Nekidan je žiri NIN-ove nagrade za roman godine - čiji je predsjednik autor teksta koji čitate - odlučio 66. nagradu ovog čuvenog tjednika dodijeliti piscu Saši Iliću za roman “Pas i kontrabas”. Ovo možda zvuči kao rutinska vijest s rubnog stupca kulturne rubrike, ali u srpskoj je javnosti dodjela ovogodišnje NIN-ove nagrade izazvala nezapamćen shitstorm, i to još i prije nego što je ime dobitnika bilo poznato, jer je dobitnik samo dio problema, i to manji: veći je dio tko, kako i uime kojih vrijednosti odlučuje o tome. Što se točno dogodilo? Dan prije završne sjednice žirija na kojoj se odlučivalo o dobitniku, u javnosti se pojavila peticija koju je potpisalo osamnaestero autora, u kojoj se aktualnom žiriju nagrade uskraćuje “stručna i moralna kompetentnost” da obavlja svoj posao, a samoj se nagradi zamjera da je posljednjih godina postala ispolitizirana i da je podlegla sablaznima “političke korektnosti”, kolonijalne provincijalnosti i lažnoga kozmopolitizma, što je s trenutačnim sastavom žirija postalo već toliko nepodnošljivo da ovih osamnaestero proglašavaju vremenski nelimitirani bojkot NIN-ove nagrade i traže od svojih izdavača da njihove knjige ubuduće ne kandidiraju za natječaj. Peticiju, koja je dobila zamašnu podršku u notornim srpskim tabloidima, ali i u kulturno-političkoj desnici naklonjenijim medijima generalno, iniciralo je “desno krilo” mlađe-srednje generacije srpskih pisaca, a među potpisnicima se našao i neizbježni Emir Kusturica koji, doduše, koliko je poznato i nije romanopisac, ali je uvijek dobre volje da podrži sve što njegovi puleni rade, baš kao što su i oni sretni da ga stave visoko na jarbole kao svoju zastavu. Uz njih, tu je i nekoliko imena raznih profila koja su vidno uzdrmana činjenicom da ih žiri nije dovoljno dobro ocijenio da bi ušli u širi ili uži izbor za nagradu, te poneki anonimni pikzibner koji se našao na listi po principu “hajde i ti, da je više raje”. Pa dobro, ali čemu uopće tolika frka oko jedne književne nagrade, a u Srbiji ih se dodjeljuje više stotina, to jest statistički više od jedne dnevno? Razlog je u samoj prirodi i položaju NIN-ove nagrade u srpskoj kulturi. Ono što je na globalnoj razini Nobelova nagrada za književnost, to je na srpskoj (do početka devedesetih i jugoslavenskoj, manje-više) ravni nagrada ovog tjednika: ona, naime, uistinu mijenja život njezina dobitnika. I po tome je uistinu jedinstvena. Sve i da je do jučer bio anonimus (bilo je i debitanata koji su osvojili ovo priznanje), dobitnik NIN-a postaje instant-celebrity, netko koga prepoznaju u mesnici i u tramvaju, svi se mediji otimaju za intervju s dobitnikom, rasprodane tiraže i nova izdanja gotovo su zagarantirani, tu je i regionalni odjek, kao i povećana vjerojatnost prijevoda, sa ili bez pomoći raznih “štiftunga”. Jedva da je moguće zamisliti bolji karijerni boost od ove nagrade, što je naposljetku čini mračnim predmetom želja koji bi svatko rado imao, ali kako do njega može smo jedan ili jedna, iz godine u godinu raste broj frustriranih, bijesnih, “nepravedno prikraćenih”... Ukratko, NIN-ova je nagrada ozbiljan bingo za pisca i njegova izdavača, a u širem smislu možda i za koteriju kojoj autor ovako ili onako pripada, ili koja se s njim nekako identificira.
Bogovi Čaršije
No, ne radi se ovdje samo o pitanju neposrednoga materijalnog i statusnog interesa pisca i izdavača. NIN-ova je nagrada, naime, još bremenitija simboličkim nabojem o kojem se relativno malo govori i piše, ali koji je tu, sveprisutan tijekom svih ovih godina. Ona, naime, ne nudi samo mogućnost kanonizacije jednog individualnog opusa, nego u neku ruku predstavlja i pouzdan marker usmjerenosti mainstreama unutar srpske literature, pa i šireg sociokulturnog polja. I, iako povijest nagrade potvrđuje pluralističnost i elastičnost, iako su je dobili mnogi među najboljima - ali i nerijetki među promašenima i zalutalima, osobito u mračnijim godinama s kraja dvadesetog stoljeća - nekako se ustalilo gledište da je NIN-ova nagrada, pa naposljetku i sam taj kultni tjednik bogate i kontroverzne povijesti, nešto nad čim prirodna “većinska prava” pripadaju onome odvjetku srpske literature i kulture koji naginje estetskome tradicionalizmu i političkom konzervativizmu; ono što iskače izvan tih okvira, ili se čak nedajbože protiv njih buni, može biti tolerirano dok je u vidno manjinskom i jasno podređenom položaju, dok je u statusu nalik prekarnom ili podstanarskom, pa će mu žreci i bogovi Čaršije određivati pogodnu mjeru prisutnosti i vidljivosti, a to će, naravno, biti mjera koja neće škoditi “našoj stvari”.
Spisateljske taštine
Što ovo znači, primijenjeno na ovaj konkretni “ustanak” protiv zlog, nekompetentnog i nacionalno nepouzdanog žirija i njegova demonskog predsjednika (za kojega smo s nacionalne televizije čuli i da je ništa manje nego “kulturni hegemon” u Srbiji, što ga je hoćeš-nećeš razvedrilo i zabavilo)? Znači da su banalne spisateljske taštine ovdje samo iskorištene kao dobro pogonsko gorivo za malo ozbiljniju ideološku agendu inicijatora peticije. Ono što njih zapravo žulja je osjećaj da se sama ova nagrada - a pokazali smo već koliko je ona bitna za javnu percepciju književne i kulturne relevantnosti u Srbiji - svojim fokusom (zato tu nije bitno samo tko je dobitnik nego i tko jest, a tko nije, u užem ili najužem izboru, jer tu se i tako se najtočnije ogledaju standardi i kriteriji žirija) polagano, ali nezaustavljivo strateški pomiče prema književnosti kakva je u Srbiji donedavno bila margina margine, mada upravo odatle stižu najkreativniji impulsi, kako u poeziji tako i u prozi, a to je književnost novoga senzibiliteta, i te kako zainteresirana i za kritičko preispitivanje naslijeđa “velikih otaca”, za novo promišljanje - estetski relevantnim književnim sredstvima i nikako drugačije, to se podrazumijeva - postratne, postjugoslavenske, postsocijalističke, neokapitalističke zbilje. O tome, a uglavnom ni o bilo čemu drugome, novoj i drukčijoj čitateljskoj publici koja nastaje i kultivira se paralelno s novom literarnom paradigmom, razbijeni ostaci borniranih postmodernista nemaju što reći (oni, doduše, nikada ništa nisu niti pokušali reći, u tom im se smislu dosljednost mora priznati), a odgovori koje im nude Kusturičini nadobudni puleni najpogrešniji su mogući, literarno jalovi, a društveno pogubni. Za NIN-ovu se nagradu, dakako, ne treba brinuti, ona je tako dobro pozicionirana da joj hvale odavno ne trebaju, a napadi svih vrsta i s bilo koje strane samo joj idu u korist; eto još jedne bizarne strukturne sličnosti s “Nobelom”. Što se žirija tiče, on je, tako se barem njegovu predsjedniku čini, kroz ovo gusto zasijano minsko polje promjesečario ostajući u komadu, ne toliko zahvaljujući svojoj vještini koliko preočitoj niskosti, zlobnosti i besprincipijelnosti ataka kojem je bio izložen. Bit će zabavno gledati koliko će se pisaca peticije i njihovih izdavača ubuduće doista pridržavati bojkota; zabavno, ali ne i važno, da se razumijemo, a u tom gubitku važnosti otpočetka je čitav problem. Što dulje budu mislili da je za to kriv žiri, manje će imati vremena kako bi nešto učinili da to promijene.
Bonus video:
