Zašto je došlo do rata na području bivše Jugoslavije, kako je rat tekao i da li se mogao izbjeći, šta nakon rata, kako pomiriti ljude, da li su Balkanci specifični i da li su se sukobi oduvijek rješavali ratom, neka su od pitanja koja postavlja češki etnolog Filip Tesar u svojoj knjizi „Etnički konflikti. Na Balkanu i ne samo tu“. On u svojoj knjizi, koja je protekle sedmice promovisana i u Crnoj Gori - u Podgorici i Cetinju, predstavlja različite modele takvih i sličnih konflikata u svijetu i to kroz neposredna saznanja i vlastite uvide u različite situacije. On je za „Vijesti“ govorio o svojoj knjizi zajedno sa prevodiocem Adinom Ljucom i obojica su istakli da će ova knjiga pružiti odgovore na ova i još mnogo drugih pitanja, a da pritom objektivno, generalno i pitko govori o etničkim konfliktima.
Tesar je rođen 1969. godine u Pragu. Studirao je etnologiju na Karlovom univerzitetu, a od 1990. se posvećuje istraživanju Balkana, etničkih konflikata, nacionalizma, postkomunističke transformacije i evroatlantskih integracija.
Adin Ljuca rođen je 1966. godine u Zenici. Studirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo u Sarajevu, a zatim i u Pragu, gdje od kraja 1992. živi i radi kao bibliotekar, prevodilac, književnik. Uz pisanje i prevođenje, posvetio se proučavanju kulturne istorije češko-jugoslovenskih odnosa.
Knjiga „Etnički konflikti“ objavljena je 2007. godine, a ove je objavljena i na “maternjem jeziku moje otadžbine”, kako kaže njen prevodilac, u izdanju Biblioteke XX vek.
„Imali smo veliku sreću i čast nam je što je ova knjiga objavljena u Biblioteci XX vek koju već punih 50 godina vodi gospodin Ivan Čolović. Biblioteku XX vek vidim kao jedan od najznačajnijiih kulturnih projekata u posljednjih pola vijeka na području bivše Jugoslavije. Iz moje, praške perspektive mogu da kažem da danas ne postoji nijedan ozbiljan balkanolog koji se na bilo koji način bavi Balkanom, a da ne koristi literaturu objavljenu u Biblioteci 20. vek“, kazao je Ljuca, a autor knjige je to potvrdio i dodao da je ponosan jer je prvi češki autor čije djelo je objavljeno u Biblioteci XX vek, te istakao i da Ivan Čolović „bira koga i šta će da objavi“.
Za početak, približite nam kako je došlo do nastanka knjige, da li je postojao neki ključni momenat? A onda, kako je došlo do Vaše saradnje?
Tesar: Ja sam prvi put došao na ove prostore u februaru 1990. godine. Naime, u jesen 1989. sam upisao fakultet, a mjesec i po nakon toga počele su studentske demonstracije u Češkoj i Baršunasta revolucija, u kojoj sam i ja sa nepunih 20 godina, učestvovao. Budućnost je izgledala ružičasto. Nešto nakon toga na radiju sam čuo vijest da su na Kosovu nemiri između srpskih i albanskih studenata. Odlučio sam da pođem tamo, i upravo tada su počeli da me intrigiraju ovi prostori. Prvo sam postao novinar koji se bavi vanjskim političkim temama. Kada je počeo rat u Hrvatskoj otišao sam i tamo da saznam šta se dešava, a onda sam nastavio sa Bosnom i Kosovom i počeo istraživati. Kako sam studirao etnografiju bavio sam se i klasičnim etnografskim radom, terenskim istraživanjima. Iako sam bio zelen, neiskusan novinar, za ljude tamo, u ratnom vrtlogu, ja sam bio strani novinar - čovjek koji sigurno ima bolje informacije od njih, koji je upućen u ta zbivanja, zna nešto, pa su me često pitali: „Filipe, znaš li zašto nam se ovo dešava, zašto nam se ovo dogodilo?“ I sâm sam se, naravno, počeo pitati to isto. Nijesam imao mnogo para, niti sam ja od onih novinara koji su provodili vrijeme po Holidej inu u Sarajevu. Uvijek sam bio među ljudima, boravio sam čak i kod Adinovih roditelja. Kako sam povremeno putovao za Češku, pa nazad, često sam nosio poštu od ljudi koji su izbjegli u Češku. Sve više me je zanimalo zašto je došlo do toga, kakva je dinamika svega što se odvija na tim prostorima i da li se mora baš na taj način rješavati, je li se moglo izbjeći... Kada se sve završilo postavilo se pitanje „Šta sad? -Mogu li se ljudi pomiriti?“. I Česi su me pitali zašto su Balkanci ratovali, jesu li oni takvi... Tada sam počeo da o tome razmišljam i sa globalnog aspekta, istraživao sam iz šire perspektive, tragao sam po prošlosti jer me je zanimalo da li je to uvijek bilo tako ili je neka savremena pojava... Sjeo sam i počeo pisati knjigu. Čim je izašla ja sam otišao da se pohvalim Adinu i uz kafu ga pitao da li želi da pročita, pa možda i da prevede...
Ljuca: Mi smo se upoznali nekoliko sedmica nakon mog dolaska u Prag, a onda smo se počeli družiti. Filip mi je u početku bio vrlo značajan, jer jedino preko njega mogao sam da pošaljem pismo roditeljima... a onda smo se počeli intezivno družiti, imali smo slična interesovanja i poglede. Obojica smo pomalo prevodili... Filip je 2005. godine preveo moju zbirku priča „Istetovirane slike“ na češki jezik i ona je bila objavljena u Pragu, a tek četiri godine nakon toga objavljena je u Sarajevu. Umjesto analitičkog pogovora u knjigu „Etnički konflikti“ stavio sam jednu priču iz moje druge zbirke, priču “Maternji jezik moje otadžbine”. Iako je to priča o jeziku, okvir joj čini Filipov i moj zajednički doživljaj iz Bosne i Hercegovine kada smo uhapšeni proveli noć zajedno u policiji. Kad sam pročitao Filipovu knjigu odlučio sam se da je prevedem. Da bude jasno, takve stvari se ne rade samo iz prijateljstva. Preveo sam je zato što je to sjajna knjiga i zato što mislim da može imati blagotvoran uticaj na čitaoce s prostora bivše Jugoslavije, pošto su svi ovdašnji narodi imali traumatična iskustva sa etničkim konfliktima. Zato, takođe smatram da je vrlo bitno da se knjiga predstavlja i distribuira na tom cijelom području.
Često se o Balkanu govori iz neke udaljene perspektive, sa nekom retorikom koja kao da podrazumijeva neku specifičnost vezanu za život i ljude ovdje, uglavnom negativnu. Kakav je Vaš dojam Balkana kao nekoga ko nije odavde a zavolio je Balkan (Tesar) i kao nekoga ko je sa Balkana ali je otišao i povremeno se vraća (Ljuca)?
Tesar: Ja sam se kretao u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata i više puta sam navraćao u neke gradove gdje je bila sama linija pucanja etničkih odnosa. Bilo je nekih neprijatnih trenutaka, ali kada sam to prepričavao u Češkoj, rekao sam da mi je zapravo bilo lijepo, iako to zvuči grozno, ali ja sam nailazio i upoznavao dobre ljude. Oni tamo mi nijesu vjerovali, a meni je Balkan falio. Odrastao sam u zgradi na periferiji Praga i svi koji tamo žive su se poznavali. To je normalno za vas ovdje, ali nije uobičajeno u Češkoj. Puno ljudi sa ovih prostora primijetiće da su Česi hladni jer vas neće pozvati na kafu, nećete doći u goste nenajavljeni i slično... Iz Praga sam se preselio na selo, jer na selu postoje komšijski odnosi, kao ovdje na primjer, i čovjek ne živi u svom balončiću kao što je to slučaj u češkim gradovima. Takođe, mnogo volim i balkansku kuhinju, za razliku od češke koja nije baš neka (smijeh).
Ljuca: Već sam nekoliko puta tokom naših istupanja u Crnoj Gori izjavio da Bosna nije tamni vilajet ili zemlja mržnje, a isto to važi i za Balkan. O Balkanu postoji mnogo stereotipa i upravo je Ivan Čolović objavio jednu sjajnu knjigu od bugarske autorke Marije Todorove koja se zove „Imaginarni Bakan“ gdje ona odgovara upravo na to pitanje koje ste Vi postavili, a počinje sa parafrazom iz „Manifesta komunističke partije“: „Bauk kruži Zapadnom Evropom, bauk Balkana“... Naravno, tome je dosta doprinio krvavi raspad Jugoslavije, no nakon toga na Zapadu su se pojavili i obožavatelji Balkana i „originalnog“ načina življenja na Balkanu. Ali i pozitivni stereotipi su štetni kao i negativni. Jedna od ključnih stvari o kojima piše Filip Tesar u ovoj knjizi jeste da je primordijalističko objašnjenje da mržnja izaziva etničke konflikte je tipično laičko objašnjenje. Mržnja nije uzrok etničkih konflikata nigdje na svijetu, pa ni kod nas, mržnja je njihova posljedica.
Tesar: Mene je to balkansko lično iskustvo podstaklo da o etničkim konfliktima pišem i napišem ovu knjigu, ali to nije samo knjiga o Balkanu, a nipošto nije knjiga o raspadu Jugoslavije. Recimo, ja sam iz svog poznavanja Balkana i balkanskih sukoba izdvojio nešto što sam mogao lično i u većoj mjeri pratiti, a to je hrvatsko-bošnjački sukob koji je rezultirao ratom i jedan konflikt koji je puno manje poznat a nije rezultirao ratom (što je takođe zanimljivo i opet se postavlja isto pitanje - zašto)... U pitanju je sukob Gorana i Albanaca, na samom jugu Kosova, na području Gore gdje se nalaze slavenski muslimani. Između njih su isto tradicionalne veze, podjele i tenzije, ali i pozitivna komunikacija koja je prevazišla negativnu. To je važno imati na umu kada istražujemo ovu temu, jer nipošto nije riječ samo o prolivanju krvi.
Kada ste već spomenuli Jugoslaviju ne mogu da ne primijetim da se ona danas koristi kao sinonim utopističkom društvu ovdje na Balkanu, makar ako to poredimo sa sadašnjim životom i sistemima koji uprkos svemu opstaju. Jugoslavija iz današnjeg ugla je simbol zajedništva, upravo bratstva i jedinstva, sreće... A onda je došlo do bratoubilačkog rata čije se posljedice osjećaju i danas i koji je još uvijek blizak svima sa ovih prostora... Kako vi gledate na to?
Tesar: Svakako je retorika uticala mnogo na rat, mada ja ne bih preuveličavao ulogu pojedinaca, pogotovo ne onu retoričku... Naravno, bilo je nekih prelomnih trenutaka, pojedinačnih političkih odluka koje su jednostavno prebacile stvari u neki drugi kolosjek. Budućnost koja je rezultirala krvavim ratom nije bila neizbježna, ja mislim. Mislim i da to nije bila stvar ljudi već stvar prilika u kojima su se odjednom našli, a to je bio kolaps institucija, a ovdje je ipak glavna institucija bila partija. Preporučujem knjigu Dejana Jovića „Jugoslavija država koja je odumrla“. Ta država je, od čuvenog Ustava 1974, planski građena tako da ima što manje institucija (u skladu sa komunističkim uvjerenjem da država mora neizbježno nestati da bi došlo do komunizma). To je bilo to. Ta politička nestabilnost je izazvala osjećaj nesigurnosti kod ljudi, nacionalizam koji se pojavio iako u malim grupama, ali dobro organizovanim.
Ljuca: Jugoslavija je bez obzira na sve nedostatke bila ozbiljna i jaka zemlja. Raspad je bio vrlo kompleksan, a odlučujuću ulogu su igrali primitivni nacionalisti koje su, nažalost, podržale sve tri velike crkve na tim područjima. Konkretno mislim na Sprsku pravoslavnu crkvu, Katoličku crkvu i na Islamsku vjersku zajednicu koja im se, doduše, priključila tek 1992, ali je brzo preuzela njihov stil i njihov način. Vrlo negativnu ulogu odigrala je i međunarodna zajednica.
Da li se knjiga može gledati kao dokumentarna, autobiografska, s obzirom na to da ste proveli neko vrijeme ovdje?
Tesar: Ne baš. Mojih ličnih priča nema u njoj, ali ima nekih za kojima sam ja lično tragao. Nijesam htio da uplićem svoje doživljaje, ali su oni u pozadini. Rekao sam da sam više puta navraćao na ista mjesta i kod istih ljudi. Oni su meni svaki put objašnjavali kakvo je stanje i kako se osjećaju, kako gledaju na stvari oko sebe, a ta se priča mijenjala u zavisnosti od prilika. Međutim, ti ljudi nijesu bili toga svjesni jer se njima to polako mijenjalo iz dana u dan kako su se oni prilagođavali, a do mene je to dolazilo kao bljesak, kao prelazak sa jednog na drugi kadar. U ovoj knjizi mi je bilo bitno da pokažem da moramo razlikovati stvarnost od tumačenja stvarnosti i istoriju kao element interpretacije svijeta oko nas, jer ako je neizvjesna budućnost to se mi više hvatamo prošlosti. Naravno, i prošlost se mijenja u skladu sa trenutnim prilikama, tako da i prošlost i tumačenje toga su različite stvari. Tumačenje prošlosti je bitna stvar u etničkim konfliktima.
Reflektuje se na sadašnjost.
Tesar: Tako je. I to nije slučaj samo na Balkanu, u Evropi, već je svugdje u svijetu tako. Tumačenje prošlosti u ovakvim prilikama uvijek izgleda sljedeće: Postojalo je zlatno doba. Desio se neki lom, katastrofa, rat. Mračno doba. A pred nama je obnavljanje. Bitno je shvatiti da ako mi koji postojimo danas budemo složni, zlatno doba opet može doći.
Kakav je Vaš utisak o Crnoj Gori, o našoj multietničkoj, multinacionalnij, multikulturalnoj i tako dalje, državi...?
Tesar: Crna Gora je zapravo najheterogenija od svih država bivše Jugoslavije, a u njoj, ipak, nije bilo rata. Postojali su neki planovi ‘99. koji se nijesu desili. Ako gledamo prelomne trenutke postjugoslovenske istorije u Crnoj Gori, bilo je dosta sukoba koji su obojeni etnički ili nacionalno ali zapravo uvijek je unaprijed naglašeno ili indirektno stavljeno do znanja da i kad bi pobijedili „drugi“ - neće biti krvi. To je jako bitno jer se u drugim državama širila spirala neizvjesnosti i narod se iz nesigurnosti, uvijek se spremao za nešto „gore“. Ovdje, u Crnoj Gori, može se reći da je nesigurnost i neizvjesnost oslabila, jer je komunikacija postojala i stavljeno je do znanja da neće doći do prolivanja krvi. Crna Gora je malo specifična, iako se ja ne bih usudio reći koji je glavni razlog ili više njih, ali bih povukao paralelu da je društvo na neki način zadržalo neku tradiciju lične komunikacije, jer sam često kod Crnogoraca čuo da kada opisuju nekoga kažu „sličan je nama“. Ima u crnogorskom društvu nešto specifično što je doprinijelo održanju unutrašnjeg mira.
Ljuca: Ja nijesam nikakav politički komentator, ali sviđa mi se šarolikost u Crnoj Gori, raznorodnost. Ovdašnji suživot - u najboljem smislu te riječi - podsjeća me na Bosnu iz boljih vremena...
Ipak, i u Crnoj Gori su izražene podjele i kada dođe do nekog disbalansa ili nepredviđenih okolnosti, one isplivaju na površinu. Često izgleda kao da su ti konflikti bazirani na etničkom ili nacionalnom naišli ne bi li zamutili nešto što se zamalo iskristalisalo...
Tesar: Ja ne mislim da je to nešto namjensko i smišljeno. Ima tu neke političke zloupotrebe, ali ne vjerujem da možete nagovoriti masu ljudi, čisto retorički, da rizikuju svoj opstanak i da se spreme za neki politički ili čak oružani sukob. Politički sukob ili generalni štrajk su rizični. Ovdje su izražene i geografske razlike, pa samim tim i u društvu je tako. Koncentracija industrije i jače privrede u Nikšiću i Podgorici ujedinjuje ljude u nekoj ekonomskoj perspektivi, zajedničkoj, koju dijele. Na obali je, recimo, bilo kolebanja prilikom referenduma, a sjever je bliži nekom drugom iako su u Crnoj Gori.
Industrije više nema. No, sa druge strane, kako tumačite međudržavne odnose na Balkanu, a uz to i evroatlanske integracije, odnose sa Rusijom, Amerikom, Kinom...?
Tesar: Rusija je svakako aktivna na političkom planu, međutim i ona želi da se sve balkanske države uključe u EU, ne da bi imala saveznike politički izolovane, već da ima saveznike unutar Unije. Kina razmišlja o svojim sopstvenim interesima. Neće ona biti blagonaklona prema vama zbog autoputa. Oni nude povoljnije kredite, ali mi vrlo malo znamo o njihovim finansijama. Kina nije spasilac, ali može biti poslovni partner. Što se tiče Amerike, oni gledaju svoja posla, ali imaju vanjsku politiku formiranu na čudan način i ne razumiju baš ove prostore.
Pitala bih Vas još i da li imate neka očekivanja od ove knjige, ili koje rezultate, učinke priželjkujete?
Tesar: Ja znam da su ljudi na Balkanu siti ovih tema, ima mnogo već napisanih knjiga, a i stranci toga nijesu željni. No, volio bih da ljudi ovo pročitaju i da vide da ono što se ovdje događalo nije ništa jedinstveno, već je to opšta pojava, ali koja nije neizbježna. Ja sam se namjerno trudio da zauzmem nepristrasno gledište, trudio sam se da izolujem emocije, ali sam i sâm vidio mnogo toga..
Ljuca: Što se tiče pitanja distribucije na ovim prostorima kada je ovakva knjiga u pitanju ona ne postoji i svaka od ovih država je uradila sve da bi onemogućila da se to radi na legalan način, jer ovakva vrsta literature i kritičko mišljenje ovdašnjim režimima ne odgovaraju. S obzirom na to - ja ne očekujem ništa. Do sada, najviše knjiga je prodato u BiH, iako je tamo najslabija kupovna moć, zatim u Hrvatskoj, pa u Srbiji. U Crnoj Gori smo za sada prodali jedan primjerak knjige, ali smo, sa druge strane uspjeli da je promovišemo na Cetinju i na Univerzitetu Donja Gorica u Podgorici, govorili smo sa studentima, poklonili smo primjerke knjige Centralnoj univerzitetskoj biblioteci, Nacionalnoj biblioteci, tako da ko je zainteresovan moći će da dođe do knjige. Međutim, ono što očekujem je da će knjiga biti dosta citirana i korišćena u te svrhe, od stručnjaka, naročito stranih.
Tesar: Ja sam se trudio, a nadam se i da sam uspio u tome, da knjiga bude razumljiva običnom čitaocu pa sam ubacio i dosta ilustrativnih primjera. Kako je Adin govorio o distribuciji, dodao bih da su ovu knjigu podržale četiri češke ambasade - u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini što je rijedak i jedinstven primjer saradnje na ovim prostorima, a vjerujem i da je to značajno za češku diplomatiju.
Raspad nas je zatvorio u krugove kojima ništa ne cirkuliše
Šta je još posebno specifično za ovaj prostor, da li Balkan da li Jugoslaviju, prema Vašem mišljenju?
Ljuca: Da ne govorimo samo o velikim temama kao što su etnički konflikti, religije, etnička pripadnost, i tako dalje... Svakom je jasno da je naš jezik zajednički i da je policentričan. Prevodio sam i na ijekavicu i na ekavicu, i latinicom i ćirilicom - ipak, niko normalan me zbog toga neće smatrati poliglotom. Hajde da kažemo nešto konkretno o ovoj knjizi... Da uporedimo situaciju u nekadašnjoj Jugoslaviji i situaciju koju danas imamo. Šta nam je, u izdavaštvu i distibuciji knjiga, donio raspad? Donio nam je da danas imamo pet olimpijskih krugova zatvorenih u sebe. Imamo pet malih tržišta umjesto jednog velikog od 20 miliona. Vi ste i u Jugoslaviji pisali i govorili crnogorskim jezikom, kao što sam ja pisao na bosanskom, a knjige su normalno distribuirane u jednoj zajedničkoj izdavačko-knjižarsko-bibliotekarskoj mreži. Hoću da kažem da na svako od pitanja koje ste postavili već postoje odgovori. Na primjer, o jeziku je pisala hrvatska autorka Snježana Kordić u knjizi „Jezik i nacionalizam“, ali kad ja vama preporučim tu knjigu, kako ćete vi doći do nje? Ako Vam kažem da je o ulozi crkve i negativnim i sramnim ulogama koje su crkve imale u krvavom raspadu Jugoslavije, hrvatski istoričar Vjekoslav Perica napisao sjajnu knjigu koja se zove „Balkanski idoli“ - koju je, uzgred budi rečeno, objavio Ivan Čolović u Biblioteci XX vek - gdje ćete je vi nabaviti ovdje? Prije rata, pamtim iz Sarajeva, u glavnoj ulici u izlozima su bile jedna do druge knjige Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića. A danas ni zbirku pjesama objavljenu u Beogradu ne možete kupiti u Zagrebu, ni obratno. Dakle, moglo se objavljivati i knjige su cirkulisale, kao i sve drugo. A danas, 25 godina nakon rata je problem doći do knjige. Naravno, postoje izuzeci koji su posljedica rada entuzijasta. Vidio sam, na primjer, u Podgorici, da se knjige iz edicije Biblioteke XX vek mogu kupiti u knjižari Karver, sjajnoj knjižari koja se igrom slučaja nalazi ispod mosta. U tome ne bih htio da tražim simboliku ali ona se sama nameće jer kao što znamo ispod mostova se skupljaju beskućnici: istinska kultura i ozbiljna naučna literatura su getoizirane.
Bonus video:
