U okviru trećeg književnog festivala “Ćirilicom” u Budvi organizovana je promocija nove knjige Vladimira Pavićevića “Džon Plamenac - koncept saglasnosti u političkoj teoriji”.
Predstavljanje knjige održano je na Trgu između crkava u budvanskom Starom gradu, a o knjizi su pored autora govorili i profesorka Milica Đukić, dr Petar Marković i dr Predrag Zenović, dok je moderatorka bila Stanka Rađenović- Stanojević.
Odavno se nije desilo da jedna promocija privuče toliko Budvana i gostiju Budve kao što je bio slučaj sa predstavljanjem ove Pavićevićeve knjige. U 75 minuta koliko je promocija trajala bilo je i emocija i kritičkog preispitivanja sadržine knjige koja je predstavljena i duhovitih momenata koji su izazivali iskrene osmjehe kako onih koji su o knjizi govorili, tako i ljudi koji su sjedjeli u publici.
U uvodnim napomenama knjige autor je napisao da je malo ljudi koji su potekli sa ovih prostora, a čiji je doprinos nauci vrijedan u mjeri u kojoj je to slučaj sa naučnim radom Džona Plamenca. “Moj osnovni motiv za bavljenje analizom Plamenčeve političke teorije se upravo tiče ideje da se čitaoci u ovom regionu upoznaju sa njegovim djelom”, napisao je Pavićević u predgovoru za svoju knjigu.
Politikolog dr Petar Marković je u svom osvrtu na sadržinu ove knjige rekao da je zanimljivo pratiti kontrast između Džona Plamenca i Vladimira Pavićevića, koji se ogleda prije svega u odnosu prema teoriji i političkoj praksi. Dok je Plamenac posvećeni teoretičar, za Vladimira Pavićevića se ne može reći da bi mogao da stvara u manastirskim uslovima. “Vladimir mora da provjeri ideje i koncepcije u praksi”, saopštio je Marković.
Profesorka Milica Đukić pročitala je gostima promocije esej “Veliki hram”, koji je Vladimir Pavićević napisao još kao srednjoškolac 1996. godine, što je ujedno i njegov prvi objavljeni tekst. Tekst je objavljen u omladinskom časopisu “Peščanik”, a profesorka Đukić je, osim što je pročitala rad, posebno govorila o autoru i njegovom radu i djelu.
Zanimljiv komentar Pavićevićevog djela imao je politikolog dr Predrag Zenović. Uz osvrt na porodičnu podijeljenost Plamenaca oko politike i političkih pitanja i percepcije njegovog djela i njega u Crnoj Gori, Zenović je izdvojio dvije ideje preko kojih je Pavićević zapažen u politici u regionu. Prva ideja je bila ideja zagovaranja bijelih listića u Srbiji na izborima 2012. godine, dok se druga ideja tiče utemeljenja države Crne Gore na principima ustavnog patriotizma.
Budvanima i gostima trećeg književnog festivala “Ćirilicom” na predstavljanju ove knjige na kraju se obratio i autor knjige Vladimir Pavićević. On se najprije zahvalio svom mentoru profesoru Iliji Vujačiću bez čije podrške ova knjiga ne bi ni nastala. Autor se zahvalio i profesoru Miroslavu Prokopijeviću, sa kojim je često razgovarao o Džonu Plamencu, a knjigu je posvetio svojoj majci, prije svega zato što je ona snažno podržavala Vladimirov istraživački i naučni rad.
Pavićević se posebno zahvalio Narodnoj biblioteci u Budvi i njenoj direktorki Mili Baljević.
“Drago mi je što sam u prilici da svoju knjigu objavim u ediciji zavičajnih autora, Budvana koji su se bavili pisanom riječju. Za mene je to važno jer je upravo iz Budve za mene sve krenulo, i kada govorimo o profesionalnom razvoju i naravno o životu uopšte”, kazao je Pavićević.
On je rekao da mu je drago što prvo predstavljanje svoje nove knjige ima u okviru festivala koji se zove “Ćirilicom”. Za njega pitanje ćirilice nije dnevno-političko pitanje, jer su mnogi od nas, kako tvrdi, još u prvim razredima osnovne škole naučili dva pisma - ćirilicu i latinicu i najčešće se služimo i jednim i drugim. “I ja se služim i jednim i drugim pismom, ali ko me malo bolje poznaje taj zna da je moje prvo pismo ćirilica”, rekao je Pavićević.
Pavićević je istakao da je politička teorija Džona Plamenca autentična i da njegova politička misao pripada vrhovima socijalne i političke teorije. I to prije svega zbog osobenog metodološkog pristupa kojeg se Plamenac stritkno pridržavao, potom i zbog definisanja saglasnosti kao jedne od ključnih koncepcija savremene politike u društvima za koje se može reći da su liberalna i u sistemima predstavničke demokratije.
On se posebno bavio paralelom između životopisa članova najuže familje Džona Plamenca i političkog razvoja Crne Gore i posebno njene podijeljenosti koja ni da danas nije premošćena nekom dobrom političkom idejom. Pavićević je govorio o Plamencu kao autoru koji je pisao apstraktno, nekada i do teškog savladavanja rečenica koje bi napisao, ali koga je ipak privlačila i praktičlna politika.
Naročito zanimljivom učinila se Pavićevićeva opaska o Plamenčevom identitetu. Iako rođen 1912. godine na Cetinju kao Jovan Plamenac, dugim boravkom i životom u Engleskoj ustalilo se ime Džon, kako se Plamenac i potpisivao. Iako je u razgovoru i sa našim ljudima insistirao da se govori na engleskom jeziku, kada bi se desio momenat razgovora na našem jeziku, tada bi, kako svjedoče osobe koje su imale priliku da razagovaraju sa njim, iz njega izbijao snažan crnogorski naglasak kao da sa Cetinja nikada nije ni odlazio.
Pavićević smatra da i ova priča o Džonu Plamencu svjedoči o snažnom identitetu koji ljudi sa ovih prostora nose. Čak i kada nismo dio ove zajednice, čak i kada u dužem periodu iz nje odsustvujemo, mi i dalje nosimo osobenosti ovoga identiteta. Pavićević to smatra zanimljivim fenomenom i Plamenca ni na koji način iz tog identiteta na izdvaja.
Bonus video:
