Nisam ispratio, moram priznati, nijedan od ovih molebana, niti sam učestvovao u litijama - poglavito iz razloga što moj osjećaj povodom usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti nije kompatibilan - nije uskladiv, što bi se reklo - sa osjećajem nezadovoljstva (pravedničkog gnijeva) - koji, istim povodom, dijele vjernice i vjernici SPC. Kontroverzni Zakon je usvojen mimo volje SPC - najbrojnije vjerske zajednice u CG - što je vrlo problematična činjenica - ali je i sasvim izvjesno da SPC, kao institucija, shodno svojim nazovi-strateškim opredjeljenjima i interesima, nije dala konstruktivni doprinos u procesima izrade Zakona. Shodno tome, osjećam stanovitu dozu resentimana i prema institucijama države Crne Gore - i prema SPC - jer me cijela ova epizoda - vezano za usvajanje Zakona i podrazumijevajuću reakciju SPC/MPC - uznemirava - u najmanju ruku. A da bih svesrdno doprinosio razvoju i razvitku Crne Gore - države koju smatram svojom (jedinom) - potreban mi je mir - i pripadajući mu spokoj. I zato, molim vas, smirimo strasti...
U prošlu nedelju - na Bogojavljanje - zadesio sam se u Staroj Varoši - i nisam mogao a da ne primijetim neuobičajenu živost pod mojim prozorima - vrevu - koja je iz minuta u minut dobijala na intenzitetu. Mojom ulicom - koja je, ako ne najstarija, a ono jedna od dvije najstarije u Podgorici - jezdile su sestre Srpkinje i braća Srbi. Odavali su ih nepodgorički akcenti - i karakterističan ton - za par nijansi viši od uljudnog - i podrazumijevajućeg u tom dijelu Stare Varoši. Jezdilo se ka Starome gradu - ili Nemanjinom gradu, ako vam je tako draže. Bio sam zaintrigiran, definitivno...
Otvorio sam prozor i razmijenio par začuđenih pogleda sa komšinicom prekoputa - Znaš li ti što je ovo? Pojma nemam. Imaš li barem neku ideju što bi moglo bit? Nemam - ali mi ni na kraj pameti nije bilo da se obratim nekome iz mase. Ni komšinica nije bila sklona da nešto učini po tom pitanju. Što god da se dešavalo - nikakve to veza nije imalo ni sa komšinicom, ni sa mnom. Pojma nismo imali - ni ona, ni ja - da je Bogojavljanje...
Ulice u Staroj Varoši, razmišljao sam, nisu samo tzv. linije komunikacije. Granica između prostora ulice - javnog prostora - i privatnog prostora - onoga što se dešava iza mojih prozora koji gledaju na ulicu - vrlo je tanka u Staroj Varoši - i vrlo porozna. U ona davna vremena otomanske uprave, kad su definisane te ulice - kad je definisana širina tih ulica, u prvom redu - realne potrebe i standardi su upućivali na suživot, na razmjenu informacija pogledima...
A onda mi pade na pamet - javilo mi se - da je svako ko je u Staroj Varoši držao do sebe, kroz vjekove, pokušavao da se u što većoj mjeri izoluje od ulice - što je upućivalo na zaključak da su ta tri naša prozora što su orijentisana direktno na ulicu - i dva prozora kuće prekoputa - ipak svojevrsni kuriozitet...
Ko zna gdje bi me odvelo kada bih pokušao da tipološki razvrstam starovaroške kuće (i pripadajuća im kućišta) po kriterijumu otvorenosti/zatvorenosti prema ulici - u funkciji perioda u kojem su građene - perioda u kojem su, preciznije, poprimile svoj sadašnji oblik. Koji nikako nije konačan, da se razumijemo.
Opet - javni prostor počinje i kad pređem prag svoga stana u Bloku V - ili, preciznije, kad izađem iz zgrade. Ne mogu pobjeć od javnoga prostora - ali to moje prvo javno u Bloku V - moj ulaz - ne može se mjeriti sa mojim prvim javnim u Staroj Varoši - mojom ulicom...
Kako bilo, prošle nedelje - na Bogojavljanje, oko podne - osjećao sam dužnost i obavezu da ovjerim što se dešava - što je razlog neuobičajenoj vrevi toga dana. I još se sjetih, preko svega, da sam nekih desetak dana ranije pročitao, negdje, vjerovatno na nekom od portala, da je neki SPC sveštenik pozivao učesnike jedne od PG litija da “s ljubavlju” prođu kroz Staru Varoš - u kojoj žive “naša braća muslimani”. Nije mi bilo jasno kakve veze imaju “naša braća muslimani” sa (protestnim) litijama povodom izglasavanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti - i zašto je litija morala da prođe baš kroz Staru Varoš, u kojoj žive “naša braća muslimani” - ali to jeste (negativno) uticalo na moj mir i pripadajući mu spokoj - jer “ljubav”, ubijeđen sam, teško da imala bilo kakve veze s tim.
Je li moguće da je Svetislav Basara u pravu kad kaže da “Srbi naprosto nisu u stanju da opstanu bez konflikta, a da ne izgube nacionalni identitet”...
Ne znam, nisam pametan. OK, znam da Srbima u CG nije lako - nikome u CG nije lako, ako izuzmemo one malobrojne kojima jeste lako - ali kad bi Srbi barem pokušali da budu konstruktivni - ili barem konstruktivniji, za početak.
Kad sam vidio ruševine Staroga grada okićene gomilama ljudi, pa gomilu na Blažovom mostu i gomilu prekoputa - na desnoj obali Morače - pored Hotela Podgorica, na padini pored hotela i ispod nebodera koji je podignut uz hotel - konačno mi je sinulo da se radi o Bogojavljanju. Kad sam sišao dolje - kad sam se nekako probio do staroga mosta - pa ispod mosta - pa na Sastavke - ustanovih da je predstava završena. Narod se polako razilazio...
Da nije Mica Vujošević - zvana Kana - opet okupila narod da protestuje protiv ovoga nebodera? - upitah čovjeka pored sebe - i pokazah rukom put nebodera. Nije, nije - reče on - ovo je nešto drugo. Hvala lijepo. Molim lijepo.
Šalu na stranu, u pravu je Lepi Vele kad kaže, parafraziraću, da je javnost - i stručna i laička - pogotovo stručna - vrlo sklona da, vremenom, prihvati bilo što - bilo kakav momenat koji joj se servira - bilo da je riječ o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, bilo da je riječ o nekom arhitektonskom akcentu - u prostoru, što bi se reklo. Ko to kaže ko to laže, da kontroverzni neboder uz Hotel PG nije počeo da srasta sa ambijentom, što bi rekao Lepi Vele, od trenutka kada je poprimio svoju fizionomiju. Ne znam da li je, u međuvremenu, u javnosti, došlo do transformacije vizure, što bi rekao naš Vele, po pitanju nebodera - da li je i laička javnost, uslovno rečeno, možda i podsvjesno, uspjela da percipira sve ono što su bile projektantske namjere i što su bila projektantska htjenja...
Što se mene tiče, u prošlu nedelju, na Bogojavljanje, bio sam vrlo sklon da neboderu upišem jedno (vrlo) pozitivno brojanje - posebno u ambijentalnom smislu - što bi rekao Lepi Vele. Taj neboder je činjenica, molim vas - i to vrlo znakovita činjenica - kao što je činjenica da smo se na Referendumu o nezavisnosti CG izjasnili za nezavisnu državu CG - i da je usvojen Zakon o slobodi vjeroispovijesti.
Dakle, ne velim da ne saosjećam sa sestrama Srpkinjama i braći Srbima, sa vjernicama i vjernicima SPC, u njihovim molitvama i protestnim šetnjama - ali njihov bol nije i moj bol. Na stranu što sam ubijeđen da je nezadovoljstvo vjernika SPC, odnosno aktivno iskazivanje nezadovoljstva povodom usvajanja pomenutog Zakona - ukalkulisano u neke šire političke planove...
Bonus video:
