Dževad Karahasan: Dok ima bogatih gadova, biće i ratova

Bosansko-hercegovački književnik Dževad Karahasan na Trgu pjesnika u Budvi
1105 pregleda 1 komentar(a)
Dževad Karahasan na Trgu pjesnika u Budvi, Foto: Grad Teatar
Dževad Karahasan na Trgu pjesnika u Budvi, Foto: Grad Teatar

Gostovanje Dževada Karahasana na Trgu pjesnika, bosansko-hercegovačkog romanopisca, dramatičara, esejiste, pozorišnog kritičara, profesora, pokazalo se kao uzbudljiv književni događaj koji je okupio brojnu publiku.

Jedan od najuglednijih angažovanih intelektualaca sa ovog prostora (predavao je na univerzitetima u Sarajevu, Getingemu, Berlinu, Gracu, Bazelu), čije su knjige prevedene na dvadeset jezika (objavio je romane „Istočni divan“, Šahrijarov prsten“, „Sara i Serafina“, „Noćno vijeće“, „Što pepeo priča“), dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih književnih nagrada, a posljednju, „Jeanette Schocken“, primio je 12. maja ove godine u Njemačkoj.

Predstavljanje na budvanskom festivalu Karahasan je započeo čitanjem najvažnijeg odlomka iz romana “Šahrijarov prsten”, koji, kako je istakla profesorka književnosti, Tatjana Đurišić Bečanović, koja je bila moderator razgovora sa njim, predstavlja granicu, okvir koja uvodi čitaoce u magičan svijet ovog romana.

Kako je istakla, “Šahrijarov prsten” priča i o odlasku, selidbi, i to ne bilo kojoj selidbi, o poretku i o onima koji uzdrmavaju taj poredak, i kako oni na kraju jednog dana bivaju kažnjeni za svaki pokušaj pobune…

“Živ čovjek je izložen svemu, jer je život čista, potpuna i totalna nesigurnost. Tu vezu života sa svim što on jeste umjetnost postavlja u okvir, i time nam obećava da se životu može nametnuti forma, cjelovitost, dovršenost. Živ čovjek se ne dovršava, jer on nastavlja živjeti u ljudima s kojima se na trenutak sreo, dodirnuo, poljubio, rukovao, u ljudima koji su ga voljeli, kao i u onima kojima je išao na nerve, koji ga nisu voljeli. A samo nam umjetnost obećava da život može ispasti lijep, sa jasnim oblikom, formom, smislom, razlozima.

Komentarišući formu eseja u svojim romanima, Karahasan je rekao da iskazi u njima nikada nisu njegovi, oni su uvijek iskazi njegovih junaka.

“I to je temelj moje poetike, ako tako smijem reći. Ja bih najradije svoju poetiku definirao kao poetiku vrlo skeptičnog pripovjedača. Jer, ja zaista ne znam šta mislim, ne znam šta je istina, i priznajem da to ne znam, zato ćete u mom romanu teško naći ijednu rečenicu koja polazi od mene. Sve što tu čitate, ili misli, ili govori, ili osjeća, ili čini, neko od junaka. Ja sanjam o tome da moje knjige izlaze bez objave imena autora, i da djeluju kao da su same od sebe nastale. Tako da su i eseji, kojih su moji romani zaista puni, uvijek iskazi junaka”.

Književni junak koji njega zanima, kako je istakao, mora biti onaj koji problematizuje svoje postojanje, koji misli svojom glavom i postavlja pitanja.

“Mi imamo nesreću da živimo u vremenu totalne vladavine takozvanih javnih medija, i takozvanih socijalnih medija, tako da svi ljudi s kojima imate posla na sve imaju odgvore, a niko nema pitanja. Moji junaci imaju pitanja. To su ljudi koji su razapeti, koji su satanizovani, koji su pogubljeni u ime neke istine, pojedinci koji uzdrmavaju poredak, remete ga, provociraju, iako je s poretkom uvijek najbolje biti na ‘ti’ - u miru, na usluzi kad on to od tebe traži, ne dirajući u ono što je poredak rekao da se ne smije dirati. Moji junaci se uvijek bune u interesu neke istine, i ja ih ne bih čak ni nazvao pobunjenicima, nego onima koji misle i pitaju, jer ljudi koji su slobodni da misle svojom glavom, i koji se ozbiljno pitaju o društvu u kojem žive, nikada se ne uklapaju u sistem. Zato što misliti svojom glavom znači ne misliti ideološki, nego misliti ljudski, slobodno, i tu je glavni problem mojih junaka - oni zbog potereba da misle slobodno ispadaju iz svakog sistema”.

Na pitanje publike da li bi danas mislio i pisao na isti način da nije doživio iskustvo rata u Bosni, i koliko su te tragične okolnosti uticale i na njega lično i na njegov umjetnički senzibilitet, Karahasan je rekao da ne može da odgovori.

“Na ta bitna pitanja naprosto nemam odgovora. Rat je, nažalost, dio ljudskog života i ljudskje prirode, tako da će se ratovi vazda događati sve dotle dok se isplate bogatim gadovima. A dok ima bogatih gadova ratovi će se ispaltiti, a dok ima ljudi biće i bogatih gadova. Ali, da nije bilo rata u Bosni, ja sigirno ne bih napisao neke knjige koje mnogo volim, koje mi mnogo znače. Ali, vjerujem da bih mislio isto ovako kako danas mislim i da nije bilo rata. Da li bi ideje bile druge, jednog momenta vjerovatno bi, ali bi likovi kojima se bavim, pitanja koja otvaram, vjerujem bila ista ova. U mom romanu ‘Istočni divan’ bavim se onima koji tragaju za istinom, i time idu na živce ljudima koji vjeruju da su vlasnici istine. Tu pišem da nije problem prebroditi provaliju između istoka i zapada, problem je premostiti provaliju između vlasnika istine i onih koji za njom tragaju. Ima tu puno slutnje, recimo, onih koji smatraju da između njih i Boga nema posrednika, i koji s Bogom komuniciraju molitvom, a ne kroz institucije”, odgovorio je Karahasan, koji smatra da se dijalogom sve može premostiti.

“Mislim da je nedostatak komunikacije, ako pod komunikacijom podrazumijevamo pravi razgovor, temeljni nedostatak današnjeg čovjeka uopšte, i da su nas tehničkim izmišljotinama odvojili jedne od drugih. To nas je navelo da zaboravimo na živi razgovor, što je jedna od temeljnih trauma današnjih ljudi. Ja sam strašno stidljiv čovjek, zato pišem u nadi da ću naći pravog sagovornika, jer je književnost za mene razgovor. Ta moja bojažljivost, stidljivost, asocijalnost, zovite to kako god hocete, postali bi vrlo problematični za mene da ne pišem”.

“Glavu gore, da je lakše skinu”

Karahasan je podsjetio na činjenicu da su gotovo svi totalitarizmi izdašno i rado finansirali službene disidente, kako bi time pokazali kako su ta društva slobodna, ukazujući da u komunizmu nisu bili problematični antikomunisti, ali su smetali oni koji nisu pristali da budu ni jedno ni drugo, ili su htjeli da budu i komunisti i antikomunisti. “Danas živimo u vremenu ideoloških uspaljenosti, u kojima se pripadnost proglašava najvažnijim temeljnim kriterijumom istinitosti ili neistinitosti, dobra ili zla, a ljudi koji misle svojom glavom sanjaju o vremenima i ambijentima u kojima postoji neki kriterijumi koji su objektivniji, tačniji, ozbiljniji i viši od puke pripadnosti. Postoje vrijednosti koje su dublje, sigurnije, i pouzdanije od puke pripadnosti, i to je etičko mišljenje. Ideološko mišljenje kaže da je jedini kriterijum pripadnost - kad mi ubijamo to je iz ljubavi ili slučajno, kad oni ubijaju to je zločn dabog sačuva, kad mi okupiramo neku teritoriju to je oslobađanje, kad oni oslobađaju to je, u stvari, okupiranje. Radi se o tome što ljudima koji misle svojom glavom pripadnost nije i ne može biti temeljni kriterijum. Zato oni uvijek stradaju, jer ne pripadaju. Sam čovjek je izrod, onaj iza koga niko ne stoji, koji se ne uklapa. Ima u ‘Dantonovoj smrti’ jedna čudesna rečenica koja kaže: ‘Glavu gore, da je lakše skinu’”, kazao je Karahasan.

Bonus video: