Pisanje otvara vidokruge, pruža mogućnost združivanja različitih duhova, vjera, viđenja svijeta, različitih kultura, rasa, nacija... Književnost, čak i kada je vezana za neke, naizgled, lokalne teme, kosmopolitizije ljude, kazao je poznati pisac iz Srbije, dobitnik Njegoševe nagrade, Jovica Aćin na prvoj književnoj tribini “O piscima i gradovima” koja je preksinoć upriličena u Podgorici, a u okviru koje će tokom narednih mjeseci biti predstavljani neki od najznačajnijih pisaca iz zemalja bivše Jugoslavije i Evrope. Tribinu organizuju Narodna biblioteka “Radosav Ljumović”, Sekretarijat za kulturu i sport Podgorica i Otvoreni kulturni forum sa Cetinja.
Aćin je predstavio svoj roman “Srodnici” koji je ove godine zavrijedio prestižno književno priznanje, ali i “Pilot tramvaja” koji je objavljen tokom 2019. godine, govorio je o svom stvaralaštvu uopšte, književnosti, ali i najavio i dva nova romana na kojima radi.
“Šta može pisac reći o svom djelu ili umjetnik uopšte? Najbolje je gledati, opipati, pročitati, odslušati... ono što je umjetnik stvorio. To uvijek više kaže nego što autor može”, počinje Aćin.
On ističe da je književnost jedan od načina na koji čovjek priča i poima priču, a “pričanje je od pamtivijeka važno za čovjekov život, bez toga čovjek ne može”, a on kao umjetnik nađe povod za priču i onda kada povoda i događaja nema, jer, “ono što se događa je u nama samima, kao stvaraocima i kao čitaocima”, ističe Aćin.
Njegov roman “Srodnici” nastao je spajanjem dvije priče, a može se posmatrati i kao radnja, pripovijedanje u dva toka.
“Roman ‘Srodnici’ ima dvije tačke posmatranja, odnosno naracije - prva je priča o ocu i sinovima koji idu sve do Španije da bi otkrili svoj identitet, a druga moguća tačka posmatranja je jedno razotkrivanje opsesivne ili mitomanske potrebe da nečemu ili nekome pripadamo, prostoru, korijenu...”, primijetila je moderatorka večeri Dragana Tripković.
Kako su “Srodnici” njegov prvi roman, a iza sebe ima veliki broj zbirki priča, Aćin dodaje da je sklon većem broju opsesija koje ga ponesu...
“Svaka od tih knjiga je imala neku svoju opsesivnu ideju, a to je kao da sam se selio iz jednog predjela u drugi, iz grada u grad, mjesta u mjesto... Proveo sam priličan dio jedne godine u Amazoniji. O tome još nijesam pisao i nijesam koristio ideje koje sam tamo stekao. Privlače me raznorodne stvari. Šta će me opsjesti sjutra kad se probudim ja ne znam, ali se uvijek nadam da nešto hoće i to mi daje volju da živim”, kaže on.
Njegova djela, pored “Srodnika” koji vode do Barselone, nude svojevrsno putovanje čitaocu i upravo ga izmještaju u druge prostore, nudeći tako duh gradova koji su se našli u njegovim spisima, među kojima je i Risan sa svojim mozaicima čiji je dio, za publiku preksinoć, pročitala crnogorska glumica Vanja Jovićević. Aćin objašnjava da ga upravo putovanja i motivišu, a da pisanje i stvaranje poistovjećuje sa putovanjem.
“Ja mislim da putovanje kao sanjanje. Putovanje je i kao stvaranje, pisanje... Ako uspijemo od putovanja kao lutanja (a ne traganja za sobom, već lutanja na koje smo možda i osuđeni na Zemlji), da pretvorimo u nešto trajnije ili nešto što se može saopštiti nekom drugome, onda to mnogo znači. Priličan broj mojih priča, pa i ovi romani vezani su za druge gradove i predjele. Rekao bih da upravo to čovjekovo istraživanje, sposobnost da putuje, njegov nomadski duh predstavlja dio same pripovjedačke umjetnosti. U romanu ‘Pilot tramvaja’ riječ je o Marseju, Albaniji, dijelu Crne Gore, Srbije... U ‘Srodnicima’ se javlja Barselona. Ja sam nekako vezan za mediteranske gradove. Grad koji me fascinira jei Napulj, možda ću jednog dana i napisati nešto o njemu. Tu su i Palermo, Katanija, Venecija, Trst, Tangera, Smirna, Izmir, razna grčka ostrva, Krf, to me opčinjava i maltene poziva da ispričam nešto o njima. Gradovi su takvi, u njima dolazi do neke vrste konglomeracije velikog broja ljudi i tu smo često osuđeni jedni na druge. To nije neko puko samovanje u gori (mada i to može biti, jer znamo da čovjek može biti sam i kada je okružen ljudima). Gradski život je uvijek zagonetka”, govori Aćin i dodaje:
“Lijep primjer toga je Cetinje, kojem bih volio da se odužim jednog dana. Cetinje je, za mene, kao mediteranski grad, ima karakteristike grada sa obale, a istovremeno je grad u kopnu”.
Prisjećajući se vremena kada je bivao cenzurisan, privođen i osuđivan, Aćin ističe da svako pisanje predstavlja rizik, ali rizik koji vrijedi isto koliko i sopstvena sloboda.
“Pisanje pretpostavlja neku vrstu upražnjavanja slobode. Ako je u pisanju nemoguće doći do slobode onda se nalazimo u rizičnoj situaciji kada je riječ o strukturama moći izvjesne zajednice koje pokušavaju da ograniče tu slobodu, jer ono što može da bude rečeno kroz to umjetničko/književno djelo ne mora uvijek da paše onima koji su na vlasti, recimo. To je uvijek rizik sa kojim sâm umjetnik mora da se nosi. Mogućnost je jedna - ili da iznevjeri ono za šta se osjeća pozvanim da objavi ili da to stvori. Najvažnija stvar, unutrašnja stvar za samog pisca je da nikada ne odustane da upražnjava slobodu, makar za mene. Ja nijesam vjernik bilo koje religije, ali ako bi trebalo da se karakterišem kao vjernik onda bih rekao da sam vjernik književnog stvaranja i književnosti. Za mene je to prava i istinska vjera. Zbog te svoje vjere mi je bilo lako da podnosim i osuđivanje i sve sa čime sam se suočavao”, zaključuje Aćin.
Predstavljen i vajar mlađe generacije Nikola Radonjić
Na tribini je predstavljen i crnogorski umjetnik mlađe generacije, vajar Nikola Radonjić i njegov rad “Gravitacija”. Istoričarka umjetnosti Nela Gligorović prokomentarisala je crnogorsku savremenu scenu ističući da je dolaskom novih autora ona dobila na kvalitetu i heterogenosti, dok je Radonjić predstavio svoj rad i ciklus “Ples letećih sfera”.
“Radi se o reljefima koji su izbetonirani jednom vrstom korozije koju sam slučajno otkrio, a namjenski usavršio i primijenio za ovaj ciklus. Glavni motiv u mom ciklusu je kugla sa krilima što je u suštini i čest arhetipski motiv koji se pojavljuje u različitim istorijskim epohama i sa različitim svjetskim kulturama”, kazao je Radonjić i dodao da je njemu, kao likovnom umjetniku inspiracija veoma bitna.
“Fascinantna je snaga inspiracije koja tjera umjetnika da pravi oblike. Inspiracija je u početku nematerijalna forma i samo informacija, a preko umjetnika oblikuje materiju i otjelotvoruje se u materijalnom svijetu. Kasnije ta forma služi kao inspiracija za posmatrača i oblikuje ga na svjesnom ili podsvjesnom nivou. Sfere simbolišu podsticaj esencijalnih oblika svijesti”, dodao je Radonjić.
Bonus video:
