Velibor Čolić (1964) rođen je u Bosni i Hercegovini, studirao je u Zagrebu, a od 1992. godine živi i radi u Francuskoj, kao profesionalni pisac i freelance novinar. U Francusku je Čolić, kako stoji u njegovoj biografiji, „prebjegao nakon što je, tijekom rata, napustio redove HVO-a“, a njegov roman “Egzil za početnike” je prije pet godina, pod naslovom „Manuel d´exil“ objavio ugledni Galimar.
Rođeni ste u Odžaku, živjeli u Modriči, studirali u Sarajevu, a krajem 1992. godine slijedi egzil u Francusku. Kako gledate na sve to danas, poslije skoro tri decenije?
- Izgon nam „isjecka“ život. Moglo bi se reći da je to neki novi kamen temeljac, nešto kao međas koji dijeli naš zivot na ono ranije, prije egzila, i na ovo sada. Bilo je to spasavaj se ’ko može. Poraz onoga što je do tada bilo normalno, rasap ljudskosti i nasilni ulazak, smatrali smo zaboravljenim riječima kao što su genocid, izbjeglica, završiti logor i rat u naše zivote. Egzil je normalni, ako tako mogu reći, produžetak rata. Nusprodukt. Postoje ljudi i neljudi koji planiraju ratove i iscrtavaju granice. S druge strane puščane cijevi su smrt i izbjeglice.
I inače, bolje je napustiti nego „nastaniti“ rodnu grudu, to jest u rodnu jamu. Patriotizam, religija, kuća na kredit, veliki TV ekran, Bozić, nogomet su samo neke od smisljenih akcija da bogate elite jos više zatucaju narod. Nažalost svijet nije postao nista bolji, humaniji, pametniji nakon naših ratova. A ni mi. Kako kažu u Bosni, znaš nas, j…ti nas.
Kaže se da „ni jedno zlo, nije samo od zla“. Hoću reći, da nije bilo rata u Bosni, ko zna da li biste ikad, zbog nečeg drugog, došli u Francusku, u tu lijepu i bogatu zemlju, da živite u njoj. Kako to komentarišete?
- Komplicirano. Sigurno da ne bih bio u Francuskoj. I pisao na francuskom. Pitanje temperamenta. Sigurno i godina, imao sam samo 28 godina. Kada sam, nepozvan kao i svi, došao u tu zemlju nakon početne ljutnje i tuge, shvatio sam da je to šansa. Neki su to shvatili kao šansa za obogatiti se, kupiti BMW ili ne znam što. Za mene ludog, bilo je to drugo nešto. Htio sam postati i opstati kao književnik. Ma što to značilo. Prvo u prevođenoj, zatim u domaćoj, francuskoj, književnosti i jeziku. Nije moglo i nisam htio drukčije. Sad mi u CV stoji, pet romana prevedenih sa našeg i uskoro šest romana napisanih na francuskom jeziku. A ja tu dodajem, to je samo početak…
Kako ste Vi doživjeli svoj egzil? Jednom ste rekli „Egzil je po definiciji poraz”. Da li je baš tako? Čini mi se da egzil može biti i spasenje, bijeg od propasti, često i od smrti.
- Iza egzila je drama. Geopolitika kao sudbina. Odlazak u egzil je poraz. No s vremenom egzil postaje pitanje opstanka i ostajanja a ne samo dolaska. Znači čovjek u egzilu se transformira. Od onog početnog ja sam došao u ono definitivno ja.
Objavili ste vrlo duhovitu knjigu „Egzil za početnike“, je li to autobiografska knjiga?
- Zamislite sve što čini život čovjeka, njegovu fizionomiju, djetinjstvo, roditelje, rođake, školske prijatelje, projekte, posao, ljubav. Sve se to sabija na jednu jedinu riječ: izbjeglica. Izbjeglištvo je „smanjenje“ čovjeka, uproštavanje. Nekakvo polustanje između bitisanja i trajanja. Osjecaj inferiornosti. Prava snaga zapravo je ustati, i pronaći vertikalnost čovjeka. To uspravljanje je i prva i prava tema moga romana. Ponavljam, Egzil za početnike je samo roman. I ništa više i ništa manje. Ako pronađete da je istinit, onda je autobiografski. Ostalo nije važno. Pisac, napisao je Kundera, ne duguje nikome nista. Osim nešto malo Servantesu. A kako je tema, izbjeglice, malo škakljiva u Zapadnoj Europi, ta JA forma mi je pomogla da se nasmijem pomalo svima. Prvo kako je i red tome JA, a zatim svima. Knjiga je početkom godine izašla i u Zagrebu, znači oni koji znaju latinicu mogu to i provjeriti jesam li uspio.
Koliko ta knjiga može biti od koristi egzilantima početnicima?
- Već su me pitali jednom zgodom u Italiji. Ne obraćam se izbjeglicama, odgovorim, oni znaju. Knjiga je namjenjena vama domaćima. Malo učilo. Probati svesti i izbrisati vjerske, kulturne i ine razlike i pronaći onu makar mrvu ljudskosti koja nas obavazuje i veže.
Naravno bez političke korektnosti. Ta vrsta zapadne sentimentalnosti mi je strana. Sve je u pogledu. I tumačenju. Razlika, kazu Francuzi, između našeg i amerčkog pravnog sustava je ogromna. Kod nas si pred sudom nevin sve dok ti ne dokažu krivicu. U Americi si kriv i trebaš dokazati nevinost.
A tu je i stil. Sve su priče, prema Borhesu, već ispričane. Ostaje nam stil. Neko zrno originalnosti.
Koliko je opravdano to što se i danas o Vama katkad govori kao o piscu u egzilu?
- Moj egzil je proizvod ratnoga zločina koji nije zastario. Uvijek ste stranac kad niste doma. Stranac nije samo stvar administracije ili geopolitike. Kada sam živio u Budimpešti kraj XX stoljeća moj susjed Joseph Korda, profesionalni žigolo, klavirštimer u Parizu prije Drugog svjetskog rata, rekao mi je: živeći ponekad i zaboravim da sam Židov. No uvijek ima netko da me podsjeti.
Ima dva sistema integracije stranaca u tijelo jedne zemlje i nacije. Anglosaksonski, liberalni, i ovaj republikanski, francuski. I oba su se pokazala podjednako neuspješnim. Pišem na oba jezika, francuskom i našem. Ali čini mi se da sada imam naglasak, čak i kad pišem.To je tako. Moja granica je jezik; moj egzil je moj naglasak. Živim u svom naglasku u Francuskoj dvadeset i šest godina. Zapravo, cijeli život. Francuski jezik je kao iznajmljen stan. Znaš nije tvoj, vlasnik je netko drugi ali ga urediš po sebi i prema sebi kao da je stvarno tvoj.
Zar i nakon toliko godina života u Francuskoj, čije je stanovništvo velikim dijelom odnekud došlo, sebe doživljavate egzilantom?
- Oni koji su vani znaju to: jednom stranac uvijek stranac. O tome pišem. To je drugi dio moje zamišljene trilogije o egzilu. Nakon Manuel d’Exil, u prvome mjesecu 2020. izlazi Le Livre des départs (Knjiga Odlazaka) na francuskom (koji je postao moj književni jezik) u Parizu u izdanju Gallimarda. Ovdje imaju, ja to zovem dozvoljene ambicije za strance. Otvoriti etno restoran, davati golove, trčati 4 puta 100 m sa preponama. Biti „pametan“, književnik, intelektualac (iako je to sto puta slabije plaćeno) je malo „čudno“, skoro pa zabranjeno. Vjerojatno kao i svi i Francuzi misle da imaju dovoljno domaćih genijalaca. Uglavnom kad se osjetim 100% Francuz neki „dobronamjernik“ me podsjeti da nisam.
Roman „Arhanđeli“ je brutalna povijest o ljudskoj sklonosti zlu i nečovještvu. Pišete o silovanju jedne trinaestogodišnje djevojčice od strane tri vojnika koji su je nakon brutalne obljube ubili. Koliko je ovaj roman zasnovan na stvarnim događajima?
- Tu priču sam zamislio, osmislio i, recimo, ostvario kao roman a capella. Kao četiri monologa. Potraga za izgubljenom ljudskošću. Naše žrtve i zločince, a to je nadam se dopušteno, sam sveo na metafore. Pokušao odmjeriti perom procenat zvjeri u čovjeku. I procenat ljudskog u svakoj zvjeri. Podsjetiti na grijeh očeva koji, nepravdano treba li to reći, ostaje na sinovima. Naravno, naše post-juogoslovenske ratne drame su univerzalna tema, nema tu problema. Samo moramo izaći iz „primarnih“, plemenskih emocija, a to pisci valjda znaju i mogu i prebrojavanja „naših i njihovih žrtava“. Književnost je svjedok a ne sudija. Noćna mora, prvo srpska, zatim hrvatska ili bosanska, crnogorska, počela je u trenutku kad su recimo romani majstora Dobrice Ćosića i njegovih sljedbenika postali politički projekt, i kada su u Srbiji počeli čitati romane kao udžbenike povijesti... I knjige o povijesti poput književnosti.
A ova mješavina žanrova, povijesti i književnosti bila je tragična. Za sve.
Granica između mita i stvarnosti je u inteligenciji i u dobrom smislu, u distanci i snazi dedukcije.
Prije rata u BiH objavljivali ste svoje književne radove u mnogim časopisima. Kakvo je Vaše knjiženo iskustvo iz tog perioda?
- Prošle su godine, čitave decenije. Bio sam mlad i tražio sam neka svoja iskustva. Sa „visine“ mojih dvadeset i kusur godina osjećao sam se bliže amerčikoj beat generaciji nego našoj tradiciji, bliže Štuliću nego Mažuraniću. Ja sam počeo objavljivati 1987. i tada je još uvijek postojao naš zajednički prostor. Išli smo čitati, i ne samo čitati, u Osijek, Novi Sad, Skopje… I tada smo se osjećali skučeno, mogu zamisliti kako je to danas u tim patuljastim jezicima i državama. Zatim smo se posvađali i svojski potukli. Otišao sam da, kako to reče pokojni Dario Džamonja, ne bih više bio meta. Moje objavljivanje i „karijera“ kod nas je znači malo „zaleđena“. Kao i kod mnogih ljudi, pisaca ili ne, ostalo je to nedovršeno. C’est la vie.
U tom period objavili ste roman “Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad” i priče “Odricanje svetog Petra”. Da li su Vam ove knjige pomogle da u Francuskoj budete prihvaćeni kao već afirmisan pisac? Ili Vam je za spisateljsku afirmaciju u toj zemlji bio neophodan neki drugi, teži put?
- Ne. Sve iz početka. Ja u šali kažem da sam dolazeći u Pariz znao tri riječi francuskog: Žan, Pol i Sartr. Izbjeglištvu ne priznaju radni staž. I dobro je što je tako. Mogao sam si kupiti „književnu“ nevinost i ponovno početi od prvog romana. Sad vidim da je to i tužno, izbrisati svoje prve knjige. Ali nisam mogao drukčije.
U Francuskoj ste u periodu od 1993. do 2005. godine, bez prethodnog objavljivanja na maternjem jeziku, objavili šest knjiga. To je izuzetno veliki uspjeh. Kako ste to uspjeli?
- Jedanom me je jedna francuska novinarka upitala: godina dana u životu pisca? Jednostavno, rekoh, jedan mjesec je arhitekta i jedanaest mjeseci zidar.
Ponekad me, neki naši pisci, upitaju kako napraviti spisateljsku karijeru na Zapadu? Ne trebaju Francuzima, Njemcima, Španjolcima naši genijalci. Imaju sasvim dovoljno svojih. Za početak im treba ponuditi nešto solidno i pošteno. Dobro uradjen i odrađen roman. Zanatski dobro postavljenu priču. Pa da vidimo poslije. Možda sad to izgleda kao „pametovanje“ ali ja sam čitav život samo to radio, pisao. Sa nekom ludom, ničim opravdanom, vjerom u sebe. Treba biti malo bezobrazan. I zdravo ambiciozan. I hrabar. I lud. I odreći se komfora. I pristati na „niži“ standard. Književnost nam zna vratiti onoliko koliko ulažemo u nju. Ne uvijek, no zna to ona kad hoće. Ali ako je foliramo, književnost, kao bumerang nam vraća isto tu prijevaru. Uvćanu i grotesknu.
Danas Vam knjige objavljuje jedna od najpoznatijih izdavačkih kuća u Francuskoj, znači li to da su Vaše knjige dobro prihvaćene od strane francuskog čitateljstva i da od pisanja možete živjeti?
- Od 2008. i vec spomenutog romana Arhanđeli pišem knjige na francuskom. A od 2012. i Sarajevskog Omnibusa, objavljujem kod, da se ne urekne, Gallimarda. A otkad pišem na francuskom i kod Gallimarda to se daleko lakše, brže i „unosnije“ (da i to je dio piščeva života) prevodi i na druge jezike. Njemački, španjolski, talijanski, prevodi se to i na srpski i hrvatski, bugarski, turski i česki. Imam ovdje publiku.
Bogastvo francuske književnosti je francuski jezik. Oni to zovu frankofonija. Različita iskustva, razlicite kulture, jezici, zemlje, tragedije i komedije su povezane jednom sponom, francuskim jezikom. Znači od 2008. ako me to pitate živim od moga pisanja. Prema mojim kriterijima živim „normalno“, putujem, slobodan sam, ima se i za iće i za piće, nisam nikome nista dužan… Ja napišem a Gallimard objavi, ja opet napišem a oni objave. I tako pet puta. Pa da vidimo kome će prvo dosaditi. Meni neće. Bio sam i novinar, ali sam odustao od toga. Previše vremena, a i Gutenbergova galaksija je malo u krizi. Sada je sva moja energija, ovo pameti što imam, moje sve usmjereno prema književnosti. I fino to sada ide. Nije uvijek izgledalo ovako, ali eto sada jeste…
Ja nisam, ne znam za druge, tako odgojen ali ovdje na Zapadu je jednostavno. Onoliko koliko te plate toliko te i cijene. I obrnuto.Nema mnogo tapšanja po ramenu. I tko zna možda je to i bolje. U svakom slučaju, nema iluzija i laganja.
A potom, nakon deceniju i po, opet objavljujete na svom maternjem jeziku. Roman „Kod Alberta“ objavio Vam je LIJEVAK čiji je urednik Edo Popović. Šta to znači: produkt nostalgije ili nešto drugo?
- Kronološki je to moj oproštaj od maternjeg jezika. Maternjeg jezika kao sredstva za rad, naravno. Kod Alberta je mala alegorija za naš Titanik, za taj nestali polusvijet iz moje mladosti. Uzeo sam arhitekturu i duh Dubrovnika, Sarajeva i Marseja i „napravio“ neki novi, stariji i ljepši, grad pod imenom Narsej. I tu smjestio jedan kolodvor pod imenom Edgar Alan Po, jednu birtiju Kod Alberta i etilske anđele, čudake, kurve, luđake i lopove oko šanka. I onda u backgroundu moje priče neki nepoznati divljaci počinju bombardirati Narsej. Što se samo dešava u literaturi, napišem, u stvarnom životu nitko nije toliko lud da bombardira čitav jedan grad.
Recimo da je ta knjiga nekakav mangupski requiem.
Cinizam je oštrica gluposti
Roman “Sarajevski omnibus” je mješavina fikcije I stvarnih dogadjaja u Sarajevu koji su prethodili Prvom svjetskom ratu. Šta Vas je motivisalo za ovu neobičnu priču?
- Tijekom posjeta Švicarskoj novinar je pitao velikoga maga Ernesta Sabata.
“Gospodine Sabato, kako to da u Latinskoj Americi imate toliko epskih romana, fantastičnih romana i mitova u književnosti, dok ih mi u Švicarskoj imamo malo manje, skoro da ih i nemamo?”
“Slušajte mladiću, odgovorio je Sabato, kada je Vilhelm Tel PROMAŠIO jabuku na glavi svoga sina, vi Švicarci ste izgubili posljednju šansu za nacionalnu tragediju...”
Naravno da nije isto biti rođen u Bosni ili u Cirihu. Na našim brdima ili u nizozemskoj ravnici. Ponekad i protiv nas naša rodna gruda nas obilježi. Kao Kainov žig. Sarajevski Omnibus je jedan pogled na XX stoljeće. I na Bosnu. Postoje ogromni, teški, krvavi blokovi stvarne i velike Historije. I između njih jedan jako uzak metafizički prostor gdje možemo provući kniževnost. Za pisca, koji ne bi trebao ništa dokazivati a naročito ne nacionalnu istinu svojim djelom, sve je dobrodošlo. I mit, i fakti, i vic i sve… Sarajevski Omnibus je moj roman o gradu i o politici kao sudbini. Krenuo sam od jednoga pitanja. Kako to da velika Historija više voli pamtiti rušenje i ratove od građenja u miru? To je znači hommage graditeljima. Mostova, Vijećnice, fontana…Istovremeno i desakralizacija tragedije. Koju mozemo promatrati i kao farsu. Samo treba paziti da se ne izgubi mjera i da sa dobrodošle ironije ne skliznemo u cinizam. Cinizam nije ništa. Cinizam je oštrica gluposti. Ja uvijek kažem da književnosti mora biti u visini čovjeka. Ono iznad je religija, to me ne interesira, a ono ispod je cinizam. A cinizam ne bi trebao biti ideja vodilja u književnosti.
Bonus video:
