Crnogorska kompozitorka Slobodanka Bobana Dabović Đurić bila je angažovana za multimedijalnu izložbu “Elementi”, gdje je pored vajara Nikole Radonjića i balerine Bojane Popadić bila angažovana da napravi muziku za ovaj projekat.
Tri umjetnika različitih medija koji odgovaraju na određenu temu, svako autonomno, a čineći tako jednu cjelinu, napravili su projekat koji je podgorička publika mogla da vidi prethodnog mjeseca u zgradi Udruženja arhitekata “Kolektor”. Ovaj projekat rezultat je istraživanja mogućih odgovora na to kako je nastao čovjek, kao i cijeli univerzum, koje umjetnici nalaze u filozofiji antičke Grčke, te u analitičkoj psihologiji Junga, a Bobana je za ovu izložbu napisala pet kompozicija.
Iako je ovo prva izložba za koju je radila muziku, mlada crnogorska kompozitorka može se pohvaliti velikim brojem djela pisanih za klavir, gudački i simfonijski orkestar, hor, a jedina je kompozitorka u Crnoj Gori koja je napisala klasično djelo za harmoniku. Bobana je takođe bila angažovana da radi i primijenjenu muziku, pa su njene kompozicije u filmovima “Jedan dan života”, “Ruske kape”, “Dioclea”, “Duga”, a radila je muziku za predstavu “Orkanski visovi”. Bobana za Vijesti priča o svojoj karijeri, djelima, ali i kako je biti kompozitorka u Crnoj Gori....
Pisali ste kompoziciju za izložbu „Elementali“. Kako je prošlo otvaranje i koliko je bilo teško muzikom ispratiti priču koju je zamislio vajar Nikola Radonjić?
Na moje veliko zadovoljstvo, ostvarila sam saradnju sa prijateljem i kolegom Nikolom Radonjićem, koji je idejni tvorac ovog projekta. U toku našeg prvog razgovora o ovoj temi, sigurni smo bili da će multimedijalna izložba zaživjeti kod publike. Na projektu smo radili skoro godinu dana i nije bilo jednostavno muzikom predstaviti svaki od ovih elemenata. Postoji jaka interakcija elektronske muzike i atonalnog ekspresionizma, tj. ambijentalne muzike u kombinaciji sa instrumentima, gdje se muzika bazira na nepostojanju tonaliteta i komponovanju bez pravila.
Na vašu muziku plesne pokrete osmislila je i izvela Bojana Popadić, da li vam je bio izazov da pišete muziku koja će pokrenuti na ples?
Baš kao Nikola, i Bojana Popadić je veliki profesionalac, odgovorna i jako talentovana, a plesni performans koji izvodi je lament čovjeka nad sobom i njegovom nesrećnom egzistencijom. Samim tim, bio je veliki izazov pisati muziku i pokušaja dočaravanja njenih pokreta.
Dok ste stvarali muziku za predstavu „Elementali“ koristili ste postmodernističke tehnike komponovanja, pa je kompozicija bez oblika melodije i harmonije. Da li je lakše stvarati takvo djelo ili je to ipak komponovanje po pravilima?
Inspirisana karakteristikama svakog elementa, smatram da su ambijentalna muzika i postmodernističke tehnike komponovanja mogle najpribližnije predstaviti moje viđenje nečeg mnogo većeg, nečeg što je uzvišeno i nama još uvijek neshvatljivo. Ove tehnike iziskuju veliku smjelost u traženju novih sredstava muzičkog izražavanja i samim tim, proces stvaranja bude mnogo teži u odnosu na to kada komponujete po pravilima.
Završili ste Akademiju umetnosti u Novom Sadu, muzički departman, smjer kompozicija. Zašto ste se baš odlučili za taj smjer?
Još kao dijete sam pokazala sklonost ka kreativnosti što se odnosilo na slikarstvo, modni dizajn i muziku. Oduvijek sam znala da će umjetnost biti moj poziv i interesovanje za kompoziciju počelo je u Umjetničkoj školi za muziku i balet ”Vasa Pavić”, gdje sam završila nižu i srednju muzičku školu - instrumentalni smjer: klavir. Znanje koje sam stekla, pohađajući klavirski odsjek, stvorilo je snažnu osnovu za moje dalje muzičko obrazovanje. Klavir razvija sluh, a samim tim i osjećaj za muzičke komponente što podrazumijeva harmoniju, melodiju, ritam. Mnogo puta se dogodilo, da na javnim časovima klavirskog izvođenja, krenem da improvizujem zadatu kompoziciju. Sjećam se da mi je profesorica Anka Asanović jednom rekla: “Bobana, ti komponuješ li komponuješ”. Taj momenat je bio presudan, shvatila sam da ću krenuti tim putem.
Vaša djela izvedena su u okviru brojnih festivala i projekata. Šta je ono što vas najčešće inspiriše i kako biste opisali kompozicije koje stvarate?
Mogu reći da je folklorna tematika u mom dosadašnjem opusu jako dominantna, jer smartam da Crna Gora posjeduje neiscrpno muzičko bogatstvo. Takođe, česta je pojava moje inspiracije slikama velikih umjetnika gdje se može osjetiti jaka interakcija vizuelnog i slušnog. Duboko sam religiozna osoba i u posljednje vrijeme se trudim ostvariti vezu sa univerzumom kroz umjetnički proces, u kojem sam razvila veliki broj muzičkih simbola kako bi izrazila svoje ideale. To se može nazreti u muzici za multimedijalnu izložbu “Elementali” i u simfonijskom djelu “Eho božanstva” na kojem radim evo već deset mjeseci.
Prva ste žena u Crnoj Gori koja je napisala djelo za harmoniku. Koliko ste morali da se upoznate sa istorijom instrumenta i svime što je napisano za isti, kako biste stvorile djelo koje je podgorička publika čula u izvođenju Amele Frljučkić?
Harmonika je folklorni instrument popularan širom svijeta, a od druge polovine 20. vijeka je zaživio i u klasičnoj muzici. Djelo, posvećeno mojoj koleginici Ameli, je svakako iziskivalo dobro poznavanje tehnika i mogućnosti harmonike. Fragmentarno je, bez određenog oblika, tonaliteta, harmonske strukture, sa mnogo melodijskih skokova i efekata. Način komponovanja kao takav je najslikovitije mogao predstaviti mučni život Fride Kalo.
Kao inspiracija za to djelo poslužio vam je život slikarke Fride Kalo. Zašto ste baš odabrali nju?
Frida Kalo je bila meksička slikarka poznata po privatnom životu koji je bio jednako nekonvencionalan kao i njena umjetnost. Nakon teške saobraćajne nesreće, Frida se posvetila slikarstvu kako bi joj dugotrajan oporavak brže prošao. U toku rehabilitacije je bila zaokupljena autoportretima i jednom prilikom je izjavila da najviše slika samu sebe jer se često osjeća usamljenom. Prošla je kroz mukotrpan brak, više pobačaja i dosta operacija. Sve je to uticalo na njeno stvaranje, tako da dosta njenih slika nosi elemente bola u sebi, prikazuju težak život žene i često su šokantne. Ovakve teme joj i donose status feminističke ikone. To je bio razlog moje inspiracije Fridinim djelom “Drvo nade” gdje se mogu nazreti riječi “Arbol de la esperanza mantente firme”, što u prevodu znači “Drvo nade ostaje čvrsto”.
Umjetnice su kroz vjekove bile u sjenci muškaraca
U Crnoj Gori nema puno kompozitorki. Jesu li žene i koliko potcijenjene i u ovom poslu? Je li teže jednoj ženi da uspije kao kompozitorka i da se njena djela izvode na sceni?
Umjetnice su kroz vjekove bile u sjenci svojih uspješnih muževa, braće i učitelja te njihova djela nisu mogla lako naći put do javnosti. Takođe, nisu imale pravo na obrazovanje, što je dodatno otežalo razvoj talenta koji su posjedovale. Smatram da je u 21. vijeku došlo do drastičnog poboljšanja položaja žene u društvu i, zahvaljujući tome, djela mnogih talentovanih kompozitorki su ugledala svjetlost dana.
Kod filmske muzike se cijeni njena estetska vrijednost
Komponovali ste muziku za nekoliko filmova, kakvo je iskustvo raditi primijenjenu muziku i može li i u tom žanru da se pokaže kreativnost?
Filmska muzika veoma snažno djeluje na svijest i osjećanja publike. Njena primarna uloga je funkcionalna, zato što je film kao umjetničko djelo rezultat kolektivnog umjetničkog i zanatskog rada, kao i njihovog harmoničnog usklađivanja. Dakle, kod filmske muzike se prvenstveno cijeni njena estetska vrijednost. Kao takva, treba da bude neprimjetna i neupadljiva za običnog gledaoca, da djeluje kao sastavni dio slike. Stil komponovanja svakako zavisi od toga kakve emocije režiser želi da izazove kod publike čiji slikoviti prikaz se postiže kombinacijom različitih instrumenata, načinom aranžiranja i orkestracije, kao i odabirom odgovarajućeg žanra muzike.
Bonus video:
