47 Tramvajdžije
Možda zvuči pogrdno s orijentalnim nastavkom ova riječ, no tramvajci mi se čini odveć stilski neutralno.
Ako sam i u čemu ostala mala, to je način na koji promatram vozače tramvaja.
Otkad nemam kola, a to je već deset godina, nakon 38 godina vožnje, prisiljena sam koristiti javni prijevoz.
I za razliku od vozača autobusa koji su gotovo u pravilu osioni i negativno nastrojeni prema putnicima, vozači tramvaja u pravilu su ljudi dobre aure koji sa zadovoljstvom rade svoj posao.
Čim uđem u tramvaj i odštancam kartu dohvatim se rukohvata koji je odmah iza stakla kroz koje se može promatrati cijela kabina vozača. Posebno je to razvidno u novim tramvajima koji dvadesetak godina klize gradom. Zetovi tramvajdžije su pretpostavljam, iz radničkih obitelji i dolaze iz periferijskih ulica ili gradova.
Kako uzimam tramvaj na početnoj stanici, Črnomercu ili Ljubljanici, zapažam i one naizgled efemerne stvari koje tramvajski vozači čine u predahu između dviju vožnji. Barem polovica njih su pušači i to je trenutak u kojem će oni iskoristiti vrijeme za cigaretu i par koraka do kioska s pecivom da uzmu sebi gablec. Vidljivo je tada da ispod jakni nose plave prugaste košulje a poneki i kravatu. Nisam zapazila da i jedan jedini farba kosu, nego s ponosom nose svoje guste sjedine na još mladim godinama muškaraca koji su u prosjeku između četvrte i pete živoptne decenije.
Kod njih se može kupiti karta ako ste je u žurbi zaboravili uzeti na kiosku.
Tramvajski vozači u pravilu su šutljivi, a izgleda da im je u opisu poslova naznačeno pravilo da ne komuniciraju s putnicima, osim ako moraju.
Zanimljivo je da nisu agresivni u načinu vožnje ali i s koliko se pažnje odnose prema svojim kolegicama, vozačicama tramvaja.I one su u plavim odijelima ili kostimima.
Kola novijih tramvaja spojena su međusobno harmonikom zbog kružnih kretanja i tada je vidljivo s koliko vještine vladaju vozači njima.
Kad putujem tramvajem rodnim gradom, imam priliku iznutra, zaštićena tramvajskim staklom, promatrati kako diše urbana struktura, kakvi je putnici pohode, koliko je svijeta s različitih strana grad posvojio. Svejedno se osjeti velika razlika između ravničara i Dinaraca, Dalmoša i Prigoraca, najprije u stavu i hodu. U tramvaju pak, osim vječno budnih starijih Zagrepčanki, nitko vas neće upozoriti kako vam je torbica otvorena. Bit će to prilika za kratki razgovor između dvoju postaja, kao između dva udaha na linijama opjevanih i kazališnim Stilskim vježbama, gdje je neumrli Kvrga sjajno nosio niz desetljeća duh Zagrepčanca, vječitog bundžije.
48 Kuhari
Koristim i ovdje muški rod. Iako su prva sjećanja na tu riječ s onih davnašnjih krpa koje su imale otisnut kuhinjski prizor gdje domaćica rumenog lica stoji s pregačom i kuhačom u ruci nad štednjakom i nešto brižljivo priprema u loncima koji vladaju ravninom šparheta na drva. Ispod te slike pisalo je: Kuharice, manje zbori da ti ručak ne zagori!
Feministički nastrojen dio pučanstva mogao bi prigovarati i dovoditi u vezu drevnu potrebu za hranjenjem i pripremanjem namirnica uz ženu koja je u takvoj situaciji gotovo dvostruko fertilna. Proizvodi hranu od koje se jača i uz koju se začinju lijepa i zdrava bucmasta djeca.
Ipak su kuhari zavladali. Osvojili su još uvijek najkorišteniji medij, televiziju, čak su postigli da ih gledaju na prvom programu HRT-a i ne znam kojim to znanjima drže pažnju kućanica, umirovljenika, pacijenata ili stanovnika staračkih domova. U elitnom terminu od 20 ili 21 h kuhari zaposjednu scenu nekog od televizijskih studija i uživo, tik pod nosem kamermana, odabiru, čiste, sjeckaju i kuhaju namirnice u obroke „ikad savršene i viđene“, neusporedive.
Izmjenjuju se u umijećima ne više obučeni u bijele odore s kapama krafnama već u crnoj boji od glave do pete. Od cipela do traveze koju su nabrzinu svezali oko struka.
Ne znam tko stoji iza tih i takvih emisija, jesu li licencirane i proizvode li se slične u produkcijama po svijetu. Samo znam da u meni izazivaju otpor. Svode sav hedonizam na prostor nepca i želuca, nesmiljeno se boreći za prvo mjesto uz dvojicu kolega koji stoje i proizvode čudesa bočno, s obje strane kulinarskog carstva. Otkada se zna da je hrana najskuplja živodajna energija, otkad je tako nesmiljeno poskupila tako da ništa ama baš ništa s tih bogataških gozbi uživo vi kao siromašan penzioner ne možete sebi priuštiti, od bakalara i ikre do lososa i dimljenih haringi, vi zapravo stojite pred tv prijemnikom očajni i jađeni što ste još jednom i iznova nasamareni ljupkom blagdanskom bajkom u kojoj imate mjesta samo kao zla grintava vila.
Ne daj bože da kažete kuharu kako su žene bolje kuharice od muškaraca. Oči bi vam izvadio kao one odvratne kamenice koje poslužuju kao entree u većini porcija francuske nove kuhinje. Veliki eliptični tanjur na koji je upravo servirana međedovina alla vilt, kako će drugačije i ukrašena komadom naranče na kojem je žličica džema od brusnica.
Dobar vam tek gavani i bogataši! I vas jednom može pogoditi siromaštvo ili bolest, i vama se može desiti da ništa teže od kašike ne možete prinijeti usnama.
Tramvaji su tamo blistavi, srebrne su boje i liče na moderne vlakove
U nekim evropskim gradovima - kao što je na primjer Grenoble - zbog pjeskovite podloge tla, nemoguće je izgraditi podzemnu željeznicu pa je sav javni promet na površini zemlje. Tramvaji su i tamo blistavi, srebrne su boje i još više liče na moderne vlakove nego naši domaći, izgrađeni u Đuri Đakoviću. Voze još brže, na ravnim podlogama jure ili prelaze mostove koji spajaju sveučilišni Campus sa središtem grada. Stanice su duge, možda i dvostruko duže nego one Zetova tramvaja u Zagrebu.
U Milanu su ostali kao raritet, također u srcu grada, premda je gotovo sav javni promet preuzela podzemna željeznica s tri linije. Koliko se sjećam osim trinaestice koja vodi na rub grada gdje se prigradske ulice spajaju s gradskima, vozi još i tramvaj osmica koja staje tik pred Scalom. Kola su čini se još iz pedesetih, jer su zadržala drvena sjedišta izrađena od uskih drvenih podloga.
Bonus video: