Svečanom ceremonijom uručenja prestižne regionalne nagrade “Stefan Mitrov Ljubiša”, koju festival "Grad teatar" tradicionalno dodjeljuje za oblast književnog stvaralaštva, u nedjelju je na Trgu pjesnika završen i ovogodišnji Književni program budvanskog festivala. Novi, 24. laureat ove visoke nagrade postao je slovenački pisac Drago Jančar, i to jednoglasnom odlukom žirija u kojem su bili Nadežda Čučinović (profesorka filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu), Slavica Perović, univerzitetska profesorka lingvističkih nauka iz Podgorice, i Mihajlo Pantić, pisac, književni kritičar i univerzitetski profesor iz Beograda koji je predsjedavao žirijem.
“Ljubišinu” nagradu Jančaru je uručila Milena Lubarda Marojević, direktorka JU–a “Grad teatar”, a kako je na početku ceremonije, obrazlažući odluku ovogodišnjeg žirija istakao Pantić, on je bio posebno uzbuđen.
"Prije 25 godina bio sam jedan od prvih članova žirija koji je na neki način osmislio i formatirao nagradu 'Stefan Mitrov Ljubiša'. Tu je najzaslužniji svakako bio akademik Novo Vuković, i nas nekoliko, tada mladih kritičara. U međuvremenu, “Ljubišina” nagrada je dobila neki svoj istorijski značaj činjenicom da utemeljuje, odnosno, čini živim ime pisca koji je svjedočio duh ovoga podneblja. Druga važna činjenica je da ova nagrada, uprkos svemu što nam se u ovih četvrt vijeka dogodilo, po mom, dubokom uvjerenju, i dalje čuva jednu integrativnu crtu i ima integrativni značaj time što objedinjuje različite kulture, u međuvremenu i različite jezike, i različite književne tradicije, ali tako što poštujući te razlike, njih harmonizuje. I najzad, 'Ljubišina' nagrada je, što i večeras potvrđujemo činjenicom da proglašavamo novoga dobitnika Draga Jančara, važna i zbog toga što spisak imena na kojoj stoje njeni dobitnici pokazuje visok književni i estetski kvalitet", rekao je Pantić.
Za Draga Jančara, kako je istakao, “Ljubišina” nagrada je velika čast, kako zbog pisca čije ime nosi, tako i zbog članova žirija koji mu je dodjelio ovo priznanje, koje poznaje po njihom radu.
"Sada kada se moje ime nekako povezalo sa tako velikim piscem Stefanom Mitrovim Ljubišom, kojeg sam, moram priznati, znao samo po imenu, jer davna su vremena kada smo se u zajedničkoj državi učili književnosti drugih naroda sa ovog prostora, onda sam odmah otišao u knjižnicu i uzeo sve što je bilo moguće o njemu i njegovim djelima. Kad sam počeo čitati jako me je privuklo, jer je Ljubišina književnost interesantna ne samo zbog vremena i istorijskih okolnosti u kojima su ljudi živjeli i o kojima on govori, nego i zbog same životne sudbine Ljubišine, koji je bio i pisar - pravnik opštinske uprave u Budvi, kasnije je postao poslanik u Beču, i to je bio politički dio njegovog života. Ali najviše me je zaintrigirala njegova literatura koja u središtu uvijek ima čovjeka i ljudske sudbine, poput priče kako voli Crnogorka, koja ima čudan naslov 'Skočidjevojka', i jedna je potresna, tragična drama o ljubavi koja je zabranjena, kao Šekspirov nekakav 'Romeo i Julija'. To je Ljubiša vrlo snažno i emotivno napisao. I kada sam se vozio sa Skadarskog jezera dolje prema primorju, nekako mi je sve to, baš zbog Stefana Mitrova Ljubiše bilo poznato", rekao je Jančar, ističući da ovakvi susreti ljudi, kao što je i ovaj događaj na Trgu pjesnika, njemu vraćaju vjeru u literaturu i ono što radi.
"A literatura je već dugo smisao mog života, od mladih dana, kada mi je bila nekakva kompenzacija za sve životne i školske neuspjehe - bio sam loš u matematici, slabo sam igrao fudbal, ali kada su se u razredu čitali moji tekstovi to je bio uspjeh. I kasnije je to bilo tako, sve nesreće su se nekako kompenzirale, pa i u nagradama. Dakle, radostan sam, srećan i ponosan, i zahvaljujem festivalu 'Grad teatar' i žiriju što su mi dodijelili ovako važnu nagradu", rekao je jedan od najznačajnijih slovenačkih, regionalnih, ali i evropskih pisaca.
Jedina jugonostalgija je ona prema kulturi
Tokom svečanosti na Trgu pjesnika upriličen je i razgovor sa novim laureatom, pa je Jančar odgovarao na pitanja koja su mu postavili članovi žirija. Tako je Čačinovićeva željela da Jančar objasni svoju nostalgiju prema jugoslovenskoj kulturi, i u kom smislu ovaj prostor određuje njegovu širu percepciju.
“Moja jedina jugonostalgija je zaista prema kulturi, ja sam isto tako strasni čitalac, ne samo strasni pisac, ali uz to vjerujem da treba pisati iz svog iskustva, i vremena i prostora u kojem živiš, da ne kažem lokalnog, jer je to neka riječ koja ima pežorativno značenje. Čak i ako pišem istorijski tekst, to je neko moje egzistencijalno iskustvo. I evo, pokazalo se i ovdje noćas da su neke priče, romani, šire prepoznati - da neki lokalni incident, kraj rata koji se desio u Sloveniji o kojem sam pisao u romanu, bude interesantan za Francuze, i nagradili su ga kao najbolju stranu knjigu godine, jer su u njoj otkrili nešto što je univerzalno u literaturi. Zbog toga sam govorio o Ljubiši koji je, iako je teško probiti se kroz neke riječi, vidio te ljudske sudbine koje su u nekoj egzistencijalno specijalnoj poziciji, a to je i univerzalno. Zato mislim da je nužno da pisac polazi iz nečeg što je naše, što smo doživjeli, u čemu vidimo smisao da se to prenese na nivo umjetnosti”, rekao je Jančar.
Možda i tema bira pisca
Slavica Perović je istakla da joj je bilo veliko zadovoljstvo da bude član žirija za dodjelu “Ljubišine” nagrade, a posebno “ovakvog žirija”, i naravno, da taj žiri dodjeli nagradu piscu kao što je Drago Jančar čije je djelo na nju ostavilo dubok utisak, pogotovu kada je pročitala roman “Podsmješljiva požuda”. To ju je, kako je izjavila, podstaklo da piscu postavi pitanje kako bira svoje teme i kako pokazuje ono što je lokalno, a zapravo univerzalno.
“Možda i tema bira pisca, baš u ovom slučaju romana ‘Podsmješljivo iskustvo’ postoji jedno autobiografsko iskustvo. Bio sam pola godine u Americi kao Fulbrajtov stipendista i tamo sam vidio kako je veliki raskorak između jednog evropskog, srednjeevropskog ili jugoslovenskog iskustva i američke dinamike. Primijetio kako se taj američki optimizam tamo uči od malih nogu, tako da u ovom romanu ima poglavlja o smijehu i optimizmu, a mi više razmišljamo, čitava Evropa, da život ima i svoje praktične note, razmišljamo o kraju, zašto su nas prevarili, izdali, i to su više naše teme. Vidio sam, s jedne strane, taj kulturni sukob i doživio sam stvari koje su me promjenile. Jedanput sam nešto pričao o tome reditelju Dušanu Jovanoviću, i on mi je rekao da to moram napisati. Često teme dolaze i iz čitanja, iz jedne rečenice, to je Borhesova misao, iako on nije moj pisac, ali je genijalac koji je izmislio jednu novu formula i način pripovijedanja. On negdje kaže da iz knjiga rastu knjige - pročitaš negdje nešto i pomsliš - pa to je nešto što se meni dogodilo, što mi je blisko iz mog života i života meni bliskih ljudi, ili iz života naše istorije, političkih događaja, tako da se teme same približavaju piscu”, rekao je novi laureat “Ljubišine” nagrade.
Bonus video:
