Takmičarski pozorišni program 32. Barskog ljetopisa nastavila je upečatljiva, na momente veoma uznemirujuća storija o nastanku psihoanalize - predstava "Kad je Niče plakao".
Ovaj projekat u koprodukciji beogradskih udruženja Kulturocilin i UK Vuk Stefanović Karadžić, inspirisan istoimenim veoma popularnim romanom jednog od najčitanijih savremenih svjetskih pisaca Irvina Jaloma, premijerno je odigran 14. februara ove godine i nakon nastupa na Ljetopisu, može se slobodno ustvrditi da je opravdano izazvao veliko interesovanje teatarske publike.
U svom drugom rediteljskom poduhvatu nakon "Kralja Ibija" koji je takođe odigran na Ljetopisu, lani, Goran Jevtić koji u ovoj predstavi tumači i ulogu Fridriha Ničea, uvjerljivo je prikazao priču o susretu tri genijalna uma 1882. godine -Jozefa Brojera, Sigmunda Frojda i Fridriha Ničea, koji je za rezultat imao rađanje psihoanalize.
Literarni predložak pozornici je dramaturški upodobio Jordan Cvetanović, pa je publika u prepunoj sali Doma kulture tokom čitave predstave pratila kako glumci Ljubomir Bandović, Jevtić, Katarina Marković, Vanja Milačić, Sara Pejčić i Dimitrije Stajić predstavljaju susret koji je promijenio moderno razumijevanje ljudskog bića i njegovih esencijalnih potreba.
Elementi tjeskobe, sputane seksualnosti, suočavanja sa suicidom kao jedinim mogućim izlaskom iz bijede bivstvovanja, prezasićenja konvencijama društvenog i porodičnog života, bili su dramatično rediteljski akcentovani i glumački interpretirani.
Govor i mimika glumaca bili su podjednako efektno potcrtavani i upotrebom stroboskopa i svedenom scenografijom Vesne Popović, projekcijom Šileovih slika i video radova Nenada Dodića na platnu iza leđa glumaca, a atmosferu je u potpunosti zaokružila muzika koju je zakomad napisao Draško Adžić.
"Kada sam pozvao Cvetanovića da zajedno na scenu donesemo ovaj bestseler, osnovna ideja je bila da se pokrenu ponovo razgovori o emocijama. Kada je počela terapija razgovorom, od Brojera pa do Frojda, to je bila revolucija koja će promijeniti cijelu svjetsku istoriju. Činilo nam se da se danas, 100 godina od osnivanja psihoanalize, ponovo svaka emocija smatra slabošću. Emocija se krije, kao i bilo koja nemoć, a čovjek je ponekad nemoćan, treba mu pomoć, čovjeku nekad treba razgovor. Onda se sve te stvari kriju jer mi idemo putem ka opštoj robotizaciji gdje ne smijete da zakažete, jer ste vrijedni samo onoliko koliko možete da budete mašina. Želja nam je bila zapravo da napravimo priču o tome kako čovjek mora da se bori sa tim, kako ima pravo da mu nekad treba pomoć, da mu treba sagovornik, i da je čovjek spreman da se mijenja, da mijenja svoje najradikalnije stavove. Mislim da je u ovom vremenu važno imati stvari koje podsjećaju na to. Svi smo preplavljeni dnevno-političkim temama i zaboravili smo na čovjeka, a to je upravo ono čime se ova predstava bavi", rekao je Jevtić nakon predstave.
Glumci Ljubomir Bandović i Vanja Milačić, koje su sa kolegama više puta vraćali na bis, nisu krili zadovoljstvo zbog veoma toplog prijema publike, a Bandović je ukazao i da su za ovo izvođenje glumci "zategli šrafove".
Za njih i ostale članove ekipe, Jevtić je rekao da su ljudi koje i sam voli i poštuje i da je njegova lična želja bila da oni budu u projektu.
"Kao idejni tvorac okupio sam tim ljudi koje veoma poštujem i volim, ljude van scene i oko scene, sve svoje saradnike, počev od Vesne Popović koja je radila scenografiju do Jordanovog teksta koji je fantastičan, jer je ovo, vjerujte mi, jako teško dramatizovati, naročito kada imate roman koji su svi čitali, pa svi misle da oni znaju kako treba. Tako da, kad sve to okupite i napravite, morate da budete dobar domaćin koji sve to drži. Odgovornost reditelja je ogroman posao, i ja tek sada kada se režijom bavim sam, počeo sam suštinski da razumijem koliko je to težak posao, i imam veliko poštovanje za sve što mi kažu", kazao je Jevtić.
Bonus video:
