Ovogodišnji Grad teatar svečano je proglasio otvorenim reditelj Boris Liješević, pozivajući publiku da to učini zajedno s njim, i odavajući ovim gestom poštovanje upravo onim vjernim posjetiocima ovog festivala koji ga, pored uzbudljivih programa, čine tako velikim i značajnim.
Liješević, koji je u svoju pozorišnu avanturu uplovio upravo „zaražen“ Gradom teatrom još u djetinjstvu, dokazao je da je i danas, kada uživa ugled jednog od najrespektabilnijih i najangažovanijih reditelja u regionu, kada među priznanjima ima i Gran pri Bitefa „Mira Trailović“ (i možda više nagrada, nego predstava koje je režirao), i dalje ostao Budvanin. Budvanin koji više ne živi tu, ali koga se jako tiče i ovaj grad, i ovaj festival - apelovao je da se mora pronaći način da se Citadela vrati festivalu, pozorištu, umjetnosti, i da bi to bio zlata vrijedan poduhvat.
Liješević se publici predstavio ostvarenjem “Blue Moon”, u izvođenju zagrebačkog Satiričnog kazališta Kerempuh, adaptacijom istoimenog bestseler romana hrvatskog pisca Damira Karakaša.
Radnja romana počinje krajem 80-tih godina, a u epicentru je drama mladog čovjeka, bezbrižnog, apolitičnog, punog nade u lijep život... Ali, stižu devedesete i vremena koja mu nisu naklonjena... Šta vas je najviše privuklo ovoj priči?
“Blue moon” je prvo bila priča od deset strana objavljena u časopisu “Kvorum”, i već tada sam rekao Damiru da me to zanima. On je potom priču razvio u odličan roman koji govori o djetinjstvu, odrastanju u sredini natopljenoj krvlju, opterećenoj mržnjom, duhovima prošlosti, svim onim nasljeđem koje je trovalo naša djetinjstva i dovelo do krvavih scena koje su bile pozadina naših djetinjstava. Naš junak Čarli pokušava da živi svoj život, da nosi svoju frizuru i sluša svoju rokabili muziku. U Zagreb dolazi iz Like i tu stiče svoje pravo okruženje. Ima djevojku Eli, najboljeg prijatelja Džimija, takođe rokabilija. Odlazi u danas već kultni klub “Kulušić” na “Blue moon”, a to je bio naziv za petak veče u “Kulušiću”, kada se puštala rokabili muzika. Međutim, prošlost se vraća, duhovi izlaze iz boca. Traže novu krv, novo meso.
Koliko je jako to što dobijamo od predaka, a Damir Karakaš u svom djelu otvara upravo tu Pandorinu kutiju?
Teško je oduprijeti se prošlosti, nasljeđu, tradiciji, naročito kolektivno ukorijenjenoj mržnji. To što dobijamo od predaka je prejako. Rijetki su oni koji mogu to da prepoznaju kao zlo. Damir Karakaš je to prepoznao i hrabro progovara o tome. I nije mu lako. Trpi veliki i neprijatan pritisak sredine zbog istine za koju se bori. Naročito poslije posljednjeg romana “Proslava”. Ali, njegovo djelo je veliko. I književno i društveno. Veoma je značajno što će i on biti gost Trga pjesnika. On je sigurno jedan od najznačajnijih hrvatskih pisaca. Junaka romana “Blue Moon”, Čarlija, osjeća u sebi, i rokabili muziku, i zagrebački život, ali i atavistički poziv ličkih predaka, poziv u rat. Čarli se lomi. Sve se oko njega i u njemu ruši. Likovi iz njegovih dječačkih košmara oživljaju, vraćaju se iz Argentine i prave novu državu. On nema gdje da ode, a nova braniteljska vojska mu se nudi. I nudi mu budućnost. On zna da to nije njegov put, a nijedan drugi put mu se ne ukazuje. Zato je on pravi dramski junak.
Sva bezazlena mladost tog doba, raspršuje se i odlazi u rovove ili emigraciju, ili se zavlači u najdublje kutke anonimnosti, kao da je nikada nije ni bilo... Da li je ova priča, na neki način, i omaž onoj generaciji ovog prostora koja je naivno i iluzorno vjerovala da će rokenrol, lijepi snovi i naša prijateljstva trajati vječno?
Ima nešto zanimljivo i lijepo u tim ljudima koji nisu vjerovali da će biti rata. Nije to bila glupost. Do zadnjeg dana su se nadali. Nisu htjeli da prihvate rat i nove okolnosti u kojima su se našli. Pisac ovog romana je u petak veče bio na “Blue moonu”, a u subotu u rovovima domovinskog rata. Jedan naš prijatelj, Robert Mareković, je između dva “Blue moona”, dakle, između dva petka, otišao u vojsku. Odveden je na front u zaraćeni grad, “skinuo” se iz vojske, napustio je, a u petak se vratio u Zagreb, i stigao na prvi sljedeći “Blue moon”. Između dva “Blue moona” je preživio vojsku i rat. Ali, rat je prošao, a rokenrol i lijepi snovi i dalje traju. A i naša prijateljstva se ponovo uspostavljaju. Možda ta generacija nije bila skroz u krivu što je tako vjerovala.
Da li je stalno obnavljanje tih vremena, nenaklonjenih nikome ko je građanski orijentisan, čestit, bezazlen, etičan..., i nacionalizma koji se više od dvije decenije nakon ratova neprestano okreće kao ista pokvarena ploča, dovelo naša društva ovdje gdje su sada, i iz kojih bi gotovo svi, koji hoće da žive normalno, željeli da pobjegnu?
Strašno je to da se mladi, pametni i vrijedni ljudi ne osjećaju dobro u svojoj zemlji, da žele da bježe iz nje, da ne mogu da upotrijebe svoja znanja, ne mogu da napreduju, nemaju povjerenja u sistem, i da taj sistem sve to potvrđuje. Što sam stariji, sve više uviđam kolika je to nesreća. I mislim da se neće dobro završiti. Korupcija je velika pošast. Kada se ukorijeni, kao u ovim našim zemljama, nije je lako izbaciti. Ona ulazi u svijest, u karakter ljudi, u DNK. Korupcija nas oblikuje. Ako hoćemo iole normalnije da živimo, bez stalnih stresova od toga gdje živimo, to traži od nas da ne vidimo oko sebe bahatost, bezobrazluk, agresivni primitivizam… A kako to ne vidjeti, kada te bode kao nož na svakom koraku. Nacionalizam, to je mamac za bilmeze koji se “pale” na to. Skrivanje sopstvenih grešaka. Džoni Štulić kaže: “Ko ne pamti, iznova proživljava”. A apostol Pavle: “Hvalite se svojim slabostima”.
Na kraju ove sezone, premijera vaše predstave “Lorencačo”, po kutnom djelu velikog francuskog dramatičara, pjesnika i romansijera Alfreda de Misea, pokazala se kao teatarski i kulturni događaj ne samo u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, gdje je na repertoaru, već i na svim beogradskim scenama. Koliko je, zapravo, bilo potrebno hrabrosti da se uhvatite drame koja stoji na samom pijedestalu svjetske baštine, koja je istovremeno i velelepan, ali i komplikovan, i izuzetno opasan i “klizav” teren, što je i razlog zbog kojeg se tako rijetko izvodi i u svijetu?
Volim “Lorencača”, i drago mi je što sam ga radio u JDP- u, u tako dobrim okolnostima. Vezuju me za njega neke lijepe uspomene. Dobio sam ga od Ognjenke Milićević prije 15 godina. Veoma mi je značila Ognjenka. Predavala mi je na nekim poslijediplomskim studijama na koje sam otišao samo zbog njenih predavanja. Često sam je posjećivao. Posljednji naš susret je obilježio film “Mletački trgovac”, u kome Al Paćino igra Šajloka. Već je bila nepokretna, donio sam joj kompjuter i pustio taj film. Onako iscrpljena, padala je u san, opet otvarala oči, i trudila se da gleda i uživa u Paćinovoj veličanstvenosti. Sutradan sam otišao na put. Obećao da ćemo se vidjeti čim se vratim. Nismo se više vidjeli.
Šta ste vi intimno, ne samo kao pozorišni i umjetnički izazov, pronašli u “Lorencaču”?
Pronašao sam jednu ljudsku dušu, čovjeka osjetljivog, poraženog, zapitanog, uplašenog, čovjeka koji se ispovjeda, tuguje za sobom i uviđa da je promašio život. Pronašao sam i nesreću koju gledamo od devedesetih godina, pa do danas. Sve mi je to bilo poznato i blisko. Čak i mnogo bliže nego kada sam prvi put čitao taj komad. I kada tako nešto prepoznam, sve te emocije, ambijent, ništa mi više nije problem. Ni komplikovanost, ni veliki broj likova, a u originalnom tekstu ih ima skoro 50. Pozorište ima rješenje za sve, samo ako si spreman na igru. Ako ima Ljubavi, onda ima i Hrabrosti.
Da li je “Lorencačo”, komad koji je pisan da se čita, a ne da se igra, koga su se teško “hvatali” i najveći majstori svejstke scene, možda i vaša najteža režija do sada?
Komad je zaista ogroman. Franko Zafireli je u Francuskoj pravio “Lorencača” sa više od 50 glumaca. Ali, ja volim da velike stvari svedem na najmanju moguću mjeru, na najpotrebnije, da ih oslobađam konvencija i pretvaram u priču, jer tražim neki drugi jezik koji komunicira sa gledaocem lako i brzo. Meni su od “Lorencača” mnogo teže bile režije kada nisam imao dobru komunikaciju s glumcima, ili, pak, sa materijalom. I to se dešava. Kada ne prepoznam sebe u komadu, onda je preteško. Najteže. A kada se oslobodim stega, straha, sumnje i slijedim sebe i inspiraciju, a još je tu i dobra ekipa sa kojom se pratim, i prava podrška saradnika i uprave - onda je sve uživanje. Rad na “Lorencaču” je bio težak, stresan, ali divan, jer je bio kreativan, davali smo jedni drugima vjetar u leđa. A da je komad pisan za čitanje, a ne za izvođenje, tu ste u pravu.
Zašto se De Mise odrekao pozorišta?
Ima i jedna anegdota o tome. De Mise je imao neuspjeh sa svojim prethodnim komadom, i rekao je da više neće pisati za pozorište. Potom je stupio u vezu sa Žorž Sand koja mu je dala svoj komad o Lorencaču “Konspiracija iz 1537”. Mise je otišao kući da čita, i poslije par sati, u gluvo doba noći, lupao je na vrata tako da je razbudio njenu djecu i služavku. Opčinio ga je lik Lorenca di Medičija. Rekao je da će i on pisati komad o tome. Kada ga je Žorž Sand podsjetila na njegovo nedavno obećanje, on je odgovorio: “Da, pisaću za pozorište, ali ću izbaciti dva elementa koji su pogubni za pozorište - glumce i publiku”.
De Mise je svoje djelo napisao 1834. godine, ono se zasniva na istorijskom događaju, ubistvu firentinskog vojvode Alesandra di Medičija, koga je 1537. ubio njegov rođak Lorenco. “Lorencačo” je, međutim, tako aktuelna, bolna, dirljiva, tragična i opominjuća priča o nama samima. Šta je sve ono što ga čini tako važnim i potrebnim za igranje upravo danas?
Ljudi koje nalazimo u ovom komadu sanjaju o tome da Firenca ponovo postane republika, i da se oslobode vladavine jednog čovjeka, koji je autoritet i diktator, jer ako jedan ima svu vlast, to će sigurno dovesti do dekadencije, samovolje, tiranije, korupcije, progonstva, osipanja stanovništva, nasilje i smrt. Represija je sve jača, a republika je sve dalja i dalja. Ljudi su potonuli u apatiju, ravnodušnost, iscrpljeni su od tiranije, korupcije. Prihvataju modele koje im nameće vlast, kao “modus Vivendi” i “modus operandi”. Gube svoja obličja ljudskosti, morala, pravičnosti, poštenja, bunta. Postaju ljudi bez stava, sa jedinom idejom da pobuna prođe mimo njih, da ih borba zaobiđe. Ne vjeruju u sebe. Zastrašeni su. Bahati ljudi su došli na vlast, i prisvojili je. Daju sebi za pravo da rade šta god hoće. Niko im ništa ne može. A oni pokazuju koliko su grozni, i postaju još gori nego što jesu. Ljudski život je jeftin, a časnog čovjeka nema ko da zaštiti. Jedini recept je - budi kao oni, budi blizak vlastima, prihvati njihovu igru. Ili se pokrij preko glave i čekaj da ta tiranija prođe, vjerujući da će na kraju nevaljalci biti kažnjeni, i da će pravda pobijediti. Ali, ako nema ljudi koji će se za tu pravdu boriti, onda zlo jača, zavlači ti se ispod pokrivača, pronalazi te i pita te ko si ti? S kim si? Traži od tebe tvoju ženu, ćerku, kuću, traži da ideš, da napustiš svoj grad ako ne misliš isto kao oni. Da im ne smetaš.
Ali, Lorenco uviđa da gotovo više nigdje nema vrlina?
Pitanje je kako u tim vremenima sačuvati vedrinu duha, vjeru i povjerenje u život i ljude. A bez toga se ne može živjeti. Vjera je mjehur koji nas održava na površini vode. Ko to izgubi, tone u besmisao, a besmisao vodi u smrt. Sve što ne vodi u život, vodi nužno u smrt. Smrt ne dolazi, sve dok postoji smisao. Lorenco je previše video: posmatrao je ljude “kao što zaljubljen čovjek posmatra svoju nevjestu”, a onda ih je upoznao, i to ga je porazilo. Uvjerio se da vrlina ne postoji, izgubio je vjeru u život i ljude. I to ga čini tragičkim junakom. Žrtvuje se, znajući da to nema smisla. A ne može nazad. Promašio je život. Posvetio ga je zabludi. Pogrešnoj ideji. I sada mora da ide do kraja.
Lorencačo je student koji iz najčistijih pobuda želi da ubije beskrupuloznog tiranina Alesandra di Medičija. Ali, da bi mu se približio i zadobio njegovo povjerenje, on i sam postaje gotovo isto duševno prljav, kao i on...O čemu nam to govori?
Ko sa đavolima tikve sadi… Politika je prljava igra. Ona nije za čiste i pravične ljude. Lorenco di Mediči je bio divan dječak koji je maštao o ljudima iz Plutarha, nadahnjivao se mitovima, Brut mu je bio omiljeni junak. A onda su mu mitovi došli glave. Poželio je da postane novi Brut. Da oslobodi Firencu tiranina. Međutim, kasno je shvatio da Firenca uopšte ne želi da se oslobodi tiranina. Sloboda joj nije potrebna. Jer, sloboda traži odgovornost. A on već dvije godine igra ulogu vojvodinog doušnika, partnera, svodnika, prijatelja, da bi mu se dovoljno približio i ubio ga. Igrajući tu ulogu činio je loše stvari, podvodio djevojčice, orgijao s vojvodom, bludničio, progonio sugrađane - neistomišljenike. Pretvorio se u svoju ulogu. Maska je prionula uz lice. Porok je bio samo kostim, a onda je prionuo uz kožu. Prešao je granicu poslije koje on više nije onaj stari Lorenco. Izgubio je sebe, vrlinu, dušu. A kada je shvatio da taj atentat neće ništa promijeniti, razočarao se. Jer je promašio život.
Lorencačo i glavni junaci drame neprestano se sukobljavaju i polemišu oko vlasti, revolucije, slobode, republike, časti, Boga, istine, pravde, dostojanstva...Vi ste u tom “ogledalu” najviše fokusirali da problem nije u vlasti, nego u nama samima. Jesmo li svesni toga?
Problem je uvijek u ljudskoj prirodi koja sve pokvari. Svaku ideju, koncept, pokret, misao. Protiv ljudske prirode se najteže boriti. Ona traži duhovnu borbu. Isposnici se povlače u pećine i pustinje da bi se borili sa svojom prirodom. I to su najteže borbe. Duhovnost nas uči da nije sve u materijalnom. A veliki dio civilizacije smisao života predstavlja kao sticanje. Kod nas je materijalno postalo glavna stvar u životu, i kada se takav čovjek dočepa vlasti, šta onda da očekujete? Da, problem je u nama samima. A mi činimo vlast.
Jedna od najpotresnijih scena u predstavi je kada Lorencačo trči po Firenci objavljujući da će ubiti tiranina, i da će republikanci ujutru preuzeti, a ljudi zatvaraju prozore i ne žele da ga čuju... Zašto smo tako slabi, i da li ovakav kraj predstave pesimistično podcrtava da će zbog našeg straha od dobrih promjena ovdje stalno cvetati autoritarne vlasti?
Moram da kažem da razumijem i te ljude koji zatvaraju prozore. Nije to samo njihov kukavičluk, nego i nesreća. Izgubiti vjeru je nesreća. Vjera je ono što ljude održava u životu. Vjera u budućnost, u bolje sutra, u promjene, pozitivan ishod. A kada se to izgubi onda se gubi motiv za život. Sve je to posljedica tiranije, diktature, nepravde. Ona ubija vjeru i time rađa smrt. Gubitak vjere je početak smrti. Ti ljudi su vjerovatno već mnogo puta bili izigrani. Toliko je neuspjeha iza njih da oni više nikome ne vjeruju.
Lorencačo je razočaran, jer shvata da ubistvo tiranina ništa neće promijeniti, a postaje svjestan i toga da više nikada neće moći da bude ono što je nekada bio, čovjek čistih namjera i plemenite duše...On se na kraju ubija, ali, da li tim činom spasava i svoju dušu?
To je dobro pitanje. Mislim da je ono što ga spasava krv tiranina. Ubio je vojvodu, iako je prethodno uvidio da republikanci neće napraviti revoluciju, neće zauzeti sinjoriju, neće proglasiti Firencu Republikom, i da se ništa neće promijeniti. Ali, isto tako je znao da će, ako ne izvrši svoje djelo do kraja, ostati upamćen kao svodnik i špijun. Ubistvom vojvode on samog sebe objašnjava ko je, zapravo, i time se i spasava. A ubija se, odnosno odlazi u smrt, kada shvati da je zbog njega pobijeno stotine studenata koji su se pobunili protiv tiranina, i da je na mjesto ubijenog vojvode došao novi vojvoda, koji će još gore postupati sa Firencom. “Sve je to moja nesreća”, kaže Lorenco, i odlazi da se prošeta, znajući da će ga ljudi željni nagrade za njegovu ucjenjenu glavu, odmah ubiti. Zanimljivo je da je Alfred de Mise u drugom izdanju “Lorencača” 1853. godine, izbacio scenu u kojoj se studenti sukobljavaju sa vojnicima, jer traže glasanje, da novog vojvodu ne biraju papa i car, nego da se zapita narod. Radeći na predstavi pitali smo se da li je to uradio pod uticajem cenzure, ili je, ipak, poželio da olakša život nekom budućem producentu, pa da mu ne priređuje još jednu masovnu scenu.
Bez banalne politike
Postoji i dio publike koji smatra da ste i “dodatno” politički aktuelizovali ovu priču, jer se tiranin Alesandro di Mediči u vašoj predstavi zove Aleksandar.
Treba pogledati prevod ovog djela Mirjane Zdravković iz 1978, i vidjećete da se lik zove Aleksandar di Mediči, ne Alesandro, i smatram da se ne treba baviti time. Zar iko misli da bih tako glupo aktuelizovao svoju predstavu i sticao jeftine poene? Da bih prodavao Alfreda de Misea za neku banalnu aluziju na Aleksandra Vučića? Kad smo već kod imena, i glavni junak se zove Lorencačo. Mnogi ga zovu Lorencaćo. To je netačno. I opet se pozivam na prevod iz 1978, pa i na adaptaciju Branka Pleše. Na kraju je Pleša, iz nekih nepoznatih razloga, to “č” pretvorio u “ć”, što je pogrešno. Jer, ni Bokačo se ne zove Bokaćo.
Režija na Cetinju
Kakvi su vaši planovi za sljedeću sezonu, da li već imate ugovorene angažmane?
Još uvijek se ugovaraju, i baš ovih dana bi trebalo da se definišu naslovi. Ali, ono što sam siguran da ću raditi je predstava na Cetinju, u produkciji Zetskog doma. Lidija Dedović me već godinama zove da radim, čeka me, izlazi mi u susret kada ja odlažem zbog drugih obaveza ili mijenjam termin. I strpljivo pravi uslove i situaciju da dođem. Veoma sam joj zahvalan na toj brizi i pažnji, i jako se radujem Cetinju.
Bonus video:
