Ideja o “istorijskim“ i „neistorijskim“ narodima, državama i gradovima je misao tako tipična za njemački duh. Ovo tumačenje, koje nalazimo u jednom tonu u kom odzvanja mržnja da smo maltene natjerani da ga nazovemo fašističkim, kod Herdera, i u malo blažem, kulturnijem, kod Hegela, nam sugeriše da u istorijskom razvoju postoje dva tipa naroda (te samim tim gradova i država) od kojih jedni aktivno doprinose istorijskom razvoju i svojim djelima guraju civilizaciju napred dok drugi pasivno životare, konzumirajući istoriju koju ovi prvi proizvedu. Prirodno je dakle da odbacimo ovo tumačenje i pripišemo ga aroganciji kakvu smatramo tipičnom za Njemce. S druge strane, nijednu misao koja eksplicitno ne poziva na mržnju ne treba a priori odbacivati, jer postoji mogućnost da se neke korisne informacije u njoj nalaze, da makar zrno istine čuči u svakom logički ispravno izraženom stavu. Igrom slučaja, probijajući se kroz gomile turista kojih uvijek ima u uskim firentinskim ulicama, sjetio sam se ove njemačke ideje.
Kada mislimo o Firenci, na umu nam je velelepna i spektakularna katedrala Santa Maria del Fiore, na umu su nam Dante i Bokačo, na umu nam je porodica Mediči, na umu na je ljubičasta boja, Ponte Vecchio i Gabriel Batistuta na stadionu Artemio Franki. Zato, prvi dolazak u centar Toskane nas nužno iznenadi sledećim – Firenca je zapravo jedan grad srednje veličine u evropskim standardima čija populacija danas broji oko 380 hiljada stanovnika. Za istorijski centar, tj. za ono što kao turista želite posjetiti, dovoljan vam je jedan dan. Ako govorimo o površini, Firenca je manja od, recimo Podgorice. Već nam ovo govori da nije u pitanju neka statistika, da se ne radi o gradu enormne veličine u kom se onda, čisto aritmetički, moralo desiti da se rode neki velikani i geniji, već da je čak značajan procenat onih koji su ponikli tamo, dospio do priličnih visina.
Instinkt bi nas onda naveo da razloge tražimo u istoriji – moguće da je Firenca uživala stalne periode mira koji su joj omogućili da se nesmetano razvija, da ulaže u umjetnost i nauku, da privlači velike umove koji bi u njoj imali priliku da bez problema razvijaju svoj intelekt. Ali i taj instinkt bi nas prevario – od prve naseobine, etrurske Fiesole, do danas, imperije su prolazile i smjenjivale su u vlasti nad Firencom, a najveći sukobi su buktili u onim periodima kada je grad imao suverenitet, bilo kao republika ili kao vojvodstvo zbog stalnih sukoba među plemićkim porodicama. Bilo da govorimo o vremenu Odoakara ili Napoleona, centar Toskane nije mjesto koje bi vam omogućilo da se sklonite od svih mogućih sukoba. S druge strane, ako kao primjer uzmemo Atinu, shvatićemo da život u stalnom miru nije nešto što stvara velike ljude, naprotiv.
Firenca je najveći procvat doživjela u periodu od trinaestog do šesnaestog vijeka i u svoje velikane može ubrojati pisce Dantea i Bokača, slikare Đota i Botičelija, skulptora Donatela, filozofa Makijavelija, istraživača Vespućija, dok su iz neposredne blizine grada, tj. iz teritorije koja je na ovaj ili onaj način pripadala njemu, došli Da Vinči, Mikelanđelo, Galilej, Vazari i mnogi drugi. Kada pogledamo sva ova imena, jedini grad sa kojim ga možemo porediti je upravo Antička Atina, s obzirom na to da su ovi ljudi lansirali modernu umjetnost i misao, bilo da se radi o slici, tekstu, astronomiji ili prekomorskom istraživanju.
Najbolji pogled na Firencu imate sa Mikelanđelovog trga kada pređete rijeku Arno. Naviknuti na putovanje u savremene megapolise, mamutske gradove spojene od niza manjih, prosto vas iznenadi to da vidite Firenci kraj sa svake strane. Zato lako i dođete u nesporazum i počnete misliti opet o Hegelu (zdravije je izbaciti Herdera) i pomisliti da je bio u pravu. Možda nije biološka stvar, možda smo u nesporazumu s njim kada mu odričemo istinitost u tome da neki narodi zaista jesu istoričniji. Uostalom, možda nije pitanje naroda, već pitanje grada i njegovih specifičnosti. Ne postoji istoričnije mjesto od Atine, a opet, isto ne možemo reći za Korint koji, iako bitan grad, nije ostavio takav trag u ljudskoj civilizaciji. Slično tome, Milano, grad koji je uvijek bio i veći i bogatiji od Firence, nije ostavio tako dubok trag ni samoj Italiji (savremeni italijanski jezik je produkt firentinskog dijalekta) a ni ljudskoj civilizaciji uopšte.
Šta bi onda bilo to što je centar Toskane izdiglo iznad ostalih? Kod njenih velikana vidimo jednu zanimljivu crtu, crtu koja nije možda tako vidljiva na mnogim drugim mjestima. Crtu, koja je identična u antičkoj Atini.
Dobar dio ovih velikana, pogotovo kada govorimo o Danteu i Makijaveliju, je aktivno participirala u društveno-političkom životu, dajući sve od sebe da učini svoj grad, svoju domovinu boljom nego što je trenutno bila. Možemo diskutovati o tome da li je Danteovo povezivanje sa Gvelfima (i kasnije bijelim Gvelfvima) bilo ispravno, ali ne možemo sporiti njegovu posvećenost tom cilju i rizike koje je morao preuzeti za njega. S druge strane, pitanje je da li bi Božanstvena komedija ikad ugledala svjetlost dana da Aligijeri nije inspiraciju crpio iz svog angažmana.
Još veći nesporazum u Firenci imamo prema Nikoli Makijaveliju, ocu moderne političke misli, a po nekima, ocu prevare. Njegovo suštinsko djelo „Vladalac“ mnogi navode kao revoluciju u filozofiji politike, ali i kao rodno mjesto političke nemoralnosti. Nepravedno mu se pripisuje citat „cilj opravdava sredstvo“ dok je najbolja ocjena djela data u njemu samom – teoretičari političke misli pišu o državama i sistemima koji su idealni, koji ne postoje, dok u stvarnom svijetu ne postoji ništa apsolutno dobru, i ako nam je u politici dobro radi sebe jedina težnja, nužno ćemo propasti. Makijaveli je u državnoj službi reformisao firentinsku vojsku a pisao je za Lorenca di Pjera di Medičija u nadi da će ovaj uspjeti da ujedini i osvoji cijelu Italiju kroz papsku moć. Želja Makijavelija je da Italija postaje moćna jedinstvena država nalik na Francusku i Englesku koje je smatrao inferiornim u umjetnosti, ali superiornijim u državništvu. Ono što je istovjetno njemu i Danteu je crpljenje inspiracije iz svog javnog angažmana, te tu vidimo jednu sličnost sa antičkom Atinom – u Firenci, intelektualci i umjetnici nisu prezali od toga da učine svoj grad boljim, da se žrtvuju za njega, da mu daju bolje zakone ili načine upravljanja, da bi onda, taj bolji grad dalje mogao da porađa nove velikane. Ovdje je možda još jedan razlog zašto postoji poređenje dva grada i dva zlatna doba.
Poslednji nesporazum u Firenci sam susreo na Trgu Blagovijesti. Kao i ranije pomenuta „istoričnost“ naroda, ideja globalizma je nešto što sam smatrao isključivo negativnom pojavom. Globalizacija, približavanje svjetova i kultura bi trebala da nas obogati na svaki način a zapravo predstavlja jedan nepregledni red ljudi koji kroz fotoaparat gledaju Mona Lizu a dolazak u Luvr završavaju trkom u prvi Mekdonalds. Globalizacija nas je svela na najmanji zajednički sadržalac i onda nam to prodala kroz pomenuto piće, hranu i sve tuplji Holivud. Gledajući red ispred galerije Uffizi nisam znao da li da mu se priključim ili da upadnem u isti takav red za Palazzo Vecchio, Pitti ili čak za čuvene firentinske senvdiče sa pršutom ili još čuvenije Venchi sladolede. Redovi su zapravo svuda, redovi u kojima tražimo autentičnu sliku ili ukus mjesta u koje smo došli, dok zapravo samo učestvujemo u konzumaciji globalizacije, nesvjesni da autentično zapravo postoji. Samim tim se postavlja pitanje, da li je globalizacija ustvari “valorizacija” (još jedna ružna riječ) nečega što je moglo biti lijepo.
Uprkos tome što je Firenca mali grad, nepregledni niz ulica vam omogućava autentično iskustvo, omogućava vam da se izgubite i da pronađete, čak i u njenom najstarijem dijelu, nešto autentično, neki kutak koji će vas vratiti u ta tri čuvena vijeka centra Toskane. Naš dan se završio na pomenutom trgu zato što je tamo nastupala Lorena Mekenit, divna umjetnica koja je daleko više od lijepog snažnog glasa po kom je poznata. Slušajući njene izvjedbe numera, razumjevši to o čemu pjeva, shvatio sam šta bi globalizam trebao da bude - mogućnost razumjevanja između naroda uz poštovanje posebnosti dok učimo jedni od drugih. Lorena je Kanađanka, ali Kanađanka koja svira između ostalog i na harmonici, njemačkom instrumentu, izvodeći recimo Star of the County Down, irsku narodnu pjesmu, u sred firentiskog trga koji je podigla porodica Mediči i koji okružuje crkvu Blagovijesti što je u meni proizvelo da ne osjetim da bilo koja od tih “identiteskih posebnosti” tu ne pripada, ni kanadska, ni irska, ni njemačka ni italijanska, već sve govore zajedno o nečemu što je jedno opšte civilizacijsko dostignuće, jedna harmonija oličena u koncertu. Nesumnjivo je da postoji jedna opštost sveukupne civilizacije i da predstavlja jednu vrijednost ali nam nije tako lako svarljiva, nije nam zašećerena, nije jednostavna za prodavanje.
Možda je realnost globalizacije koka kola u svakoj prodavnici, ali ideal globalne civilizacije, koja ne mora brisati fizičke granice i rušiti posebnosti pojedinaca i grupa je ovako nešto, jedna Kanađanka koja divnim glasom na njemačkom instrumentu pjeva irsku narodnu pjesmu u Italiji. I ništa od toga niti je uljez, niti je višak već se u svojoj cijelovitosti podrazumijeva, bez potrebe za prevodom i uproštavanjem. Firenca je mjesto koje će vas suočiti sa sopstvenim nesporazumima, ali koja će vam omogućiti i da ih prevaziđete, čineći sebe, a i svijet oko vas, boljim.
Bonus video:
