40 Umjerenjaci
Svega se ženiraju što prelazi granice njihove mjere stvarnosti. Ne piju nego pijuckaju, ne jedu nego grickaju, ne ljube nego simpatiziraju, ne filozofiraju nego psihologiziraju - selfhelp je najizdašnija praktična filozofija na djelu.
Preporuka su za dug život, jer se u radosti ne vesele, niti u boli utapaju.
Pristalica sam mnogih načela umjerenosti, volim moderiranje postojanja. Način opstanka umjerenjaka otkriva se i bojom: najčešće nose sivo, često tamnoplavo, rijetko se odlučuju na crno, bijelo ili crveno. Izbjegavaju narančasto, zeleno, zlatno i srebrno. Njihova je boja nejednako raspostrta, ferlaufom izblijedjela plava. U njoj i njenim nijansama su najsigurniji. Plavo je nebo i kad je sivo, modro je more i kad je mutno, zelena je trava samo još koju godinu, postat će plava i virtualna, kako se krenulo u prostor cyber inteligencije. Evropski stijeg je uostalom, temeljno plav, posut žutim zvjezdicama. Je li Evropa sama umjerena? Ne bi se reklo prema različitim mjerama koje diktira. Može li umjerenost postati mjera novih kibernetičkih ili genskih pokusa za novog čovjeka koji nam ispada s ekrana, sa zaslona? Ne, jer onaj koji stoji za njegovom kreacijom, ma koliko bio anoniman, zna da je bol posljedica konačnosti, i obratno, konačno, možda i obratno, konačnost posljedica boli i bolesti. Ne uzimamo ih za ozbiljno, no umjerenjaku nije moguć smak svijeta sve dok se piše o postpovijesti. Kako nema povijesti u bestežinskom stanju tako nema ni umjerenosti sjaja među zvijezdama. Otkad znamo da postoje žarkije zvijezde, sjajnije i blještavije od Sunca, pristajemo uz srednju liniju koja kazuje: Sve je relativno pod zvijezdama, usred noći koju proizvodi veliki bezmjerni i čini se, neumjereni svemir.
42 Informatičari
Sve znaju a ništa ne umiju. To bi im bila odredba: jer prodirući kroz lozinke, šifre, kodažu, hakiraju znanja, novac, podatke. No oni u stvarnoj, opipljivoj formi zbilje, rijetko kada išta znaju učiniti. Sačuvali su svoje ruke i spretnost za povezivanje mreža i implantaciju u naizgled nestvarni a postojeći svijet virtualnosti. Ono nije antipod zbiljskom, konkretnom, apstraktnom; naprotiv voli novoosviještene bakice koje konkretnom lovom, s vlastitih računa plaćaju informatička znanja.
Svaki klinac u najudaljenijoj domaćoj ili inozemnoj prip…dini ima tzv.pametni telefon, tablet, laptop. I kad je kruha gladan radije se privija uz elektroničke mreže nego uz vitu jelu, djevojčicu ili neki pred očima otvoren tekst iz obavezne školske lektire. Nijedan nije budući mesar, zidar ili slastičar. Svi se vide kao elita novih virtualnih postrojbi. Oni djeluju za leđima konkretnih potpora: svijet im nije domovina nego burzovne liste, fenomen im nije pojava nego čuđenje, logička igra zaključaka zamoran film u koji ih uvlače studenti. Informatičari su novi gospodari svijeta. To se desilo dok si rekao klik! U zadnjih tridesetak godina skidaju s nas opne riječi, ormare fraza, garderobu rječnika. Sanjaju da se samo odsustvom dodira, nevidljivim ukazima i nedosežnim naredbama, sačuvaj, prenesi, preuzmi ili kopipejstuj, može nadomjestiti jutarnja kiša ili neočekivani pjev gladnih vrabaca. Ne mogu im dati kruha. Nemaju ga, siti su od podataka. Usto, nije otmjeno jesti kruh osim u brzoj hrani. A između dva zalogaja fastfooda jedva da uspijevaju udahnuti, prezalogajiti ili zaviriti u sivilo neba koje redovno isporučuje kablove kiše. Oni su ionako na izvanjsko rezistentni. Neprobojne šume kibernetika, svake u svojoj razini, izazivaju ih i mame više nego kolegica u mini suknji što im podmeće na pogled i ogled, svoje lijepo izvajane duge noge za glad puti.
43 Sačekuše
Ili čekalice kako ih pamti vrijeme rata i poraća. Aluzijom na bombe, kao i riječ bomba, pa bombastično i bombon, nose višeznačni teret smisla.
To su djevojke koje sjede izazovno na terasi kakva kafića i zavodnički čekaju kao ženski lovci mladića ili srednjedobnog muškarca. S ironijom o tome govore intelektualke među njima, čak i kad nisu same.
Rat je nametnuo militarističku modu, militantan jezik i radikalne vojne taktike u međuljudske odnose, koje su sravnjivale teren pred sobom.
Tako sačekuše, navuku prvo zahvaljući svojim izvidnicama-znanicama ili prijateljicama neko vrijeme u kojem druge odrađuju posao privođenja muškaraca u vidu poslovne znatiželje, prikupljanja podataka o visini plaće, bračnom statusu, navikama, sportu, hobijima. Zahvaljujući dlanovnicima-tabloidima-pametnim telefonima, ništa mudrije ne smisle od čekanja mete na najpotrometnijem mjestu, sred trga s fontanom ili tržnicom. Namamljeni zatkom izvidnica, očekivani se plijen i sam nacrta na mjestu gdje čuče čekalice. U ženskom su društvu kao i muškarci prekoputa koji se druže po istospolnosti druženja. Čudna li vremena dobri bože. Kako iz osamljenog kutka promatraš situaciju, s distance od tisuću kilometara i jezom iz koje proviruje feministica u tebi, sretna si što si daleka generacijama sačekuša koje ubace u mrežu krapa ili šmokljana koji se vrti na internetskim samohvalama do u beskraj. I šuma pod nosom mu je umjetna, trava koju gazi morala bi biti neprirodna, neklonirana. I nekultivirana. Elementarnost voli novi tip muškarca, mučalice zov. Koja poje samo kantate o dalekim Amerikama vokalom tako visokim da probija inače nagluhog hodača minskim poljem ženstvenosti. Ukipio se, zastao, zadrhtao shvatio da je uskočio u obilježeno polje djelovanja agilnih novih konzervativki. On, Čekani, s istom dragošću promatra čekalice kao i sačekuše, penelopski vjerne nove žene s pervertiranom rasom nečekalica koje zuje i zure iz novih kompozicija vlakova bez voznog reda za starije od četrdeset ljeta.
Evo sad imamo i pjevača u famelji
41 Pjevači
Bila je neka Staropodgoričanka koja je imala tri sina. Pitali je za II. rata što rade. Ona odgovara ovako: jedan je vodnjak, drugi narednjak, a treći tuturukač kod četnika. Šaljiv ton nadvladao je težinu odgovornosti svrstavanja.
Kad je ujak moje majke čuo da objavljujem poeziju, komentirao je: Evo sad imamo i pjevača u famelji. U njegovom staroštokavskom crnogorskom ova se riječ koristila kao nagrada, ne kao pokora. Pjevači pak - za razliku od pjesnika - od šansonjera do baritona ili tenora, ponose se svojim glasom i često su planetarno popularni. Reklo bi se da slušatelj više voli pjev i pjesmu nego glas i strunu jeze koju tekst može otvoriti. Priznajmo, ugodnije su nam pjevne arije opera i opereta nego dramatični ili melenkolični, žalobni pjev koji spaja operu kasnog XIX stoljeća s pozadinom pisaca libreta. Pjevači klasike nastoje održati svoj dobar glas do sedamdesete. Jer i glasne žice i pluća s vremenom gube na snazi i ljepoti tonova kojima se pjev objavljuje publici. Nekima se na starijim snimkama osjeća s koliko su muke ali i veličanstvenom arijom postigli da budu uzor onima novim Giglijima ili Carusoima, i koje smo prepoznali u ostrašćenom Pavarottijevu pjevu.
Ja pjevam i pojem. Sama u stanu, pjevušim uz radio ili nastavljam onih nekoliko pjesama koje sam naučila još u školi i zbornom pjevanju. Jer mi je svako dvoglasje ili mnogoglasje što se objavljuje prepisano i obnovljeno iz gotičkih koralja pomalo strano.
Bonus video:
