S tronom zlatnim besmrtna Afrodito,
mudro čedo Zeusovo, preklinjem te:
Nemoj, o vladarice, plačnom tugom slomit mi srce!
Sapfo, Himna Afroditi Čuvena je misao stoičkog filozofa Seneke da “Sudbina vodi onog koji hoće, a vuče onog koji neće (Ducunt volentem fata, nolentem trahunt). Zato bi se reklo da mi je džabe da nastavljam sa ignorisanjem poezije koju, kao što sam napisao i prije dvije sedmice, ne razumijem baš najbolje.
Tekstovi, ova putovanja “Između polova” me izgleda navode na puteve pjesnika i pjesnikinja. Mitilena, glavni grad grčkog ostrva Lezbos je, zahvaljujući svom položaju u odnosu na ostala grčka ostrva i malu Aziju, od svog osnivanja u jedanaestom vijeku prije nove ere, predstavljao važnu luku, ali i mjesto razmjene, ne samo dobara, već prije svega ideja i znanja. Lajtmotiv prethodnih nekoliko tekstova je misao da veličina grada nije presudna u tome koliko velikana će iz tog grada izaći. Najbolji dokaz ove ideje nalazimo u Mitileni, koja je dom najveće antičke pjesnikinje, Sapfo, jednog od sedam mudraca Antike, Pitaka, jednog od devet meličkih pjesnika Alkeja, te filozofa Teofrasta, poznatog Aristotelovog učenika.
Zbog svoje pozicije, lučkim vezama sa Atinom uz blizinu Male Azije, u Mitilenu su dolazili i obitavali velikani kao što su Aristotel i Julije Cezar. Velikani su se rađali u Mitileni i u savremenom dobu, te je ona dom nobelovca Odiseja Elitisa, olimpijskog šampiona Konstanina Kenterisa i mnogih drugih.
Vjerovatno ćete se iznenaditi kada čujete da su svi ovi ljudi potekli iz grada koji po poslednjem popisu ima manje od 30.000 stanovnika, u kom je vjerovatno od njegovog nastanka, prije više od 3.000 godina, do danas, obitavalo manje ljudi nego što živi u nekim savremenim megapolisima. Ovome treba dodati da su troje od četvoro pomenutih (a bilo ih je još) antičkih velikana bili savremenici, rođeni u razmaku od svega petnaest godina te da svoje utemeljenje u panteonu velikih gradova Mitilena duguje upravo Pitaku, jednom od sedam mudraca. Ako želimo proniknuti u razloge grčke veličine u antičkom dobu, mi možemo govoriti o povoljnom geografskom položaju, o miješanju naroda, o uticajima velikih civilizacija koje su joj prethodile, ali srž svega se vjerovatno nalazi u mentalitetu. Svaka kultura, svaka nacija ima nekog koga smatram svojim ocem, rodonačelnikom, osobom na koju se ugleda i od koje polazi. Najčešće su ti ljudi oni koji su najbolje vitlali mačem, koji su bili sposobni da razbiju najviše glava i da na neki način zaokruže teritoriju.
Antički Grci, osim što su imali sedmoricu “očeva”, su ih birali drugačije - njihovi utemeljitelji su zakonodavci i jedan filozof, ljudi koji su postavili umnu i zakonsku vertikalu društva koje treba da dođe. Naravno, neki među njima su bili i junaci, ali samo junaštvo nije bio dovoljan razlog da se zasluži ovaj nivo poštovanja.
Pitak je zadužio Mitilenu dvojako - prvo je svojeručno savladao atinske osvajače izazvavši njihovog vojskovođu na duel - umjesto da čitave vojske stradaju, vođe su preuzele na sebe da odrede ishod borbe. Pitak je, pobijedivši, sačuvao nezavisnost Lezbosa a građani su mu se zahvalili izabravši ga vladarom ostrva. Tek tada je on učinio ono što će ga uvrstiti u sedam mudraca - donio je listu zakona koji su važili za sve, ali je u njima bilo ključno da je kazna za svaki zločin bila duplo teža ako bi se otkrilo da je počinilac djelovao pod uticajem alkohola. Ovakve kaznene mjere su skovane da bi pogodile aristokratiju koja je, sklona pretjeranom piću, koristila svoje političke veze da izbjegne reperkusije.
Ova bliskost sa običnim ljudima je Pitaku donijela veliku popularnost i učinila Lezbos egalitarnijim društvom. Ni danas, 2.500 godina nakon Pitaka, takozvana aristokratija nije podložna istim zakonima kao običan narod, naprotiv sinovi i kćerke domaćih “velikaša” uspješno izbjegavaju bilo kakve kaznene mjere za svoja nedjela, a ni mnogo naprednija društva nisu imuna na ovo - sjetimo se čuvene pjesme Boba Dilana “The Lonesome Death of Hattie Carol” (Samotna smrt Heti Kerol) koja govori o ubistvu tamnopute sluškinje u jednom hotelu koje je izvršio Vilijem Zanzinger, bogati nasljednik duvanske industrije koji je za hladnokrvno ubistvo osuđen na uslovnu kaznu od šest mjeseci. Da ovakve nepravde nisu izuzeci govori i slučaj Itana Kauča, sina teksaškog bogataša koji je, vozeći pijan, usmrtio četvoro. Kauča je sud pustio nakon dvije godine sa obrazloženjem da, kao dijete bogataša, nikad nije naučio da razlikuje dobro i zlo. Očito, neophodno je da se, pogotovo danas, vratimo Pitaku i ostalim mudracima.
Šetajući dugom rivom Mitilene, kojom dominira crkva Svetog Terapona, teško je prizvati umu ulice i trgove na kojima je Pitak podijelio svoje zakone sa građanima. Arhitektura grada najbolje pokazuje sudar kultura i njegovu dugovječnost. Štaviše, ako skrenete sa rive, odmah ćete krenuti uzbrdo, jer je reljef takav da je ostrvo iz mora krenulo da raste u visinu, i naići ćete na antički teatar. U njemu možete zamisliti pjesnikinju, jer ako bi u staroj Grčkoj rekli pjesnikinja, znali bi da mislite na Sapfo (ako bi rekli pjesnik, znalo bi se da mislite na Homera) kako govori stihove Afroditi, kako priča o ljubavi među muškarcima i ženama, kako prenosi ono božansko svima koji slušaju. Jer poiesis kako se poezija kaže na starogrčkom je jedina božanska umjetnost po njima, sve ostale su bile tehne, “umijenja”. Slikari, vajari, glumci su praktikovali “tehne”, oni su imali umijeće, kao što su to imali i kuvari, ljekari, pisari i od toga su nastale riječi tehnika, tehnologija sa svojim najširim značenjem (a kod nas, interesantno, umjetnost). S druge strane, pjesnici su bili posebni, oni su po mišljenju starih Grka, jedini istinski stvarali nešto, samim tim bivajući božanskog karaktera. Za ljubitelje poezije, ovaj mali, neugledni teatar je mjesto sa kog je poteklo dvoje stvaralaca koji su stvorili, ne samo predivne stihove, već i poseban pjesnički metar, te su bili kopirani od mnogih koji su došli za njima i postali neizostavni za svakog liričara. Ako se udaljimo od Antike, nad gradom stoji zamak koji je podigao Justinijan, a među uskim ulicama ćemo naći dvije džamije iz otomanskog vremena. Ali, dok pijete grčku kafu (tražite konobaru tursku i nećete se dobro provesti) uz nezaobilaznu čašu vode i kolač vidite da oko vas dominira neoklasicistička arhitektura, građevine koje nam govore o obnovi savremene Grčke države uz pokušaj kopiranja slavne prošlosti.
Kada sam šetao tim ulicama prije deset godina, mnoge su mi se učinile samotnim, praznim. Tako nisam mogao da zamislim kako grad izgleda godinama kasnije, kada je izbjeglička kriza učinila Lezbos prvim mjestom u Evropskoj Uniji na koje su izbjeglice hrlile iz Sirije i dalje sa istoka. Seoce Morija, mjesto čije ime nas asocira na brdo na kom je Avram trebao žrtvovati Isaka, ili pećine u kojima su Gandalf i družina sreli paklenog Balroga, je postalo izbjeglički kamp predviđen za 3.000 izbjeglica u kom obitava makar 17.000 (a broj je možda bliži ukupnom stanovništvu same Mitilene). Sve ovo je navelo evropske desničare da viču “varvari su na vratima, dolaze da unište naš način života” a liberale da govore “primimo ih sve”.
Ovi prvi su to govorili uprkos tome što ne praktikuju nikakav poseban način života ali im je alarmistički ton omogućavao da istaknu sopstvenu bitnost. Ovi drugi znaju da su njihovi zahtjevi neizvodljivi, te da svojim pozivima bezbolno ističu svoju vrlinu i širokogrudost jer i one izbjeglice koje budu primljene, neće živjeti u blizini tih bogataša. Sve ovo me podsjetilo na još jednog grčkog pjesnika, Konstatina Kavafija i njegovu poemu “Čekajući varvare” koja oslikava neimenovan antički grad koji, mlitav i apatičan, čeka otvorenih vrata najezdu varvara koji će donijeti nove zakone i običaje koji će biti “neko rješenje”. Ipak, uprkos svoj sviti pred vratima, varvari se ne pojavljuju te interpretacije pjesme opstaju do danas, od kojih neke vide varvare kao destruktivnu silu, a neki kao neimenovanu promjenu koja mora zadesiti učmalu sredinu koja čeka izbavljenje spolja.
Da li su izbjeglice ti varvari? Možda i jesu a možda i nisu. To zapravo zavisi od nas. Treba se sjetiti da u Platonovom dijalogu Protagora, lik Prodika kaže da Pitak “nije znao da ispravno razaznaje riječi jer je, bivajući sa Lezbosa, učen u varvarskom dijalektu”. Svaki je narod nekad varvarski, zapravo svaki je narod uvijek varvarski u odnosu na nekog drugog. Varvari su jednostavno „drugost“, „onostranost“, oni su ono Fihteovo „Ne-Ja“. Svako traženje rješenja izvan sebe, svako oslanjanje na Deus ex machina, je zapravo iščekivanje varvara, ko god oni bili. Kada Vladimir i Estragon čekaju Godoa, oni isto tako čekaju varvare. Kada Kjerkegor piše o individui na estetskom stupnju, onom ko živi radi prolaznih uživanja (Don Žuan), piše o nekom ko čeka varvare. Kada neki par, čija se ljubav ugasila, pokušava da taj plamen potakne pravljenjem djeteta i kako Duško Radović sarkastično propisuje „manji problem rešite većim“, oni čekaju varvare (bebu varvarina). Isto važi i na višem planu, onom društveno-državnom.
Evropska unija nipošto nije varvarska tvorevina, naročito ne u poređenju sa nama, ali mi se kao država ponašamo kao Rimljani u pjesmi - čekamo varvare u vidu namjesnika EU, koji će nam onda darivati sopstvene zakone, poučiti nas principima ljudskih prava i „napraviti ljude od nas“. Naša država, oličena u izvršnoj vlasti, čeka okupljena na agori da dođu varvari, da dođe neko drugi, i riješi probleme mjesto nas.
Isto važi za Zapad, ako čeka na izbjeglice da im nešto promjene, onda te izbjeglice jesu varvari. Ako su pak spremni da mijenjaju sebe, svoja društva koja su iste te izbjeglice uvalile u takvu sudbinu, onda ne samo da izbjeglice neće biti varvari, oni neće biti ni izbjeglice. Zato treba da gledamo ka Mitiliniju i da učimo od Pitaka, koji je možda govorio sa varvarskim dijalektom, ali je svojim djelovanjem izdigao svoj kraj iz “varvarstva”. Tako je dobrim zakonima Lezbos postao “civilizacija” koju su dalje mogli pjesmama oplemeniti Sapfo i Alkej. Oni koji razvijaju sopstveno biće će nastaviti da postoje i napreduju, dok oni koji stoje, koji čekaju na principe i pravce od nekog sa strane, osuđuju sebe na vječno čekanje da život počne, a on nikako ne počinje. I dok ne počne, pročitajmo stihove Odiseja Elitisa, koji je opjevao svoju domovinu gdje civilizacija uveliko traje.
Mada Aziju dodiruje s jedne I Evropu pomalo s druge, u eteru i moru sama se drži
(Odisej Elitis, “Uzvišeno sunce pravde”)
Galerija
Bonus video:
