Autorsko književno veče mlade crnogorske spisateljice Slavice Milošević, biće upriličeno 30. januara u Baru, u Gradskoj knjižari u 20 časova, a u okviru treće Zimske scene Barskog ljetopisa. U fokusu večeri biće zbirka poezije “Plava pomorandža” čije je drugo izdanje na pomolu, a pored toga književnica će predstaviti i druga svoja djela, književni stil, motiv, ideje, vlastite težnje i pažnje kada je knjievnost u pitanju.
Literarni opus Miloševićeve karakterišu različiti konteksti, žanrovi i stilovi pisanja, od eseja, poezije i poezije u prozi, refleksivne lirike, mikroeseja, dok se sa posebnom pažnjom se posvetila intertekstualnosti i kolažiranju, a u razgovoru za “Vijesti” ona najavljuje i “hibridizaciju teksta” čime će se u budućnosti baviti.
“Sve zbog toga što ne želim da se potlačim formi i to potenciram. Slažem se da pisana forma mora da postoji ukoliko ste novinar ili naučnik, ali ukoliko se bavite književnošću, mišljenja sam da se morate osloboditi stega i strahova u pisanju kako biste zakoračili u jedan svijet bez granica koji vam nudi da spoznate sebe. Opet, i za to morate biti hrabri, jer ako izdate nešto drugačije naići ćete na kritiku koja ne smije da vas sputa u daljem radu. Ja mislim da umjetnost nije opredjeljenje već poziv kojem se mi ne prepuštamo radi ega već da bismo podijelili našu inspiraciju, da bismo se oslobodili raznih strahova, pa i straha od postavljanja pitanja. Od postavljanja pitanja - iz razloga što umjetnost svuda postavlja pitanja vezana za društvo, okolnosti, ono što nas muči”, objašnjava Milošević.
Do sada je objavila više od 10 knjiga, među kojima su i dvije drame, kao i knjiga na engleskom jeziku. Posljednja je novela “Bunt i prah”, o kojoj će takođe biti riječi u Baru, a uz sve to, Miloševićeva s ponosom ističe da je ostao dostupan samo jedan primjerak “Plave pomorandže”, i to onaj koji ona posjeduje, pa se raduje drugom izdanju koje je u pripremi.
“U Baru će biti riječi o mojoj prvoj noveli ‘Bunt i prah’ u kojoj se radi o sudbini umjetnika, no u fokusu će biti ‘Plava pomorandža’ čije drugo, dopunjeno, izdanje uskoro stiže u Crnu Goru. Ono što je interesantno i što me svi pitaju za ‘Plavu pomorandžu’ jeste šta uopšte predstavlja taj naziv i zašto baš ‘plava pomorandža’. ‘Plava pomorandža’, i naziv i knjiga, vodi ka nečemu neočekivanom, misterioznom i prikazuje, nekada na tren izgubljenu nadu. Volim da držim čitaoca u neizvjesnosti, volim da se sve gubi i nestaje, a posebno jer uvijek ima povratka i snage i u to vjerujem i u životu. ‘Plava pomorandža’ je knjiga puna nekih paradoksa, a čini mi se da se ljudima to dopalo pa je zbog toga uspješno i prošla”, odgovara Miloševićeva.
Knjigu objavljuje izdavačka kuća “Obodsko slovo”, a pored njihovih knjižara moći će da se poruči i od autorke direktno.
Na pitanje šta je motiviše u pisanju, a posebno ako se uzme u obzir eksperimentisanje sa formom i “rasformiranje” forme, ona odgovara da je inspiracija uvijek neočekivana.
“Ja nisam pisac koji piše od sedam do dva svakog dana, ja pišem neočekivano. Inspiracija bude neka izgovorena riječ koja zna da inspiriše na mnogo značina. Recimo, dok sam pisala ‘Plavu pomorandžu’, čitala sam mog omiljenog pisca, Beketa, njegove kratke priče i zaista me je inspirisao njegov apsurd, ali ne u smislu da ga kopiram već da sam dobila inspiraciju koja je rezultirala knjigom poezije. Smatram da je inspiracija svuda oko nas, posebno ako slušamo svoju intuiciju, ljude oko sebe, ako posmatramo određene situacije, ako umijemo da čitamo i slušamo...”, ističe Miloševićeva koja tvrdi da, kao i odvajkada, tako i danas postoje brojni izazovi za pisce i književnike.
“Uvijek su umjetnici morali biti uporni i istrajni. Da je lako - nije, ali ne smije se žaliti i biti pesimističan. Moramo biti samokritični, a u isto vrijeme i samouvjereni. Smatram da nije loše da se dotaknemo povremeno papira i pisanja, jer upravo kroz papir spoznajemo sebe. U papiru mi možemo uvidjeti lični napredak, bilo da je pisanje u pitanju ili čitanje. Na primjer, prije nekolike godine sam konstantno čitala Prevera, a sad mi Bodler malo više ‘leži’. Mislim da mladi pisci, ukoliko su uporni i svoji, ako ne pišu zbog ega već radi društva i da bi podijelili svoju inspiraciju, mogu uspjeti da izgovore/napišu ono što žele”, tvrdi mlada književnica koja se ne libi da kaže i da je neostvarivo živjeti “samo od pisanja i književnosti”, pa dodaje da je drugačije kada se pišu drame, odnosno scenarija za pozorišne predstave i otkriva da je nedavno završila rad na jednom komadu.
“Nije moguće živjeti od guščijeg perja, kao što su davno rekli, ali se može živjeti od drugih stvari povezanih sa pisanjem. Nedavno sam napisala jedan komad, tragikomediju naziva ‘Pošto život’, koji planiram da ponudim našim pozorištima i već sam poslala par mejlova, pa ćemo vidjeti šta će btii od toga...”, priča ona.
Za kraj razgovora poziva sve zainteresovane na književno veče u Baru, ističući da će nastojati da veče bude interaktivno u želji da se svi prisutni oslobode straha od postavljanja pitanja i razmjene mišljenja.
Piše za izraelske medije i smatra to jednom od najboljih odluka
Slavica Milošević rođena je na Cetinju 1992. godine, a pored književnosti aktivno piše i za kulturno umjetnički sajt „PULSE“ i bloguje za izraelske medijske kuće “Jerusalem post” i “Times of Israel”. Studirala je u Grčkoj, odakle je putovala u Izrael koji je fascinirao.
“Oduševljena sam koliko su ti ljudi otvoreni za saradnju, a posebno jer tamo nema gordosti koja bi vam ubila samopouzdanje. Do te saradnje je došlo jednostavno: poslala sam mejl, popunila formular, a sve je bilo veoma korektno. Smatram to jednom od boljih odluka koje sam napravila”, kaže ona “Vijestima” i dodaje da je nekada prilično stresno pisati za medije u odnosu na književnost...
“Ono što je ‘Jerusalim post’ tražio od mene jeste da ne postoji greška pri izlaganju činjenica, brojki, već sve mora biti precizno navedeno. To je malo stresno u poređenju sa književnim, umjetničkim pisanjem, gdje ja ne pratim i nemam formu, već mi je pisanje prioritet sam po sebi. Novinarstvo zahtijeva formu i disciplinu, ali ima i svoje posebno bogatstvo i specifičnost”, zaključuje Miloševićeva.
Umjetnost postoji da bi nas spajala, a ne dijelila
Na pitanje kakav je položaj književnosti i književnika u Crnoj Gori i regionu, Slavica Milošević odgovara da bi sve bilo mnogo bolje ukoliko bi se umjetnici ujedinili i sarađivali.
“Ja bih voljela da postoji neka grupa mladih umjetnika, književnika, muzičara, slikara, da se to sve ujedini, jer je umjetnost univerzalna i nema ni religiju, ni naciju, ni geografsku granicu i kao takva je uzvišena i postoji da bi nas spajala, a ne dijelila.Treba imati slobodu i otvoriti se za saradnju. Takođe, želim da se mladi ljudi oslobode straha i da počnu da objavljuju ono što pišu, jer znam da postoji mnogo mladih koji ne objavljuju svoje rukopise iz strepnje zbog reakcija publike, kritike, javnosti... Mislim da to moramo suzbiti”, poručuje crnogorska spisateljica.
Bonus video:
