Pod naslovom „Narušeni mir u ulici Baku“, Vijesti, 20.7.3019, kolega Borislav Vukićević, po običaju u svojim napisima, ili pronalazi neki nemir ili ga sam stvori, da bi sebe preporučio kao iscjelitelja ili dijagnostičara sa uputima za dalja liječenja, držeći predavanja profesorima univerziteta, laicima ih predstavljajući, praksom iz vremena kad je student bio.
Vukićević ovdje koristi neutemeljenu dramatizaciju, samo što ne pominje vuka, da bi se Baku ulica mogla preimenovati u Baka i Crvenkapa.
On za sve slučajeve, pa i ovaj, ističe detalje kao da je izvršio uvid u sve, i evo u urbanističke planove. A ovdje je imao priliku da se preko „Vijesti“, čiji je saradnik, upozna i o mojim, kao kolege, iznijetim stavovima o ovoj problematici u tom glasilu. Uz to ja sam i jedan od suvlasnika zemlje gdje će da se gradi Baku ulica, kao i predmetna stambena zgrada, za koju je raniji premijer Igor Lukšić, sa stanom u zgradi sa druge strane te ulice, tražio da ta zgrda ne postoji, nego da se tu zasadi trava, da mu zgrada ne ometa pogled u velika prostranstva, za koje ga podržava Vukićević.
Borislav Vukićević pominje suvlasnke, ali ne i mene, gdje moramo priznati, ako mi to on ne spori, da ja imam ime i prezime, ili bar pola imena sa svojih 15 knjiga iz ove struke.
Ne pominje moju povezanost za ovaj slučaj, već isključivo nepovezane priče pojedinaca za koje smatra da su ih institucije u svojim odobrenjima projekata morale da pomenu. Ovdje on računa na parapsihološke mogućnosti da se zna šta pojedini građani misle prije nego to kažu, uz još da je neko mjerodavan da se time bavi.
Vukićević zna za slučaj kolege, o kojem sam pisao u „Arhitekturi“ br. 173, oktobra 2012, koji je struku učio na ulici, a ne na fakultetu, te je oborio balkanski rekord u studiranju - 30 godina.
On objavljuje fotografiju zgrade u izgradnji na toj mojoj imovini, gdje svaki građanin može da prebroji da ima sedam spratova i potkrovlje, ali Vukićević više vjeruje Lukšiću i njegovoj družini - da ima devet spratova, ili baš premnogo potcjenjuje čitaoce - da ne vide šta vide.
Šta je još Vukićević preuzeo od ranijeg premijera Igora Lukšića, koji je bio među okupljenim stanarima njegove zgrade, kojih je po broju bilo mnogo manje nego što je šira porodica mojeg djeda Vojina čija je to bila imovina. Vukićević, iako zna da je Prostornim planom Podgorice, tokom njegove izrade, odbijen Lukšićev predlog da se tu zasadi trava, i dalje ga podržava - da se sa te strane ne gradi zgrada, doprinoseći opstajanju ovdje upriličenog termina „ćelava ulica“.
Vukićeviću ništa ne znači Prostorni plan i postojeći DUP, čiju realizaciju ne spore taj plan do sljedećih izmjena, te se po istom sada izvodi ta zgrada. Vukićeviću, koji je obišao taj lokalitet, ne smeta što su Lukšić i družina prekopali jedini trotoar prema Tološkoj šumi i zasadili travu, te invalidi sa kolicima idu opasnim kolovozom. Trava je opšta Lukšićeva opsesija, koju plaćaju invalidi, poslije nuspjelog da ja platim travu, žrtvovanjem te imovine, koja je na dodir Tološke šume - parka, i ona na mojih 50.000m2 zemljišta. Tako Lukšić i družina prekopavaju put invalidima sadeći travu, kao Marko Kraljević Turcima.
Proizilazi da Vukićević uvodi i termin „političko računanje spratnosti zgrada“ koje se ovdje opet zasniva na Lukšićevom postupanju. Kad je na protestnom skupu 15 stanara njegove zrade, predstavnik istih kazao „Naša zgrada je malecna - od tri sprata, a ova preko puta 10 spratova“, Lukšić tada okom nije trepnuo koji u toj zgradi živi na petom(!) spratu, gdje ako „analogno njima“ neispravno i prizemlje uračunamo u sprat, Lukšić, znači, živi na šestom spratu. Živi kao u dvorcu na vrhu zgrade - čitav sprat od 168m2 njegov je, sa pogledom na sve četiri strane svijeta.
Od izlaska do zalaska sunca, ništa ga ne zaklanja. Dodajmo da do njegovog ulaza dolazi poseban put, te njemu Baku ulica nije potrebna. Poseban mu je put i do garaže iz koje liftom ide do stana. Svi dosad premijeri imali su stanove samo na dvije strane svijeta, a Likšić na četiri.
Te kako Lukšić, bivši premijer, to ima, svi sadašnji premijeri u našem okruženju imaju „pravo“ na jednu stranu svijeta više od Lukšića, te je moguće u ovoj epidemiji da svi zatraže dodatnu, petu stranu svijeta. To znači da u Crnoj Gori nastave da sirotinjski žive porodice političara Lukšićevog ranga, sa samo dvije strane svijeta.
Vukićević dezinformiše javnost predstavljajući ovu zgradu posebnom. A sve zgrade u susjedstvu predviđene su ili su već izvedene iste spratnisti sve do Delta sitija, a sada i oko njega.
Dobro „upućeni“ Vukićević pominje i ptice koje bi, kaže, „drugu pjesmu pjevale“ da su ovi građani na vrijeme dali svoje primjedbe 2007. godine, kad znamo da tu ni nekoliko godina potom nije bilo ni te njihove zgrade ni, prirodno, njih. Još samo da je ovo povezao sa Ustavom iz 1974.
Neracionalno je za grad, kao ovdje u centru, da su mu veliki neizgrađeni prostori, gdje postoji skupa infrastruktura. Svaki grad od povećane izgrađenosti ubira veća sredstva za gradnju zajedničkih objekata - škola, vrtića, domova zdravlja i dr.
Ovo je jedinstven slučaj kad bogati i prebogati kopiraju sirotinju, organizujući, kao oni, proteste za ekstrastatus i profit, krijući se „pokretima masa“, sjedeći na dvije stolice.
U Titovo vrijeme, kad se govorilo da je „svaki čovjek naše bogatstvo“, Rastko Zakić je kazao: „I siromašan čovjek naše je najveće bogatsto“. A sada se može reći „Prebogati ljudi naše su siromaštvo“.
Vukićeviću je poznato, o čemu je i pisao, da je na nivou Crne Gore na desetine planova stavljeno van snage zbog isteka roka i druge problematike, uz pristup institucija da se paralelno uvode drugi efikasniji red u planiranju. Te zašto ovdje ikog sumnjičiti kad je sve regularno, uz obavezu Vukićevića da poštuje ranijeg dekana Arhitektonskog fakulteta u Beogradu, gdje je studirao, koji je izradio sada važeći DUP „Univerzitetski centar“, koji ne može tako grubo da nipodaštava. Taj DUP značajno je realizovan kao autorsko djelo, i prirodno je da se kao cjelina dovede do kraja. Umjesto da se za jednu šniclu žrtvuje krava - za Lukšićev pogled sa balkona iz stana sa četiri strane svijeta sa fantastičnim pogledom duž Baku ulice.
Nama niko, pa ni Vukićević, ne osporava, niti može, potpuno zakonito odobrenje za izvođenje ove zgrade, koje je u toku, ali mene je sve ovo zaineresovalo kao hroničara građenja kao indikator vremena lakog opstajanja ovakvih čudnih pojava.
Bonus video:
