I jedna pjesma može da učini pjesnika prepoznatljivim, identifikovanim sa svojim ukupnim djelom. Kao što to može biti i samo jedna knjiga. I imamo takvih mjesta u istoriji naše i drugih literatura. U crnogorskoj književnosti se se to, prije svega, odnosi na pjesmu Orevuar Montenegro Ratka Vujoševića. Riječ je o pamtljivom ljetopisu jednog naroda oblikovanom u formi pjesničkog idioma. Takva djela kao što je ovo cio su književni kompleks. Artistička majstorija u vremenu i prostoru. Mogućnost neprestanog nastajanja i obnavljanja jednog teksta.
Ova pjesma ima, zapravo, svoju fenomenologiju ko primarni uzorak njenog pjesničkog sistema. Tu dimeziju joj daje autorov diskurzivni i formalni pristup i cjelovito minimalistički izraz. Orevuar Montenegro ima, naime, svoju ekskulzivnu pojavnost u dugotrajnoj epskoj snohvatici naše literature. Ima samu sebe kao dovoljnost, kao oprvadanost pisanja. Ima ono što je najbitnije: permanentni odgovor u strukturiranju esencije nacionalne istorije, u sveopštost sudbine a sve to adresirano mapom puta koja vodi pravo u smisao poezije. U tim svojim unutašnjim previranjima i koncepcijskim koordinatama ova pjesma nije ni imala ideju klasične rodoljublive tvorevine, a ako je i imala, ona je pred naletom poetske elokvencije prerasla u tragiku i luču, u poetski narativ koji traje. I što je najbitnije, u ovoj pjesmi je artizam toliko trijumfovao, da se njena semantika izjednačava sa interaktivnim funkcionisanjem etičkog i estetskog. Čak dominantno estetičkog. Njeno čitanje je prelistavanje našeg iskonskog ličnog, nacionalnog I univerzalnog personaliteta.
Orevuar Montenegro briše, dakle, granice postojećih formi pretakanjem istoriografske sfere u jednu od pjesničkih varijacija svijeta. Univerzum istorije postaje univerzum čovjeka. Ona kao da je nastala sama od sebe ili preuzela naše arhetipsko i recentno biće čuvajući nešto od urođene izvornosti ovog podneblja. Ono što je čini svojeumnom u teorijskoj, fenomenološkoj ravni jeste što je istorijska sudbina jednog naroda transformisana ne u prepjevanu faktografiju već u semantički fluid visokog dometa a da pri tom njen inicijalni diskurs nije izgubio svoju početnu poziciju. Odnosno, na imenovanju činjeničnog i metafizičkog.
Otuda posebnost ove pjesme među pjesmama jer može biti katedra i za čas istorije i za udžbenik emancipovane poetike. Dakle, ona je sublimacija dramskog trenutka pjesničkog bića iz kojeg je izvio pjesnički krik u polje istorije i misterije pjevanja. Crnogorska istorija i svaki subjekat koji se u njoj ogleda ođe nađu svoju veliku katarzu i ništa manje nostalgiju. U prvom tekstu kojeg sam napisao o ovom djelu Ratka Vujoševića, rekao sam, i to ću ponoviti i ovom prilikom, da Orevuar Montenegro Crnogorci ne čitaju već dišu.
To je dio fenomenološkog ali ne ni u primisli onog što je guslarskog porijekla. Neka mi bude dozvoljeno da u ime ove pjesme kažem bez imalo patetike, da je ona Noć skuplja poezije ili Noć i danas ustrepatalih crnogorskih vjekova. Uvijek izvjesnih i neizvjesnih. U njoj je, u stvari, svaki stih strofa pa Orevuar Montenegro nema onoliko strofa koliko ih ima već onoliko koliko ima stihova. I tu je taj sveartistički predznak, ili fenomenološka konotacija. Tu je taj drevni, svevremeni, noćni bljesak pjesničke riječi. Ova pjesma, upravo kroz tu magiju poetskog nosi ogroman teret značenjskog, kosmološkog stanja stvari, sopstvenog samoproduženja i upitanosti; da li smo poslije svega dostojni svega. Pri tom moram naglasiti da Ratko Vujošević nije romantičar, nije nacionalni poklik, već autor koji je želio pjesmu kojom će realizam istorije pretvoriti u nadrealističku komunikaciju sa sobom i sa dubinom svoje zemlje. I, naravno, sudbinom čovjeka.
Glavno pitanje svih Vujoševićevih pitanja je u ontološkoj i aksiološkoj ravni i ono glasi - O, daleko vrijeme, da li si mi tuđe… pri čemu je pjesnik janusovski, istovremeno, okrenut prema vremenu koje je bilo takvim kakvim jeste i onom koje dolazi sa mrkim vjetrom obavitoi s sjetnom pomišlju na gore koje su sebe otpjevale.
Orevuar Montenegro je splet poetskih elemenata, od ekspresivnosti do melodičnosti, od elegije do himničnosti, od unutrašnje feniksovske zahuktalosti do jedne vrste sveukupne poetske refrenizacije, od jezičke sojnosti do probijanja njenih granica. Otuda u njenom fenomenološkom opserviranju izvjesna otpornost u njenom raščlanjivanju, odnosno, traženja najmanjeg i najvećeg književnog sadržaoca te njene ukupne konstrukcije. Riječ je o sintezi poetskog, kreativnog, filozofskog, futurističkog, ozarenja i skepticizma. Orevuar Montenegropripada onom rodu pjesama koje nastanu iz nekog ontološkog, egzistencijalnog i snovidljivog trena, sa raspletom koji se prenosi u poetski atrijum đe se oslobađa u sudarima sopstvenih odjeka, da ne kažem i leleka. Ovo nije stvar nadahnuća već moć estetske kristalizacije povijesnog pisma. Sve kao da je nastalo iznebuha, a u idealnom skladu orfičnog i jezičkog. To su stvaralački trenuci koji sa sobom nose neku svoju praiskonsku intimističko - refleksivnu matricu u ličnom ili kolektivnom iskustvu i đe se dubinom zahvata i kohezijom stvaralačkog čina dopsiju do memorije sopstvenog identiteta.
Čitanje Vujoševićevog teksta se doživi poput poetskog groma koji nas munjevito osvijetli, izvuče Iz tame, obleti svaki naš topos, uvede u sinergiju sihronog i dijahronog, ali i u proročko - orevuarsku, skepsu. Pjesnik je nad velikim upitnikom: Lučo, čije doba više nije… Velika pjesmo bačena u stijene… O buduće vrijeme da li si mi tuđe… Montenegro tragičeska goro… Zvijezdo u crnoj noći udahnuta… Montenegro, lučo istorijo… Ova pjesma počinje bez početka i završava se bez svog završetka, kako u doslovnom tako i u prenosnom značenju. Veznik i sa kojim, zapravo, počinje pjesma je jedinstven i anticipativan početak pjesme. Kao da je nešto tome prethodilo, a nije. On, taj veznik ili uskličnik, opominjač, nas uvodi u dramatičan, biblijski, vaseljenski prostor, dajući intonaciju, dinamiku cijeloj pjesmi. I krenu pjesma sa i nebo mrkim vjetrom obavito Putuje sunce samo sebe sito i završi se pjesma sa Crna Goro lučo, istorijo. Tako je nastao jedan cjelovit pjesnički rondo koji se poput istoimenog muzičkog žanra obnavlja u nama dodajući sebi svoj početak i završetak kao beskrajno odmotavanje beskrajne pjesničke melodije. Od tog jezičkog muzikoslovlja dopiru naši pojedinačni I kolektivni monolozi kad god smo u novoj, prvoj, ili stotoj crnogorskoj drami. Pogotovo, kad osjetimo kako u presudnim trenucima nedostajemo sami sebi.
Ima, zapravo, pjesama koje su realnost imaginacije i obrnuto. Ima pjesama u kojim iščeznemo i vratimo se tamo odakle smo. Svaki je grm raka dva vojnika… Glađu su mi riječi zasjale… Hajko za mojim grobom preko svijeta, Najcrnja pjesmo i rako u duši… Mrite Crnogorci bez pomena i cika, Iz svakog će čela po kamen izrasti… Montenegro crna pjesmo vovjek…
Orevuar Montenegro je čista istorija pretvorena u čistu poeziju.
Bonus video:
