Prije nekoliko dana zatekla nas je strašna vijest da je umro veliki stvaralac s naših prostora Vladimir Veličković. Rođen 1935. godine on je od šezdesetih godina prošlog vijeka živio i stvarao u Parizu. Pratila sam njegov rad od samog početka i objavila puno razgovora s njim. Osim želje da mu se na ovaj način ukaže dužna počast, sasvim prisno, to je i veliko hvala za ta naša susretanja i zato što je ljubazno prihvatio da mi preda veliko francusko priznanje Viteza umjetnosti i književnosti.
Djela Vladimira Veličkovića su obišla sve kontinente. Njegovi radovi se nalazi u četrdeset muzeja velikih svjetskih prijestonica. Imao je preko tri stotine samostalnih izložbi, a svaka je bila likovni doživljaj. Gotovo dvadeset godina (1983 - 2000) bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Parizu, član Francuske akademije, oblast likovnih umjetnosti, Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), Akademije nauka i umjetnosti Makedonije... Odlikovan je najvišim francuskim priznanjem - Ordenom viteza umjetnosti i književnosti i visokim francuskim ordenom Viteza Legije časti.
Dobio je nebrojeno mnogo nagrada za crtež i slikarstvo.
Veličković u svom slikarstvu nastoji da predstavi prije svega nasilje i ljudsku agresivnost. Njegova direktna inspiracija su rat i zločin. Zato se na njegovom platnu skoro uvijek odigrava drama. Veličković je svojom umjetnošću pokušavao da probudi čovječanstvo prije nego što se dogode pogubne katastrofe.
Ukazao mi je izuzetnu čast što me je pozvao da prisustvujem svečanosti kada je primljen u Francusku akademiju. O njemu sam napisala veliki broj tekstova, a intervjui sa njim se nalaze u dvije moje knjige razgovora. Vidjela sam skoro sve njegove velike izložbe. Bilo je trenutaka kada sam bila duboko potresena veličanstveno predstavljenim prizorima na njegovim slikama.
Vladimir Veličković je jedan od rijetkih umjetnika koji je likovno zabilježio ono što se događalo i kod nas i u svijetu i koji nije ostao nijem, ili kako on sam kaže, mutav, u ovom razgovoru. On je posvetio život svjedočenju o svireposti čovjeka nad čovjekom. Alen Boske je o njemu napisao: “Današnji Veličković posjeduje epsku i uznemirujuću veličinu.“ I zaista, ono što je Veliković radio u posljednje vrijeme može se uporediti sa najvećim epovima u poeziji. Decenijama je rastao i izrastao u velikana koji može da se mjeri sa najvećima. O njemu je napisano dvadesetak knjiga i to od velikih likovnih stručnjaka ili pisaca, među kojima su pjesnik Alen Boske, filosof Mišel Onfre, likovni kritičari Mark Le Bot, Alen Žufroa i mnogi drugi.
Evo djelova iz razgovora objavljenog u mojoj knjizi Slikarstvo kao neracionalna sreća, a dodala sam i neke djelove iz drugih razgovora.
Vaši crteži su ponekad, reklo bi se, prebogati. Zašto?
- Mi koji dolazimo iz tih krajeva Balkana, iz tih djelova Evrope imamo jedan emocionalni naboj koji mi se čini jačim i većim, a time i značajnijim, od ovih civilizacija koje su, na određen način, ne siromašnije u doživljavanju i u življenju, nego su upućene na jedan drugi način saopštavanja onoga šta osjećaju. Mislim da to nije samo moj slučaj. Mi imamo mnogo toga da kažemo, čak i pretjerano mnogo, to nosimo u glavi i u stomaku i to izađe u nešto što je, kako se ovdje tumači, opterećenost u bogatstvu i što je u službi jedne poruke koja se služi svim tim elementima koje svako od nas ima i sa kojima djeluje u svom jeziku simbola, značenja i upotrebe svih tih elemenata u svrhu jedne konstrukcije koja je ono što radiš, što te predstavlja i iza čega ti stojiš.
Kod vas je tijelo između ostalog i metafora prolaznosti?
- To tijelo je imalo razne funkcije. Tijelo, figura, čovjek je bio u centru svih mojih interesovanja od samog početka, čak i kad je odsutan sa neke slike vidi se da je njegovo prisustvo bilo očigledno. Ali postojala je jedna faza u kojoj je ta figura, taj čovjek bio u određenoj funkciji koja je ilustrovala to vreme, tu brzinu, tu prolaznost, koja je nešto što nas karakteriše i što ne možemo da izbjegnemo. Kroz tijelo život prolazi, pa je ono u izvesnom smislu, vrsta mogućeg transfera u onom što mi živimo. Tijelo je neka neophodnost da bi živjeli. Ta ljudska figura je jedna neiscrpna, i simbolična i likovna informacija.
O vama je i francuski filozof Mišel Onfre napisao studiju. Na šta biste u njegovoj studiji naročito skrenuli pažnju našem čitaocu?
- To su sve komplimenti. Ono što smo govorili u početku: slikarstvo i filozofija mogu da imaju tijesnu vezu pod uslovom da se to slikarstvo tumači na jedan filozofski način, a to njegovo objašnjenje je zasnovano na toj prethodno spomenutoj simbolici i značenju elemenata koje ja upotrebljavam u slici, njihovom interpretacijom i cijelom tom kompozicijom koja može da prouzrokuje jedno određeno tumačenje, jedno određeno čitanje, raznovrsnost čitanja takođe, ali to slikarstvo prije svega mora da bude figurativno da bi bilo filozofsko. Apstraktno slikarstvo ne znam da li može biti filozofsko, verovatno bi neko i to mogao da protumači. Po meni je to bitna stavka da bude figurativna koncepcija, a iza nje mogu da se tumače razne varijante na temu šta je u njemu filozofsko, što je čisto likovno, kad se spoji to dvoje, čini mi se da je to najbolje rješenje, a čini mi se da je to osjetio i Onfre u ovom mom poslu. Čitanje slika i njeno tumačenje može da ima nekoliko mogućih kategorija.
Pikabija kaže: “U svakom slučaju vrijeme u kome slikar živi ući će u njegovo djelo.”
- Svaki put je u istoriji slikarstva ono što se slikalo služilo da se određene civilizacije okarakterišu, vide. Ovo što ja radim je dio onoga što mi živimo. Šta će od toga što radim ostati, o tome će suditi vrijeme.
Vaše slike puno pričaju o smrti, da li je i to način da se pruži otpor smrti?
- Smrti se niti divim, niti se nje plašim, to je nešto što nas čeka, nešto što je neminovnost. Čini mi se da u ovom što radim ima jedan poziv da tu, i takvu smrt pokažem i učinim vidljivom, da pokažem da je to tu, da nas vreba i da pokušamo da o njoj razmišljamo.
To je u stvari svjedočenje?
- Svako slikarstvo je svjedoćenje o nečemu. Prije svega o tvojoj unutrašnjoj strukturi, o tvom pogledu na svijet, na ono što se oko nas dešava. Slikao mrtvu prirodu ili portret lijepe žene, ili ovog ranjenog i razbijenog čovjeka u tom zapaljenom prostoru, sve je to svjedočenje na jedan određen način, s tim što svako izabere svoj ugao. Ja sam srećom ili nesrećom izabrao ovaj ugao, koji mi kroz sve ove decenije daje stalno neko pravo da nastavim iz tog ugla da gledam šta se dešava. To nije prestalo da postoji i daleko od toga da će prestati, kako se stvari odvijaju.
Bonus video:
