Čuveni dramaturg, scenarista i profesor Stevan Koprivica krajem prethodne godine počeo je da obavlja funkciju izvršnog direktora u Gradskom pozorištu u Podgorici, gdje je često bio angažovan i prije ovog poziva, pa u razgovoru za “Vijesti” sebe naziva “skoro kućnim piscem u Gradskom pozorištu”.
Iako nije bez iskustva kada je upravljanje u pitanju, rad u Gradskom je za njega jedna potpuno nova stepenica, ističe on i dodaje da “upravnikovanje podrazumijeva poznavanje zanata”.
Bogato iskustvo Koprivica je sticao raznim angažmanima, što kao dramski pisac i scenarista, a onda i kao direktor Malog pozorišta „Duško Radović“ u Beogradu, u dva mandata... Autor je brojnih pozorišnih komada, nekoliko televizijskih serija, kao i scenarija za dugometražne igrane filmove.
U razgovoru za “Vijesti” prisjeća se svojih početaka, ranije saradnje sa Gradskim pozorištem, nekada Pionirskim pozorište iz Titograda, govori o podstanarskoj situaciji koja godinama otežava rad te teatarske kuće, ali i o ličnim afinitetima kada je pozorište u pitanju ističući da je za svaki početak, pa i ovaj njegov potrebna energija, ambicija, znatiželja i, prema njegovom mišljenju najvažnije, želja za takmičenjem, a on sve to posjeduje u sebi posebno ako se uzme u obzir i “visoki rejting koje ovo pozorište ima, eruptivna energija mladih ljudi koji čine većinu zaposlenih, njihova nemirenja sa kolotečinama, njihovo obrazovanje”, kaže Koprivica “Vijestima”...
Stevan Koprivica rođen je 1959. godine u Kotoru. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Herceg Novom. Diplomirao je dramaturgiju 1983. na FDU u Beogradu, u klasi Ratka Đurovića i Slobodana Selenića.
Dobitnik je brojnih nagrada od kojih se izdvajaju dvije Sterijine - za dramatizaciju „Bašte sljezove boje“ i originalni dramski tekst „Bokeški D mol“, ali i nagrade Festivala pozorišta za djecu u Kotoru za tekst „Novela od ljubavi“ Gradskog pozorišta, gdje je osvojio i nagradu publike za najbolju predstavu „Modro blago“, takođe podgoričkog pozorišta...
Kakav je utisak na Vas ostavilo preuzimanje direktorske funkcije u Gradskom pozorištu prethodne godine?
Iako nisam bez iskustva u tim takozvanim upravljačkim poslovima, Gradsko pozorište je za mene jedna potpuno nova stepenica, korak koji valja napraviti u svakolikim teatarskim poslovima kojima sam se bavio. Upravnikovanje, kako se to nekada zvalo, podrazumijeva poznavanje zanata, svih segmenata života pozorišta, ali i vještinu pozicioniranja spram osnivača, medija, mnogo stvari koje nisu samo pozorište. To se uči. Ja sam imao tu sreću da učim, prvenstveno od divnog čovjeka, sada nažalost pokojnog, Primoža Beblera, reditelja i dugogodišnjeg upravnika čiji sam zamjenik bio krajem osamdesetih godina u malom pozorištu “Duško Radović” u Beogradu, kada je Primož, kao jedan od osnivača UJDI-ja, prve građanske opozicione stranke u Srbiji, bio prinuđen da se vrati u Sloveniju, na njegov predlog, a uz konsezusnu saglasnost kolektiva, postao sam direktor. U tom momentu, najmlađi u Jugoslaviji, imao sam 27 godina. Nisam isprva znao šta me je snašlo. Bile su to turbulentne godine, ali, ma kako apsurdno zvučalo, pravilo se dobro pozorište. U narednih desetak godina, dok nisam otišao na mjesto docenta na katedri za dramaturgiju FDU Beograd, a idući Primoževim tragom, bio sam na čelu pozorišta koje je, po strukturi gotovo indetično Gradskom pozorištu: dvije dječije scene, dramska i lutkarska, večernja scena za odrasle. Tu sam pekao zanat, ne bez stresova i poraza, ali i sa slatkim plodovima uspjeha. No, vremena su se promijenila, promijenile su se pozorišne poetike, promijenila se publika, promijenile se države. Tako da sam sada na početku, iako iza sebe imam skoro 40 godina bavljenja pozorištem. A za ovakve početke potrebna je energija, ambicija, znatiželja i, ono što je meni nekako najvažnije, želja za takmičenjem. Da se takmiči i pobjeđuje. Ako nema odgovarajućih takmaca ovdje, ima ih u regionu. A pobjede u pozorištu su, prije i poslije svega, pune sale, publika koje će izaći zapitana, nasmijana, rastužena, uzbuđena, samo ne ravnodušna. Kada u pozorištu ne stanuje dosada, onda ste pobijedili. Volio bih da se to događa u mom vaktu u Gradskom pozorištu. Obavezuje me i visoki rejting koje ovo pozorište ima, eruptivna energija mladih ljudi koji čine većinu zaposlenih, njihova nemirenja sa kolotečinama, njihovo obrazovanje...
Sarađivali ste sa Gradskim pozorištem i ranije, pa, rekla bih, nijeste nepripremljeni došli na mjesto direktora... Šta je za Vas najveći izazov koji Vam predstoji u narednom periodu u Gradskom pozorištu?
Bio sam skoro kućni pisac u Gradskom pozorištu. Na poziv Vanje Popović, bez čije energije, znanja, upornosti i vještine Gradsko pozorište ne bi bilo ono što je danas, napisao sam “Novelu od ljubavi” koju je režirao Milan Karadžić. Ta predstava označila je repertoarsku prekretnicu u radu pozorišta, visoko podigla ljestvicu teatarskih ambicija. Za njen nastanak vezana je i anegdota neobične narudžbine. U to vrijeme Festival pozorišta za djecu u Kotoru bio je veliki festival sa ogromnom podrškom Crne Gore, a nagrade na tom festivalu bile su ravne Sterijinim nagradama. Ono takmičenje o kome sam pričao na početku bilo je dovedeno do usijanja, zaista je ličilo na sportske šampionate. Žive diskusije, pa i svađe u kafani preko puta pokojnog hotela “Fjord”, noćna bdijenja u očekivanju rezultata... Ja sam tada bio upravnik “Radovića”, imali smo jaku takmičarsku predstavu, a jedan od “protivnika” bilo je i tada Pionirsko pozorište iz Titograda. Bio sam nadobudno preglasan u kafanskim kvalifikacijama konkurentske predstave. Onda je glumac Sejfo Seferović došao do stola i rekao da me zove njegova upravnica. Vanja Popović je rekla “Vala, mali, kad tako sve znaš o pozorištu, kad ti ništa ne valja, napravićeš jednu predstavu za nas, da vidimo kako valja”. Šta da se kaže na takvu ponudu? Kasnije smo, uz Vanjinu instruktažu, Milan i ja došli smo do knjige Rista Kovijanića “Kotorski medaljoni” iz koje sam “pokupio” duh vremena, neke karaktere. Sve ostalo je sada pozorišna istorija. Apsolutni pobjednici Kotorskog festivala, prvi odlazak na Sterijino pozorje, pune sale, djece i odraslih.. Uslijedila je komedija za Večernju scenu “Zauvijek tvoj”, visokotiražna i dugovjeka predstava koja je takođe stigla do Sterijinog. Zatim “Ostatku nazdravlje”, parafraza Nušićeve “Ožalošćene porodice” koja se nekako “pogubila u prevodu”. Prije dvije godine, na poziv Ivane Mrvaljević, tadašnje direktorke, uradio sam dramatizaciju romana za djecu “Modro blago” Dušana Kostića, jedinu predstavu koju nije režirao Milan Karadžić nego moja ćerka Staša, pozorišna rediteljka. Nagrada publike na Kotorskom festivalu i opet puna sala. Ovo nabrajanje pomalo podsjeća na ona đedovska prisjećanja gdje su sve bili i šta su sve radili, ali, eto, moja pisačka karijera uveliko je određena Gradskim pozorištem.
Da li i koliko situaciju u Gradskom pozorištu otežava to što se useljenje u zgradu konstantno odlaže? Svi željno iščekuju taj prostor, a kako Vi gledate na to i koliko to utiče na ansambl i potencijale kojima GP raspolaže?
“Otežava” je mala riječ. Podstanarenje, ma koliko gazdarice bile blagonaklone, uvijek čini čovjeka podređenim i neslobodnim. KIC “Budo Tomović” je dobar i srdačan domaćin, ali… Termini proba, igranja, guranje sa drugim programima, to čini da ne igramo onoliko koliko bi mogli i morali, da ne pričam o drugim aspektima funkionisanja pozorišta. Gradsko pozorište već liči na Skadar na Bojani, što ljudi urade, vile razgrade. Ne baš vile. I sa žrtvom se probalo, pa je nezaobilazna Vanja Popović, prilikom jednog od ranijih pokušaja izgradnje pozorišta, na drugoj lokaciji, u temelje uzidala svoj ručni sat. Sa svom onom semantikom koju sat ima. Ali, možda taj sat ponovo otkucava jer zgrada niče. Ne prema predviđenoj dinamici, ne onako kako se očekivalo, ali, velika lijepa bijela zgrada obećava da će Gradsko pozorište konačno dobiti svoj dom. Pred nama su zahtjevni i delikatni poslovi opremanja zgrade, scenskom tehnikom, svekolikom logistikom. Ne bih se usudio da licitiram datume useljenja, imamo svu moguću pomoć Grada kao osnivača, ali kada se odigra premijera u novoj zgradi, tek onda će moći da se kaže: Eto nas, svoji na svome.
S obzirom na to da ste scenarista, dramski pisac, koliko će to uticati na obavljanje Vaše funkcije, hoćete li dati sebi slobodu za određene inicijative, subjektivne procjene, predloge i slično?
Pozorište jeste subjektivna stvar. Vrlo, vrlo lična i subjektivna. Svaki pozorišni stvaralac ostavlja lični trag, boju, stil, uvjerenje, talenat... Uz to, pozorište je i kolektivni čin, pa je vještina usaglašavati lična viđenja sa svima onima bez kojih pozorišta nema. Činjenica je da Gradsko ima umjetničkog direktora, odličnog glumca Dušana Kovačevića, agilnog i posvećenog teatru, da ima sjajnu dramaturškinju Draganu Tripković, koja pripada prvoj generaciji mojih studenata na FDU na Cetinju, te da svako od nas troje ima svoje viđenje pozorišne poetike, ali, dosadašnje iskustvo govori da lako pronalazimo zajedničke imenitelje u profilaciji repertoara. Pored toga, Gradsko ima misleće i aktivne glumce koji nisu samo izvršioci glumačkih poslova nego vrlo učestvuju u onome šta će da igraju. Na meni je i da čujem njih. Da se razumijemo, u pozorištu i simfonijskom orkestru nema samoupravljanja, da parafraziram sada nepopularnog Marksa, pa ću se truditi da o principu subordinacije i takozvanog “demokratskog centralizma”, svako radi svoj posao. Što se pisanja tiče, ono ostaje moj primarni poziv. Za direktorovanje postoje mandati, za pisanje ne.
Napisali ste veliki broj pozorišnih komada, ali i scenarija za filmove i serije... Koje Vas teme okupiraju, šta želite svojim tekstovima da probudite kod publike ili da im prenesete?
Moraću, po ko zna koji put, da citiram Džona Forda kada su ga pitali o porukama njegovih filmova: “Ja poruke šaljem poštom, a filmovima pričam priče”. Naravno, uvjeren sam da je zadatak pozorišta ne da “zabavi i pouči” kako je tvrdio Aristotel (jer koga vi danas možete da poučite bilo čemu, a u ovom vremenu je raznih zabava na pretek), ali da potraži emociju, da razbije dosadu - to sigurno. Pozorište koje nas se tiče, ali ne u deklarativnim i plakatskim vikanjima u mikrofon, ne u tabloidizaciji stvarnosti, nego u sudbini pojedinca naspram svega onoga što ga skoli, od ljubavi do politike. A ni film ni pozorište neće promijeniti svijet. Uradilo bi to pozorište u ovih nekoliko hiljada godina koliko traje ili film u stotinjak i malo više godina. Isto tako, valja biti podozriv prema raznim “post” formama koje imaju ambiciju dekonstrukcije i teatra i života. Moj divni profesor Jovan Hristić, jedan od posljednjih relevatnih pozorišnih kritičara, teatrolog, pjesnik i dramski pisac je rekao: “Ništa brže ne zastarijeva nego avangarda”. Ili, da se vratimo Fordu: Ispričajte priču, to je sve.
Sarađivali ste sa raznim rediteljima, a par puta ste naglasili da Vam posebno godi saradnja sa Milanom Karadžićem... Da li se može najaviti i neko njegovo (ponovno) gostovanje u Gradskom pozorištu?
Milan Karadžić i ja smo zajedno uradili mnogo predstava, nekoliko serija, nalazili se u zajedničkom shvatanju pozorišta, a i drugujemo. On je često bio generator ili zamajac u poslu, jer sam ja bio sklon mediteranskom opuštanju, a on je neprekidno u radnoj temperaturi, dok radi jedan posao već smišlja drugi. Ta saradnja donijela je neke zaista vrijedne predstave, ovdje u Podgorici, Tivtu, Beogradu. Milan Karadžić je radio u Gradskom, tj. Pionirskom pozorištu u fazi progresije ovog pozorišta. Jedva čekam neki njegov predlog i pronađeno vrijeme za Gradski teatar. To je unaprijed usvojeno.
Zanat se uči, a talenat ili imate ili nemate
Pored svih projekata u pozorištu, za televiziju i film, radili ste i na fakultetu. Koliko je teška ta uloga pedagoga, nekoga ko prenosi znanje i da li ste neko svoje iskustvo prenijeli i kćerki koja je takođe u svijetu kulture/umjetnosti?
Uloga profesora, kada je umjetnost u pitanju, jeste da studente nauči zanatu... Umijeću stvaranja... Pa, u etimologiji pojma “umjetnost” stoji “umijeće”. Znati kako. Talentu ih ne možete naučiti. Ili ga imaju ili ga nemaju. Ali, tehnikosu, kako bi rekli Grci, možete i morate. Na njima je hoće li se toga pridržavati, ne možete da ih natjerate ni na šta. Cilj predavača dramaturgije, glume ili režije je da taj mladi čovjek izađe na scenu i pokaže kako je i koliko vještinom ovladao, a ne da ocjenama vrednuje njegovo znanje. Ocjene su nužnost. Mojoj ćerki sam predavao i od nje zahtijevao isto što i od ostalih studenata, mada je ona strudirala režiju a ne dramaturgiju. I često smo imali i imamo različite stavove o pozorištu i filmu. Ali i to je dio zanata, ovladati instrumentarijem stvaralaštva da bi se argumentima suprotstavio, pa makar neko sto puta bio profesor. Ili tata.
Smijeh je i inat i prkos. Sjetimo se osmijeha Ljuba Čupića
Kroz tekstove koje radite uvijek se provlači i duhovita linija kojom se predstavljaju specifične crte našeg društva, najbolje reći balkanskog... Koliko Vam je to bitno pri izražavanju i u želji da predstavite određene teme, posebnosti, karakteristike, vremena?
Smijeh je odbrana ili samoodbrana. Jači ste kada imate snage da se problemu ili muci nasmijete. Duhovitost ili komika su način da se prevaziđe dogma, da nadvisite onoga ko postavlja kruta pravila. Smijeh je subverzivan jer ne priznaje autoritete, jednoumlja... Onaj ko se smije ne može da bude poražen. Smijeh je i inat i prkos. Sjetimo se osmijeha Ljuba Čupića. Smijeh je stav. Koliko je smijeh zapravo nepoželjan govori i podatak da nikada nije nađena Aristotelova poetika o komediji, mada Umberto Eko ima ozbiljnu tezu u “Imenu ruže” ko je i zašto sklonio tu knjigu koju je Aristotel obećao, a on je bio ozbiljan čovjek i svoja obećanja je ispunjavao. Knjiga je, po Eku, sklonjena u katakombama manastira, a stranice su premazane otrovom. Znakovito. Komedija je uvijek smatrana nižim žanrom, podcijenjivana i degradirana spram visokoh mudrosti, ali je uvijek odnosila teatarske pobjede... Kako nekada tako i danas. Meni, kao piscu, dragocijenije su salve smijeha, čak i u komadima koji su imali pretenziju da budu jako ozbiljni, nego sva intelektualna prenemaganja ili takozvani “društveni angažmani”. Mada, kako vrijeme odmiče, sve mi je manje do smijeha.
Bonus video:
