35 Meraklije
Puna ih je vrijedna andrićevska i selimovićevska proza. I njihovih beha i sandžakatskih epigona u historičeskim romanesknim tvorevinama.
No otkad se u južnoj državi, da ponovim s Ivanom Vidićem, naselilo toliko carigradskih Turaka meraklijstvo, meračenje i meraklije ponovno su ušli kroz usku nišu kičerajskog i sulejmanskog sapunjarskog supernevakta koje živimo. Vidim ih svakoga dana u mojoj središnjoj ulici, ulici u kojoj se ne stanuje više nego kafeniše, kako sjede uz nargile, s novobraćom Podgoričanima, poznatim zloradnicima, i povlače iz nargile aromatični duhan. Pijuckaju uz to i čaj i s nekoliko novopridošlih Grka trgovaca merače ne toliko djevojke i žene koje dostojanstvenoga hoda prolaze, koliko situaciju u kojoj su se našli, naizgled svjetsku i normalnu. Bezvrijeme ubijaju povazdragi dan, kradući svoje odraze u očima prolaznika. Vjerojatno misle da su došli na svoje: luksuz i nerad, med i mlijeko, duhan i začini, azerbejdžanska kuhinja i bliskoistočni divani i snovi na djelu u oblim i eliptičnim neboderskim zdanjima pred kojima su pogoleme fontane s bujicama vodoskoka. Istok na djelu na vratima Zapada. Sve to rade za svoj ćeif i na ogled javnosti. Blizu je, prekoputa tzv. Duhovni centar: crkvena kuhinja u rustikalnom restoranu nalik bavarskoj pivnici i s manastirski posnom kuhinjom. U njemu su uz drvene klupe i kameni krst upisan u mozaiku poda i velike kaširane fotografije Hilandara i Bogorodice Trojeručice. Do njega, knjižara slatkog pravoslavlja s rijetkim monografijama i drangulijama crkvenog inventara, mahom iz repertoara kršćanskog fetišizma. Ulaze svećenici i kaluđeri u dugim mantijama, s kamilavkama i zabrađeni do pasa.
Popadije me prijeko gledaju, već i one znaju za moje navodno dvojno raspolućeno biće koje ne stanuje ni u jednom narodu. Kad me pitaju Kako živi naš narod gore, ja ih bijelo pogledam.
U nastavku je bledoliko lice Ulice: zgrada Općine i Gradske knjižnice, potom Skupštine grada i ponovo kafeterije zvučnih imena: Rembrandt, Leonardo, dućani cipela Pollini, diskont skupljih alkolohnih pića, zgrade sudova i Vlade. Prolaze i mladi ljud, sutrašnje meraklije. Zastaju pred skupocjenom robom, zagledaju službenike u tamnoplavim kostimima koji bezbrižno sjede na škrtom suncu ili pod tamnim šatorima tendi. Meraklijstvo je nametnuto i u Ulici slobode, s muškim frizerajem u koji ne smije ući žena, kao da je crkveni oltar, a sljedbenici novobradica zafitiljenih u šiljate i plitke lepeze brada i vitičasto štucane brkova upućuju na pomodarstvo koje sliči sljedbenicima neke hebrejske sekte.
Hristos surfer
Ne sumnjam niti ironiziram. On je zaista plaha pričina koja jezdi površinom mora. Kojeg: Crvenog, Crnog ili Jadranskog? Svejedno je to njemu koliko i onima koji ga nasljeduju. Zamišlja kao i svaki jahač na valovima kako je čudotvorac. Naizgled bezbrižno jezdi blagodareći mlakom jugu koje mu dodaje vjetra u pleća. Oplakuje li ili opčinjava dvije tisuće godina tolike svoje sljedbenike, bogoljube? Što mu se približavaju zakašnjelim lukom vremena. Naizled mu je svejedno je naizgled jesu li ti svedobni mačoi nježna ili tvrda srca. Svi su oni zakašnjeli nešvilovci rođeni na rubu 40ih i 50ih Novecenta. Duge kose i brada, nalikuju prorocima.
On sam je je zakovan u svoju trideset i treću i za njim su ostali heladski olimpijci koji su ga mogli nadmašili vještinom. On nije dorastao ni samome sebi. Oglušuje se na bogooca koji ga opominje na samozvance surfere, na svevlast profanih: na brzinu poprskani vodom, pokršteni ludošću kojom svevlađe otpisuje grijehe, novi jahači tek su davni eho ekspontovskih ostrvljivanja. Jer nije ni svaki pjesnik sklon krajnjemu. Ono je na dohvat ruke, ivica, rubova, opšiva na mjestu veza ili užeta. Nisu li jedra puna milosti namijenjena onima koji doista vjeruju u nadmoć siromaštva duhom. Nije kraljevstvo nebesko na zemlji niti na nebu već u najvećoj materiji čovjekoljupca, u vodi. Bez nje ne bi mogao nahraniti s malo ribe toliko isposnika, niti zanijekati postojanje koje tako zdušno obećava onstranošću. On je zatvoren u svojoj trideset i trećoj: tada, u ono vrijeme, on je već starac. Nama današnjima on je gorljivi mladac koji vodom škropi profane i dospijeva do jezera elektronike, jezera informatike. Tu je već baeskonačnost uplela prste. Radi s nevidljivim, odašilje anonimnost. Bezlična i bezoblična informatika je zaposjela oltare, ikone i zapadne i istočne. Čini se da apokrifi doista vladaju. Koliko će milenija proć’ da se samozvanci beskraja izdaju za autentičnu mrežu u kojoj hackeri, sofveraši ili hardmanni bezobzirno zapljuskuju našu pažnju kojom brižno i tiho skladamo svoje zablude bez premca. Neosjetljivi i na samu vječnost u kojoj je Hristos surfer i bez pitanja pristajemo li, umočio našu površinsku napetost. Jer ni zemlja ni nebo nisu odlučujući u ovoj stvari. To je voda, naveći element. Zemaljskoga bitka i ljudskoga tijela.
Poznati svijet organiziranosti, kategorija, vrijednosti
Vjerujte da se ustručavam i da ih pogledam, svakog od navedenih predstavnika novoklase džambo - meraklija. Ignoriram ih praveći se da ih niti vidim niti čujem niti znam niti razumijem. Kad naleti neki stariji hipi s poludugom prosijedom kosom, uredno izbrijan i u trapericama, košulji i dubljim sajmonicama, osjećam se spašena ili probuđena iz sna one bajke u kojoj je kraljevni zastala jabuka u grlu. Pa još jednom progutam tu knedlu i sa zahvanošću mu se nasmiješim.
Znam tako da makar u mikropostocima, poznati svijet organiziranosti, kategorija, vrijednosti, vremena koje curi i koje nije stvoreno za ešek i sprdnju nego za rad i učenje, drugarstvo i razmjenu dodira i ideja, nije i neće proći. Kako su to isprojektirali skoroteče meraklija. Ispali iz svoje stripovane stvarnosti.
Bonus video:
