Još se nismo alavertili nakon veličanstvenog Drugog kongresa Demokratske Crne Gore - najvećeg kongresa, vele Demokrati, u potonjih 20 godina - i pripadajućeg mu propagandnog video-uratka, koji ćemo, zasigurno, još dugo nositi u srcima - kad nam je serviran novi igrokaz zavidne poetske čvrstine i izuzetne simboličke snage. Riječ je, naravno, o spektakularnom otvaranju XVIII Igara malih zemalja Evrope (XVIII Games of the Small States of Europe, Montenegro 2019).
Naravno da se Kongres Demokrata - ponajprije u domenima raskoši produkcijskog pregnuća - ne može mjeriti sa ceremonijom otvaranja Igara malih zemalja Evrope, ali su stanovite paralele ipak evidentne. Oba događaja su, naime, iskoračila iz okvira standardne političko-partijske promocije. I dok smo u prvom slučaju imali vrlo eksplicitno uzdizanje (krajnje nesamosvjesne) ličnosti Alekse Bečića - u ulozi Spasitelja - u drugom slučaju smo imali uzdizanje Crne Gore - i to kroz prikaze 12 odabranih momenata iz naše slavne povijesti - apsolutno u skladu sa oficijelnim viđenjem crnogorske povijesti - ali u novom ključu. I dok su građanski orjentisani Demokrati hrabro eksperimentisali sa uvođenjem religijskih momenata u Sci Fi žanr - na drugoj strani smo imali nešto na samom rubu nacionalno-povijesne-rock-opere.
Unatoč evidentno visokim aspiracijama vrha druge po snazi partije u državi, sa jedne strane, te državnog vrha sa druge strane - odjeci u javnosti su, u oba slučaja, bili gotovo nikakvi. Što nikoga nije iznenadilo, naravno - crnogorska javnost je vrlo rezervisana u posljednje vrijeme - ali zato nisu izostali komentari na društvenim mrežama. Preovladavao je, koliko sam uspio da primijetim - podsmijeh - u oba slučaja. Uvijek smo spremni da obezvrijedimo priče iza kojih stoje uzvišeni ciljevi - pogotovo ako te priče počivaju na nazovi-premisama nazovi-multikulturalizma - kao suštinski važne nazovi-ideološko-identitetske odrednice aktuelnog državnog konstrukta - odrednice na koju se svesrdno pozivaju i Demokrati. Kako bilo, ako je suditi na osnovu reakcija na društvenim mrežama - i Demokrati i državni dužnosnici su, po ko zna koji put, pucali visoko iznad mete.
Za razliku od Demokrata, koji su svoju feštu nekako upakovali u veliku salu Sportsko-kulturnog centra Univerziteta Crne Gore u Podgorici (SKCUCG), organizatori najveće sportske manifestacije u milenijumskoj povijesti Crne Gore su svoju feštu postavili na platou podno budvanskih zidina, sa sjeverne strane, prekoputa Gradske kafane, odnosno Hotela Mogren. Demokrati su nemuštom prostornom postavkom Drugog kongresa jasno ukazali da Glavnom gradu nedostaje funkcionalna sala sa 1.500 do 2.000 sjedišta - sa polivalentnom pozornicom - dok je državni vrh, sa svoje strane, odlukom da montažnu skalameriju - odnosno binu, uz pripadajuće joj tribine - postavi baš na platou podno gradskih zidina - jedinom platou te vrste u Budvi - potvrdio da se Budva u minulom periodu jeste razvijala u fizičkom smislu - i te kako - ali se nije razvijala smisleno - kao cjelina - kao grad.
Pokušajte da zamislite ceremoniju otvaranja Igara malih zemalja Evrope na nekom drugom prostoru u Budvi - uz uslov da gostujući sportisti i visoke zvanice - među kojima su primijećene i krunisane glave - ne pomisle da se nalaze u cirkusu. Nije lako, znam. A sad pokušajte da zamislite park - barem 20 ha - negdje na potezu između (Jadranske) magistrale i Slovenske plaže - i u tom parku plato površine 2 ha - 200X100 m - gdje bi se, između ostaloga, postavljale i montažno-demontažne konstrukcije za potrebe raznih manifestacija - od luna parka, pa nadalje.
Toliko o tome - a sad se vratimo na plato preko puta Gradske kafane - i pokušajmo da se odredimo prema činjenici da se samo jedna od pomenutih 12 slika odnosila eksplicitno na Budvu - što će reći da je uprizorena samo legenda o nastanku Budve - legenda o Kadmu i Harmoniji. A kako ta legenda (ipak) pripada bogatom i prebogatom korpusu grčke mitologije - što će reći da tu priču baštini cijeli svijet - iznenađen sam što cijela postavka ceremonije otvaranja nije počivala isključivo na tom nadnacionalnom momentu - kad je već riječ o međunarodnoj manifestaciji - i što vrhunac nije imala u vrlo imaginativnim vizijama svijetle budućnosti - vizijama koje bi, u mojoj režiji, neodoljivo podsjećale na raklame za osvježavajuće napitke - Coca-Colu i Cedevitu. Stvari, nažalost, nisu otišle u pravcu budućnosti - ne pitajte me zašto - već u suprotnom pravcu - u pravcu naše slavne prošlosti.
Among the suns - the worlds in flames... itd.
Kako bilo, dok su se redale slike koje veličaju slavnu crnogorsku prošlost - prsa su mi se nadimala od ponosa. A zatim je došao trenutak da Duško Marković, predsjednik Vlade, proglasi igre otvorenima. Što je potrajalo, pretpostavljam, jer sam zaspao usred govora gospodina Markovića - i usnio čudan san. Slobodan Čukić, na harmonici, i Draško Đuranović, na drombulji - otpjevali su nam staru crnogorsku pjesmu - u modernom ključu, naravno - o krvavoj srpskoj čizmi koja je nemilosrdno gazila sve crnogorsko - i živo i mrtvo - i rođeno i nerođeno - od januara 1918. godine, pa sve do proljeća 1945. godine - i opet od januara 1989. godine, pa sve do maja 2006. godine. Na bini je bila i gospođa u crnogorskoj nošnji, sa polovinom kišobrana u lijevoj ruci, skrušeno nagnuta nad nečim što je najviše ličilo na grobove crnogorskih junaka palih na Bardanjoltu 1913. godine. Bila je to simbolički snažna i vizuelno fascinantna slika - 13. slika.
Sjećam se da smo pape moj - neka mu je laka ona betonska ploča na Čepurcima - i ja, sjedjeli baš na terasi Gradske kafane u Budvi u jedno divno predvečerje, par godina nakon otvaranja Hotelskog kompleksa Avala-Mogren, odnosno par godina prije raspada Titove Jugoslavije - i obojica smo hipnotisano, ne trepćući, pratili košarkaški duel prekoputa. Bilo je to, pretpostavljam, u proljeće ili u ranu jesen - jer, za divno čudo, nije bilo turista koji bi nam zaklanjali pogled. Pod tim košem su se dešavala čudesa. Bravo! Bravo! - vikao je pape - i dugim bi pljeskom nagrađivao svaku od uspjelijih akcija. Pape se - neka mu je laka ona betonska ploča na Čepurcima - nikad nije ustezao od ispoljavanja emocija. Na tom mjestu više nema koša, naravno - a ni pape nije više među nama - ali stoji da su baš na tom mjestu - trideset i kusur godina kasnije - otvorene XVIII Igre malih zemalja Evrope.
Da su me konsultovali oko koncepta predstavljanja države koju smatram svojom pred sportistima koji dolaze iz Andore, sa Islanda, iz Lihtenštajna, Luksemburga, sa Malte, iz Monaka, San Marina i sa Kipra, te visokim zvaničnicima - stranim i domaćim - rezolutno bih bio protiv pozivanja na našu burnu povijest. Nikad to ne ode, treba priznati, dalje od standarda koji je postavljen još u Titovo vrijeme - i koji je bezbroj puta potvrđen nakon Titove smrti i raspada Jugoslavije - u neznatno izmijenjenom ključu. Na stranu što u ovoj našoj državici ne postoji konsenzus oko mnogih povijesnih činjenica.
Morali bismo - jednom za svagda - ustanoviti što je tu povijest, u opštem smislu - a što je tu naša, crnogorska povijest - i koliko crnogorska povijest pripada pripadnicima drugih nacija sa kojima dijelimo ovo našu državu.
I još bih primijetio, za kraj...
OK, dosta je za danas - i previše - nastavak u sljedećem broju...
Bonus video:
