Reditelj Andraš Urban i ovog ljeta predstavio se na Gradu teatru izuzetnim ostvarenjem koje je postavio u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju, koje iznova potvrđuje da između ovog ultra savremenog i angažovanog novosadskog autora (jednog od najznačajnijih u regionu), i ove cetinjske teatarske kuće, očigledno postoji i neka posebna umjetnička bliskost.
Urbanov novi projekat, “Kapital”, po kultnoj knjizi njemačkog ekonomiste i filozofa Karla Marksa, za koji potpisuje režiju, adaptaciju i vizuelni identitet, predstavlja i prvu insenaciju na Balkanu jednog od najuticajnijih djela u istoriji čovječanstva. Predstava po Marksovom “Kapitalu”, odlično obrađenom u dramatizaciji Vedrane Božinović, u Urbanovoj režiji mogla bi da nosi podnaslov “Istorija se ponavlja ili kao tragedija, ili kao farsa, ali se nama na ovom prostoru uvijek ponavlja i kao tragedija i kao farsa”, jer ovaj reditelj otvoreno, izuzetno provokativno i hrabro fokusira sve naše istorijske i društvene zablude od 1918. godine do danas, lažno konstruisane političke i društvene stereotipe, nacionalne mitove koji nas iznova inspirišu na nacionalizam i mržnju jednih prema drugima.
Predstava „Kapital“ je pretposljednji projekat koji je nastao pod okriljem EU Creative Europe, kroz projekat EU Collective plays, a kako je Urban zapisao, ona govori o “brutalnim stvarima, ali nije priča o Jugoslaviji.
“Ta priča se, kao i ona iz 1918. i 1945. završila u krvi. Mi to stalno imamo u istoriji. To je lažni mit Balkana, a mi se mažemo tom krvlju kao da je to naš folklori prihvatamo demagoške neistine koje nam se plasiraju kao funadamentalnu istinu, a to se čini uglavnom na račun ugroženosti”.
Tu brutalnu istinu sa rediteljskim potpisom Andraša Urbana uzbudljivo i snažno donijeli su mladi glumci Jelena Šestović, Stevan Vuković, Pavle Prelević i Jelena Laban (studenti druge godine FDU Cetinje, u klasi profesora Branislava Mićunovića), i sasvim opravdano bili ispraćeni višeminutnim ovacijama prepunog gledališta budvanske scene Između crkava.
Prema riječima Prelevića, njegova generacija nema iskustvo o tim važnim istorijskim događajima u Crnoj Gori koji se pominju u predstavi, sve ono što zna o svojoj zemlji i ovom prostoru potiče iz sadašnjeg trenutka, ali je za njega, prije svega, bilo vrlo značajno da bude dio jedne ovakve predstave.
“Rođen sam 1997, imao sam, recimo, dvije godine kada je bilo NATO bombardovanje Podgorice, i to mi je negdje malo i ostalo u nekakvom sjećanju. Ali, mnoge ostale istorijske situacije nam se, nažalost, ponavljaju, jer mi ništa ne učimo od istorije, i zato smo kao društvo u jednoj velikoj pauzi. Mene i moju generaciju to vrlo guši, jer se o stvarima koje su se dogodile i prije više od sto godina i dalje priča, one ne samo da nisu riješene, nego se njima neprestano maše i manipuliše skoro svakodnevno, i sve u trenutnom interesu političkih i društvenih moćnika. Stalni se djelimo na “nas” i “njih” - mi smo mi, vi ste vi, i toliko mržnje raste u nama, nesvjesno i svjesno, i toliko se hrani i nalijeva ta mržnja, da za mlade ljude nepodnošljiva”, kaže Prelević, istučući da upravo predstavu “Kapital” on doživljava kao odraz bunta i pobune njegove generacije protiv današnjih okolnosti koje im se agresivno i vulgarno nameću.
“Bilo bi idealno kada bi ova predstava natjerala ljude da počnu na drugačiji način da razmišljaju o svakodnevici u kojoj živimo, o tim podjelama i mržnji koji nam truju živote, dok smo, s druge strane, zbog te prvobitne akumulacije kapitala, o kojoj Marks govori u svom djelu, sve siromašniji i egzistencijalno ugroženiji. A možda je moja generacija samo žrtva nekakve revolucije, ali naše je da se borimo, da pokušavamo da promijenimo stvari, da se iz dana u dan trudimo da u ovoj zemlji, na ovom prostoru, u ovom svijetu u kojem živimo budemo što bolji i odgovorniji - počevši od najsitnijih stvari, od toga da ne bacamo žvakaće gume i pikavce po ulici, do onih najkrupnijih i najvažnijih. Zato mi je posebno drago kad na predstavi ‘Kapital’ vidim mladu publiku, jer vjerujem da takve promjene mi moramo da pokrenemo, iako se pozorište tiče svih ljudi i svih generacija koje tu dolaze”.
Za Stevana Vukovića sama ekspanzija kapitalizma je teška, alarmantna, pogotovu u malim i siromašnim zemljama kao što su naše u kojima ljudi dolaze na ivicu egzistencije, i to je upravo ono snažno iskustvo koje živi njegova generacija.
“Gledali smo da nađemo ključne momente tog kapitalizma - hobotnice, koja ima ogromne krake, i nalazili smo ih i u nacionalizmu i konzumerizmu, i u svim drugim situacijama u kojima živimo. Protiv njih trenutno ne umijemo da se borimo, ili nemamo način, što ne znači da on ne postoji, ali mi, nažalost, ne znamo da ga nađemo, i to je bilo jedno od glavnih interesovanja u našoj predstavi. Jer, mi govorimo o stvarima koje se nas tiču, mladih generacija, tiču se, naravno, i naših roditelja, jer su ih oni stvorili, ili su dopustili da naše društvo dođe na te stranputice na koje je došlo, ali mislim da se prije svega svi ti problemi obrušavaju na mlade ljude”.
Ipak, kako Vuković ističe, mlade generacije su i lijepo polje s kojim lako može da se manipuliše, pogotovu kada je riječ o nacionalnom identitetu, podjelama i konstruisanjem neprijateljstva i mržnje.
“Kroz nacionalizam upravo potvrđujemo sve ono što govore naši stari, sve one izmišljene i potrošene mitove, jer nismo istorijski dobro potkovani činjenicama, a ni politički, i stalno imamo neka opšta viđenja stvari o kojima smo od drugih čuli. Sa te strane, predstava ‘Kapital’ je upravo za mlade ljude, da im neako otvori oči i vidike koji su im nepoznati, ili ih možda i nisu svjesni”, istakao je Vuković.
“Kapital” gostuje širom Evrope, Podgoricu i Nikšić još zaobilazi
Od premijere krajem oktobra prošle godine, predstava “Kapital” živi uzbudljiv život - gostovala je na festivala u Varni, u Bugarskoj, u Briselu, Ljubljani, Novom Sadu i Nišu. Zanimljivo je, prema Prelevićevim riječima, da u Podgorici još nije izvedena, i da se u Nikšiću, vjerovatno, neće ni igrati.
“Svuda smo imali jako dobar prijem publike, jer predstava ima i neke univerzalne momente, upravo tu Marksovu temu o surovosti kapitala koja danas poprima zastrašujuće dimenzije svuda u svijetu. Moram da kažem da smo izuzetno zadovoljni kako je reagovala publika u Budvi, nismo se nadali takvim ovacijama, i zaista nam je bilo divno, pogotovu što je za nas mlade glumce sam festival Grad teatar veoma važan”, istakao je Prelević.
Naš ambijent još robuje patrijarhalnim stereotipima
I za mladu glumicu Jelenu Laban ova predstava ima isti značaj, i kada je riječ o samoj temi kojom se bavi, i kao iskustvo rada s rediteljem Andrašom Urbanom i ostalim kolegama.
“Ovo je, u svakom smislu, tematski, jezički, vizuelno, jako provokativna predstava, pogotovu za naš ambijent koji još robuje patrijarhalnim stereotipima. Ali, to smo sve mogli da pretpotstavimo znajući ranije predstave Andraša Urbana. Ipak, nismo do kraja znali kolika će biti ta provokacija, i kada je počeo rad na predstavi, i kada su sve te stvari o kojima govorimo počele da prolaze kroz nas, shvatili smo koliko će biti zahtjevno, ali i značajno za nas i kao glumce, i kao ljude. Jer, tu se neprestano postavlja pitanje a gdje je tu čovjek”, istakla je Jelena Laban.
Bonus video:
