Ponosni na činjenicu da predstavu igraju 20 godina, ali ne i na to da je tema aktuelna i danas, glumci Sarajevrskog ratnog teatra izveli su na 16. Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću, kultnu predstavu „Ay, Carmela“ i pokazali snagu glumačkog izraza.
„Ay, Carmela’ je iznad svega i prije svega priča o pokušaju osvajanja slobode, o prkosu, priča o pokušaju da se ostane čovjek i da se ostane na svojoj strani. Ali, i priča koja nam govori šta dobijamo ili gubimo ćutanjem”, kazao je Vanja Kovačević, moderator okruglog stola.
U predstavi koja je bila i ostala krik umjetnika, ali i čovjeka, protiv fašizma koji se dešavao i, nažalost, i dalje se dešava, igraju Selma Alispahić, Dragan Jovičić i Jasenko Pašić, dok režiju potpisuje Robert Raponja.
“Vrlo često smo razgovarali o tome zašto predstava tako snažno živi već 20 godina, što je presedan, mislim ne samo kod nas u Bosni nego i šire, i mislim da smo se složili u jednom –možemo mi pričati o tome da su događaji koji su povod za ovu predstavu neki davni događaji, da mi imamo neku vremensku distancu, međutim, mi ipak još uvijek živimo u latentnim fašizmima i ta borba protiv fašizma nije stala. Koliko god sam sretna što naša predstava igra 20 godina, nesretna sam zato što iz godine u godinu njena aktuelnost ne prestaje. Voljela bih da je drugačije”, kazala je Selma Alispahić koja je maestralno odigrala ulogu Karmele.
Prema njenim riječima, predstava govori o snazi individualnog gesta, ali, ne bez razloga, i o snazi žene, jer nekako je predodređeno da žene budu te koje uvijek ustaju prve i dižu glas protiv zla.
“Kada se desila opsada Sarajeva prvi dan su izašle dvije žene na ulicu i povele ljude u proteste. To su Suada Dilberović i Olga Sučić. Nije to džaba žena uradila. Žena je neko ko daje život. I nije džaba i ovdje žena ta koja diže svoj glas protiv tog zla. Strašno mi je važno što stalno obnavljamo publiku i što puno mladog svijeta dolazi da nas gleda. To mi nekako daje nadu,snagu i vjeru da teatar još uvijek, u ovoj poplavi neukusa i užasa koji nas okružuje, ima snagu. Što kaže Dragan, dokle budemo disali, dotle ćemo igrati. Nadam se da će još dugo trajati”, kazala je glumica koja ne vjeruje u kolektivizam, već u snagu svakog čovjeka ponaosob.
“Ne vjerujem ni u kakve kolektivizme, prezirem ih. Prezirem kolektiv i u dobru i u zlu. Mislim da kad kažu ‘krenuli su’ svaki čovjek je tu individualno morao da napravi odluku da krene. Ima i onih koji nisu krenuli, možda po cijenu sopstvenog života, ali nisu krenuli da uništavaju drugi život. U mojoj glavi sve se svodi na individuu. Ne možemo govoriti ni o kakvim kolektivnim idejama, krivicama, ni o čemu. Svaki čovjek je odlučo da čini u životu dobro, i sam odlučio da čini u životu zlo. Drugo je kad govorimo o okolnostima, pa imamo opravdanja, istorijske činjenice, neko je bio prisiljen. Ima i onih koji su bili prisiljeni pa su rekli ne”, istakla je Alispahić.
A protiv narastajućeg fašizma, ali i protiv “serviranih” laži najlakše, ali i najefikasnije je boriti se znanjem, jer samo tada ne možemo biti oruđe, nažalost i oružje, u rukama pojedinaca, bolesnih ideja i ideologija.
“Mislim da je jako važno da smo obrazovani, da nam se ne pričaju priče, da nas niko ne može lagati ništa, jer neobrazovanje stvara ignoraciju, ignoracija stvara mržnju, mržnja počne da stvara razne strahove. Onda se taj strah generacijski prenosi sa koljena na koljeno, pa onda s nekakvog tog koljena s kim nikakve veze nemam niti hoću da imam. Živim u ovom trenutku i moja je odluka šta ću sa tim trenutkom napraviti. Mslim da je to na kraju, kada sve ogolimo, u suštini priče”, poručila je Alispahić.
I Dragan Jovičić smatra da je predstava krik protiv fašizma. A tih krikova treba da bude što više i što češće da bi ih ljudi čuli, probudili se i “reagovali”.
“Kad je Selma došla sa dasaka Kraljevskog londonskog pozorišta u Sarajevo gdje je igrala fenomenalne uloge rekao sam joj da imam predosjećaj da ćemo napraviti jako dobru predstavu i da ću se truditi da joj budem dostojan partner. Mislim da sam to uspio evo do dana današnjeg. Predstava je krik, jer kao što je dobro sjeme posijano u svijetu, posijano je i zlo. Tom sjemenu je dovoljno da se nađubri nekim nacionalizmom i da bukne. I onda činimo zla jedni drugima. Bio sam cijelo vrijeme tamo u Sarajevu i mislio sam da je čovjek greška evolucije nakon tog iskustva. I dan danas mislim da liječimo te posttraumatske stvari kroz ovu predstavu”, iskren je Jovičić.
Dok on i Selma dvije decenije komadom “Ay, Carmela” šire duh antifašizma i snagu čovjeka, Jasenko Pašić ima malo kraći staž – 11 godina igra u predstavi zbog koje je i upisao Akademiju.
“Mi smo Balkanci takvi, stalno nam se događa da iznova tpimo neke stvari. Meni ova ‘Carmela’ dođe kao neka pobuna – svaki put imam potrebu da na poklonu krenem u neku revoluciju. Nadam se da će me jednom ponijeti i da ćemo svi skupa krenuti. Okruženi smo tim i fašisti su stalno tu – nekad više, nekad manje, a sad najviše od kada pamtim. Potpuno su razotkriveni, uopše se ne sakrivaju, a na nama je da se borimo, ako ikako možemo, a nadam se da možemo”, kazao je Pašić.
Ne samo da možemo, nego i moramo! A pozorište možda i dalje može spasiti svijet!
“Naši snovi svi su isti, dok su oko nas fašisti. U borbu sad se smjelo kreće, zaustavit nas bombe neće. Pobjeda će biti sveta, ay Carmela!”
Večeras će na sceni Nikšićkog pozorišta, organizatora Međunarodnog festivala glumca koji se završava sjutra dodjelom nagrada, biti izvedena poslednja predstava. Riječ je o komadu “Gospodska krv” Nikšićkog pozorišta. Predstavu, rađenu po tekstu Marka Kavaje, režirao je Slobodan Marunović, dok su uloge povjerene Nikoli Vasiljeviću, Ani Vučković, Dušanu Kovačeviću, Jelenu Nenezić Rakočević, Jovanu Daboviću, Slavku Kaleziću i Stevanu Vukoviću.
Bonus video:
