Ukrajina je dala mnogo pisaca evropskoj i svjetskoj književnosti, a većina opd njih su stvarali kroz borbu za svoj kulturni identitet, kroz dugu i komplikovanu istoriju, kroz teške represije sovjetskog režima, naročito u periodu nakon Drugog svjetskog rata kada je pod čizmom sovjetskog imperijalizma gušen svaki drugi mogući kulturni identitet. Nastajali su najbolji književnici svjesni slobode riječi, svjesni da snagom svog književnog djela bitno utiču da se očuva svoj nacionalni identitet, svoja prepoznatljivost i svoj jezik. Životni i književni put Vaslija Stusa (1938-1985) je “Put bola” kako se i zove jedna od njegovih autobiografskih zbirki, put kojim je Stus hrabro, ali i bolno gazio noseci u svom srcu slobodu i Ukrajinu, ostavljajuči jak lični pečat, pečat bola, istine i tragične sudbine svih velikih pjesnika. Predstavljanje ovog pjesnika crnogorskoj čitalačkoj publici po prvi put, predstavlja i određeni problem zato što njegova djela nijesu prevođena na jezicima južnoslovenskih naroda, već samo pojedine pjesme koje je prevodio M.Sibinović i dr Ljudmila Popović koja je u knizi “Fokusna perspektiva Ukrajinske književnosti” (2007) objavila esej sa naslovom “Motiv bola u poeziji Vasilja Stusa”. Nažalost, u bogatoj ukrajinskoj književnosti ima previše pisaca koji nijesu nikada prevođeni van svog govornog područja. Izbor Stusa za crnogorsku čitalačku publiku predstavlja osvrt na život i djelo jednog od najznačajnih ukrajinskih pjesnika, pjesnika koji je ostavio tako jak stvaralački i duboko emotivni trag u svojoj Ukrajini.
Vasilj Stus rođen je 6. januara 1938. godine u selu Rakhnivka, kao jedno od četvoro djece. Njegovo odrastanje vezano je za teško djetinjstvo. Od ranog djetinjstva u njemu se razvijala ljubav prema svojoj Ukrajini. Odrastao je shvatajući da će biti duboko emotivno povezan sa ličnim pečatom njegove Ukrajine koja je uvjek bila na meti imeperijalističkih težnji brojnih osvajača, a najviše pod jakim pritiskom sovjetske Rusije. U periodu 1944-1954. godine Vasilj Stus je učio u srednjoj školi u tadašnjem gradu Stalinu i bio jedan od najboljih đjaka. U periodu 1954-1959. studirao je na Staljinovom pedagoškom institutu Ukrajinski jezik i književnosti. Već tada on postaje duboko svjestan da jedino kroz svoj rad i pristup može da se sačuva identitet ukrajinskog jezika i književnosti. Poslije završetka studija radio je kao nastavnik ukrajinskog jezika u srednjoj školi u Tuizihniji u Gavoronskom okrugu u Kirovogradu. Nakon ovoga dolazi tada obavezni period služenja vojnog roka 1959-1961. godine u redovima Sovjetske armije. Već tokom studija i služenja vojnog roka na Uralu Stus je počeo pisati poeziju. U to virijeme na njega su imali jak uticaj njemački pjesnik Gete i austrijski Rajner Marija Rilke, preveo je oko stotinu njihovih radova. Ti prevodi su kasnije konfiskovani i zauvijek izgubljeni. Prve svoje pjesme objavio je 1959. godine u Književnoj Ukrajini. Od 1963. postaje prvi književni urednik lista Socijalistički Donbass. Potom upisuje postdiplomske studije na Institutu za književnost Taras Ševčenko Ukrajinske akademije nauka u Kijevu. Tokom boravka u Kijevu na postdiplomskim studijama on je pripremio i svoju prvu zbirku poezije “Krugovert”. Napisao je i više književnih članaka i prevoda Getea, Rilkea, Lorke. Zajedno sa Les Tanjukom, istaknutim ukrajinskim stvaraocem, pripada Omladinskom kreatvnom klubu.
Stus je kroz svoj književni rad osjećao duboke lične refleksije pripadnosti i borbe za jačanje intelektulanog integriteta ukrajinskih stvaralaca koji su bili potisnuti sa svih književnih polja, jer jaka sovjetska propaganda nije dozvoljavala bio koji vid autonomnosti i slobode pisane riječi. Sve je moralo proći strogu cenzuru čime se svjesno gušio ukrajinski kulturni identitet. Stus je bio zagovornik slobode pisane riječi i nije dozvoljavao da se njegova Ukrajina i njena književnost tako lako marginalizuje. On je poput pravih intelektualaca dizao glas otpora, glas nade, glas spasa za slobodu intelektualne riječi i misli. Njegov bol, vapaj i njegov krik su krik za slobodom, krik jednog od najbolnijih evropskih književnika, krik života, smrti i stradanja, krik protiv dekadencije i bilo kog vida asimilacije književnog bogatstva njegove Ukrajine.
U periodu od 1965. godine budi se generacija hrabrih ukrajinskih intelektualaca koji predstavljaju žestok vid otpora ne dozvoljavajući da se ukrajinska kultura asimiluje i utopi pod teškom čizmom sovjetskog vojnog režima. Toj grupi, pored Vasilja Stusa, pripadaju istaknuti stvaraoci Ivan Drač, Lina Kostenko, Dmitro Pavličko, Ihor Kalinac. Budi se onaj dio hrabre intelektualne elite Ukrajine, onaj dio koji snagom svojih riječi i djelima želi da probudi nacionalna osjećanja Ukrajinaca i vjeru za očuvanjem svog kulturnog identiteta. U tom periodu nastaju kultna djela istaknutih ukrajinskih stvaralaca u svim sferama kulture. Vasilj Stus, kao jedan od najhrabrjih intelektualaca, istupa često dižući glas za odbranu najvećih kulturnih vrijednosti Ukrajine. Budi se nacionalna i kulturna svijest brojnih Ukrajinaca. U septembru 1965. godine Stus, za vrijeme promocije filma Sergeja Paradžanova Sjene zaboravljenih predaka u Kijevu, protestvuje zajedno sa istaknutim stvaraocima Vjačeslavom Čarnovilom, Jurijem Bazdom i Ivanom Džibom. Protestvuje protiv hapšenja i represija nad ukrajinskom inteligencijom. U tom vremenu to je bio prvi javni politički protest u poslijeratnom SSSR-u što je izazavalo veliku pažnju javnosti. Zbog protesta koji je iskazao na pomenutoj promociji filma, gdje je uzburkao kako javnost SSSR-a, ali i probudio osjećanja mnogih za kulturni identitet, biva isključen sa postidplomskih studija. Nakon toga Vasilj Stus prolazi teške dane surove borbe za životnu egzistenciju često mijenajući poslove, praćen od agenata KGB-a.
Svoju prvu zbirku pjesama “Krugovert”, 1965. godine kao i zbirka “Zimsko drveće” odbijaju izdavačke kuće znajući za aktivni angažman Stusa na svim kulturnim poljima afirmacije i borbe za kulturni identitet. Kroz svu njegovu poeziju prožimaju se razmišljanja o Ukrajini, o životu i smrti, o ženi i sinu, patnja za izgubljenom domovinom. Njegov krik, njegov vapaj, njegov bol koji ga prožima, koji ga i opija i ubija čini ga umjetnički ospjednutim, a u duši samo gorke suze bola, suze za Ukrajinom, suze za slobodom, suze istine pomiješane sa krikom, krikom koji je nadmašio Munkov i Ginsbergov ”Krik”. Bol je vječiti pratilac njegovog hrabrog života i njegove razapetosti u režimu koji nije prihvatao takva gledišta. Njegov vapaj seže van granica Ukrajine i SSSR-a. U Briselu je 1970. godine objavljena njegova knjiga “Smiješno groblje”, a u samizdatu takođe su objavljena i “Zimska stabla”.
Još se slavne stijene ponosite krune, još se plavim Dnjeprom mreška val po val. Proleće ti vrijeme, poput ptice žune, I dođe ti kraj već, sad očekuj pad. Sunčane visine, nebeske dubine, Da od srca punog prsne grudni koš. A tebe pritisle zavodljive tmine, i neko te mami doziva te još. Ostadoše tvoji vrsi raskrivljeni, sad te čeka ponor, pazi dobro bdi! Vidiš li raspuće? Moli se, rođeni, jer još nisi vojnik ni odrasli div. Riču parobrodi i vozovi tutnje, avioni tragom obznanjuju let. Hvataj se za stijene što bodu ko trnje, hvataj se za nebo ko jabukov cvijet. Pred tobom je pustoš beskraj tuđih polja, tuđina se kezi, osmjeh joj je prijek, Zbogom, Ukrajino, Ukrajino moja, Tuđa Ukrajino, zbogom zauvjek.
Vasilj Stus nastavlja nesebično svoju borbu. U otvorenim pismima kritikuje Centralni komitet KP navodeći da sovjetski režim guši slobodu riječi, krši ljudska prava, sistematski hapsi sve poznate intelektualce Ukrajine, zabranjuje im rad. Stus se aktivno uključuje u borbu za ljudska prava što dodatno iritira sovjetske vlasti. Zbog svog rada koji je duboko povezan sa iskrenom željom da se odbrane intelektualci, književnici, sloboda ukrajinske kulture i njen prodor u Evropu i ljudska prava Stus biva uhapšen 12. januara 1979. godine i 9 mjeseci provodi u zatvoru. U teškim trenucima zatvorske samoće i izolacije, Stus nastavlja svoju intelektualnu borbu. Za devet mjeseci provedenih u zatvoru, do početka suđenja, Stus piše svoju četvrtu knjigu “Vrijeme kreativnosti” koja se sastoji od prevoda Geteove poezije. Orginalni radovi postali su Stusova osnova za njegovu knjigu “Palimpsesti”. Početkom septembra okružni sud u Kijevu osudio je Stusa na pet godina zatvora i tri godine progonstva. Kaznu je izdržavao u radnom logoru u Mordoviji i Magdanu. U tom periodu, dok je još bio pritvorenik, odriče se i sovjetskog državljanstva govoreći tada istorijsko hrabre riječi: “Da budem sovjetski građanin za mene znači biti rob.” Najveći dio poezije koje je Stus stvarao u vremenu izdržavanja kazne je uništen, sačuvani su samo djelovi kroz pisma koja je Stus slao svojoj supruzi. Njegova čelična volja koju je nosio u sebi, njegov filozofski pristup životu i njegova gorčina stradanja davali su poseban ton svim njegovim pregalačkim danima samoće da se i u najtežim trenucima svoje lične intelektualne borbe ne preda, ne pokaže da ga sovjetski režim može slomiti. Zato je njegova poezija najupečatljivija u motivima krika i bola, gdje se prožima život pun patnje i samoće, koji je duboko svjestan svoje žrtve. Njegova žrtva i stradanje, njegov krst samoće koji je sam nosio u vremenu kada je čizma sovjetskog imperijalizma vladala jednim dijelom Evrope, predsatvlja jednu od najvećih žrtava Evrope dvadesetog vijeka.
Sve istančani jauk kriku,krik, krik kriku Dosta. Otarasi se briga, ma koliko na njih sviko, Evo grudi bole, bol grudi, prestrašenih stradanja, nema im lijeka kod ljudi, sve je to pohlepa nadvladala.
1979. godine izlazi iz zatvora i progonstva. Primaju ga u PEN centar godinu ranije. Nastavlja svoju borbu, pridružuje se borbi za ljudska prava i pristupa Helsinškoj grupi za odbranu ljudskih prava. Iako je njegovo zdravlje vidno narušeno, on ne želi da se preda, ne želi da se prepusti sudbini, želi da ga čuje Ukrajina, ali i Evropa da njegov krik dopre do najudaljenijih granica stvaranja ljudske civilizacije. Svjestan je da jedino svojom živom riječju i svojim radom može da probudi sve intelektulace, pisce, filozofe, književnike, spremne da mu se pridruže na tom teškom putu stradanja. Na svom putu bola sovjetski represivni režim ga ponovo hapsi maja 1980. godine i osuđuje ga na deset godina teškog prinudnog rada i na pet godina progonstva. Odbio je imenovanje advokata Viktora Medvedčuka pokušavajući sam sebe da brani u tom procesu. Sama presuda bila je političke prirode: da se oduzmu sva prava Stusu, da se njegov život i stvaranje uništi u uralskim logorima smrti u kojima su slati samo oni čija je riječ bila jaka i uticajna, a Stusova riječ i poezija bila je kult buđenja uspavane nacionalne svijesti i kulture Ukrajine koja je kroz svoje nastajanje prolazila kroz mnoge bolne procese i stradanja. Za samu presudu Stusu poznati ruski naučnik i borac za ljudska prava tog vremena Andrej Dimitrijevič Saharov je rekao u otvorenom pismu koje je poslao Svjetskoj zajednici da je presuda Stusu sramota i da predstavlja oličenje sovjetskog reperesivnog režima. Po izricanju presude Stus je poslat u najstrožiji logor Kučinu, Permska oblast Rusije gdje će do kraja svog života provesti teške dane i nositi najbolnije rane. Zabranjeno mu je da ga porodica vidi, obilazi i da ima bilo kakvu komunikaciju sa njom. U permskom logoru nastala je i njegova knjiga “Ptica duše” sa trista pjesama koja je bespovratno uništena od uprave logora. U znak protesta zbog odmazde zatvorskih vlasti prema njemu i ostalim zatvorenicima više puta je stupao u štrajk glađu. Zbog takvog odnosa vlasti ga kažnjavaju sa godinu dana samice. Pod naletima teškog sovjetskog režima, narušenog zdravlja, često i pred fizičkim i mentalnim maltretiranjem zatvorskih čuvara, Vasilj Semenovič Stus je umro u noći izmedju 3. i 4. septembra 1985. godine, da li od hladnoće, izgladnjivanja ili batinjanja, ostala je velika tajna. Njegovu smrt sovjetske vlasti su sakrivale do oktobra. Surove sovjetske vlasti nijesu dozvoljavale njegovoj porodici da ga sahrani dok god traje kazna. Njegove lične stvari nikada nijesu vraćene porodici. Sve je bilo sakrivano od evropske i svjetske javnosti, a sahrana je održana u najvećoj tajnosti u selu Borisovo u Permskom okrugu.
1985. godine Stus je bio nominovan za Nobelovu nagradu. Grupa ukrajinskih inteletualaca je 1989. godine, predvođena Jurijem Litvinom, prenijela njegove posmrtne ostatke na Bajkovo groblje u Kijevu gdje počivaju mnogi velikani ukrajinske književnosti. Njegova zbirka “Put bola” ugledala je svjetlost dana tek 1990. godine. Iste godine dobija posthumno i najveću književnu nagradu Ukrajine - Taras Ševčenko, a 2005. mu je, takođe postuhmno, dodijeljeno najveće ukrajinsko priznanje Heroj Ukrajine. Mnoge obrazovne institucije u Ukrajini nose njegovo ime kao i mnogi trgovi i ulice. Ukrajina nije nikada zaboravila jednog od svojih najvećih pjesnika i boraca za ljudska prava, ali Evropa, nažalost, jeste zaboravila i život Vasilja Stusa i njegove misli. Njegova poezija je gotovo jedinstvena, toliko duboko autobiografska, raspeta između sistema i režima u logorima samoće i stradanja, ali sa jakom emocijom prema Ukrajini koja je bila njegov motiv. Njegov krik, njegov bol i jauk pokazuju nam svu njegovu unutrašnju refleksiju. “Ja sam kažnjen, mučen i proganjan, ali se ne kajem”, rekao bi Stus. Njegova poezija je energična, složena, puna unutrašnjeg žara prema svojoj domovini. Kidao je sve lance pred sobom, bio je rob slobode, svjestan prolaznosti života, svjestan svog stradanja, svjestan da je to možda jedini način da istina o njegovoj Ukrajini dopre do čitalaca spremnih da kroz poeziju dožive njegovu bolnu ispovijest i ličnu borbu za slobodu Ukrajine. Stus je svojim, iako nažalost kratkim životom, pokazao Evropi kakvi treba da su intelektualci, pisci, pjesnici, književnici. Pokazao je snagu ličnosti i svojom poezijom podstakao mnoge na intelektualnu borbu. Njegova zbirka “Put bola”, i sve njegove pjesme na putu bola predstavljau jedno svjedočanstvo o velikim stvaraocima kojima je domovina bila najvažnija misao.
Bonus video:
