom, štaviše mislim da je češće da neiskomuniciramo sa publikom. Nije dobro da laička publika odlazi razočarana sa predstava”, rekla je ona i dodala da vjeruje da struka to primjećuje. “Zato smatram vrlo opasnom pa čak i pretencioznom frazu da ne treba podilaziti ukusima publike već publiku treba obrazovati - što je tačno, ali je jako bitno da tu publiku nečim privučemo i komuniciramo sa njima”, rekla je Popović. Umjetnički direktor Crnogorskog narodnog pozorišta Željko Sošić je kazao da se javni interes nerijetko izjednačava sa privatnim, te da bi zbog toga trebalo pronaći univerzalnu vrijednost “koja neće zavisiti ni od interesa, ni od pojedinačnih zadovoljstava, sujete, pojedinačnih stavova ili ukusa”...
“Nije ukus ono što je javni interes, takođe, pojedinačni interes nije interes publike ili kritičara. Problem je što svako misli da zna šta je javni interes i to je nešto što je u osnovi problema Crne Gore i našeg društva”, kazao je Sošić i dodao da se ne smije zapostaviti ni transparentnost i raspolaganje budžetskim sredstvima koji su takođe od javnog interesa.
Popović je zaključila da Crna Gora, iako je mala država ima značajan broj pozorišnih kuća:
“Čitava naša država može postati teatarska platforma na kojoj će sve biti postavljeno - od klasika obrađenih na klasični način, do autorskih projekata velikih rediteljskih imena. To je strategija koju bi Ministarstvo kulture”, poručila je ona ističući da iako se na “klasične klasike” gleda kao na crno-bijele televizore u doba tehnologije, nemoguće je bez takvih komada ući dublje u pozorište.
Od pozorišta se očekuje i edukacija, ne samo umjetnost
Teatrološkinja i pozorišna kritičarka Maja Mrđenović osvrnula se na evropske prakse uključivanja publike u pozorište, nove metode kojima se publika može zainteresovati i postati dio teatra.
“Veoma je bitno bavljenje razvojem publike, ali ne na način da se publici jednosmjerno plasiraju informacije već da se publika zainteresuje, da se uvodi u predstave i da se edukuje u teatru. Od pozorišta se očekuje da nije samo umjetnička već i edukativna institucija”, podsjetila je ona.
Kao primjer “dopiranja do raznih ljudi”, Mrđenović je istakča Hrvatsko narodno kazalište Ivana Zajca u Rijeci u vrijeme kada ga je vodio reditelj Oliver Frljić. “On je koristio prosvijećen, emancipatorski momenat. Imali su i sada imaju razvijen program razvoja publike, trudili su se da to bude pozorište za sve i pokazali su se otvorenim”, istakla je Mrđenović.
Publika se formira od najmlađih
Direktor Kotorskog festivala pozorišta za djecu, reditelj, Petar Pejaković podsjetio je da se Crna Gora ne može pohvaliti zavidnim brojem predstava za djecu, od najmlađih uzrasta pa do tinejdžere ističući da nijednoj pozorišnoj kući to nije jedina djelatnost, već da je pozorište za djecu uglavnom doživljeno kao “jedna od djelatnosti”. I iako ne treba zapostaviti kvalitet, neophodno je misliti i o kvantitetu proizvedenih predstava za najmlađe, jer se tu počinje formirati i obrazovati buduća publika.
Bonus video:
