Američka spisateljica za djecu Margaret Piterson Hediks je rođena 1964. godine. Nosilac je brojnih međunarodnih priznanja za dječju književnost. Najpoznatiji su njeni serijali “Djeca sjenke” i “Nestali” u kojima se bavi naučnofantastičnim temama.
Danas se pisci rijetko odlučuju da pišu knjige za mlađe čitaoce, a Vi ste do sada napisali više od 40 knjiga za djecu i tinejdžere, šta Vas motiviše na to?
- Knjige su mi bile veoma važne dok sam bila dijete - posebno u dobi od oko 9 do 13 godina - tako da ima smisla što volim da pišem za taj starosni raspon. Motivacija za sve moje knjige je uvijek to što imam ideju kojom sam fascinirana i što želim da je podijelim.
Koji su najčešći izazovi ovog žanra?
- Vjerovatno najveći izazov za mnoge odrasle ljude je potreba da se bave dječjom perspektivom. Čak i odrasli ljudi koji provode puno vremena oko djece mogu upasti u zamku posmatranja dječije priče samo onako kako bi učitelj to učinio ili kao roditelj - a ne onako kako djeca to vide. Ali najbolje priče za djecu pričaju se iz dečje perspektive.
Vi ste širom svijeta poznati kao pisac dva poznata serijala za djecu “Djeca sjenke” i “Nestali”. Napisali ste i deseti nastavak serijala “39 tragova”. Možete li da ove serijale knjiga ukratko predstavite našim čitaocima?
- Naravno! Serija “Djeca sjenke” počinje sa dvanaestogodišnjim dječakom po imenu Luka, koji odrasta u društvu čijim porodicama nije dopušteno da imaju više od dvoje djece. Ali Luka je treće dijete u svojoj porodici, pa je morao provesti čitav život skrivajući se. Tada shvata kakva su to uvjerenja kada vidi da se još jedno ilegalno treće dijete skriva u obližnjoj kući - i to se sve promijeni. Serijal “Nestali” govori o bebama koje se tajanstveno pojavljuju niotkuda i niko nije znao ko su bebe ni odakle dolaze. Trinaest godina kasnije, dva dječaka po imenu Jona i Čip počinju da primaju misteriozna pisma koja glase: „Jedan ste od nestalih“ i „Pazite! Vraćaju se po vas”. Uz pomoć Jonine sestre, Katarine, očajnički žele da saznaju šta se događa. A serijal“ 39 tragova” govori o bratu i sestri koji saznaju da je kad im je voljena baka umrla ostavila im je izbor: mogli su naslijediti po milion dolara svako - ili trag. Oni biraju trag, a on ih vodi na svjetski lov na tragove, gdje se takmiče sa nekim vrlo neugodnim rođacima. Oni brzo shvataju da onaj ko pobijedi može spasiti ili uništiti svu civilizaciju.
Kako su djeca i tinejdžeri u Americi prihvatili ove serijale knjiga?
- Prva knjiga iz serijala “Djeca sjenke” izašla je prije više od dvadeset godina; serije“Nestali” i “39 tragova” su obje startovale prije desetak godina. Nevjerovatno mi je što toliko djece i tinejdžera još uvijek čitaju sve tri serije. I čujem od djece koja su sada odrasli ljudi, a odrastali su na serijalima, da knjige doživljavaju kao dragocjene dijelove svog djetinjstva. Uvijek volim da saznam da su moje knjige pomogle u ohrabrivanju djece da zavole čitanje.
Da bi pisac mogao pisati dobre i interesantne knjige za djecu, mora li taj pisac voljeti djecu, ne samo svoju, već i tuđu?
- Ovo je zanimljivo pitanje! Lično volim djecu i mislim da su sjajna. Iznenadim se povremeno što sretnem autore koji pišu za djecu koji ne osjećaju tako. Ali najvažnije je da se autori sjete kako je biti dijete i da imaju empatiju prema djeci.
Vaša prva knjiga “Vrijeme koje ponestaje” objavljena je dok ste bili trudni sa svojim drugim djetetom (a prvo dijete je tada imalo godinu i po). Da li je rađanje djece bio pokretač za Vaš početak pisanja knjiga za djecu?
- Zapravo ja sam napisalo moje prve dvije knjige prije nego što su se moja djeca rodila - samo što su ih kasnije prihvatili za objavljivanje. Počela sam pisati knjige za djecu jer su se ideje koje su me najviše oduševile činile da se najbolje uklapaju u priče za djecu. Kako su moja djeca odrastala, bilo je korisno vidjeti kako ona i njihovi prijatelji vide svijet i do čega im je stalo. Dali su mi dobar savjet u vezi s mnogim mojim knjigama. A sada imam i mlade nećake i nećakinje koje mi daju savjete.
Vaša druga knjiga “Ne usuđujte se ovo pročitati, gospođo Danfri” uslijedila je ubrzo nakon prve knjige. A potom ubrzo objavljujete “Game Changer”, “Leaving Fisher”, “Just Ella”, “Turnabout”, “Takeoffs and Landings”, itd... Šta se to dogodilo u sferi Vaših emocija, u sferi Vaših inspiracija da počnete, vrlo ubrzanim tempom, objavljivati knjigu za knjigom?
- Prije nego što je objavljena moja prva knjiga, radila sam kao novinski reporter i taj me posao natjerao da brzo naučim da pišem. Ali takođe imam običaj da se uzbudim zbog nekoliko ideja o knjizi odjednom, tako da me to tjera da pišem brže. Ponekad i preko mjere pa sam prebrzo probijala rokove za knjige. Tako da je ponekad moja glavna emocija bila panika! Ali to je bilo češće uzbuđenje zbog određene ideje, a željela sam učiniti najbolje što sam mogla da razvijem ideju.
U Vašim knjigama prisutni su misteriozni događaji, u čemu nalazite inspiraciju za tako uspješno stvaranje tih mističnih zapleta, predivnih i interesantnih priča?
- Volim taj izraz, „mistični zapleti“! Sjeme svih mojih priča potiče iz nečega u stvarnom životu - ponekad su to stvari koje se događaju meni ili ljudima koje poznajem; ponekad su to stvari o kojima čitam u vijestima ili u istoriji. Zavisno o priči, međutim, često dodajem puno mašte kako bih konačnu priču učinila vrlo drugačijom od originalne inspiracije.
Zaplete Vaših priča uspješno rješavaju, uglavnom, djeca, junaci vaših knjiga. Koliko je to angažovanje djece, kao pozitivnih likova, korisno za djecu čitaoce?
- Mislim da su djeca osnažena time što vide djecu poput njih kako rješavaju probleme u knjigama. Djeca koja čitaju moje knjige vjerovatno neće biti u nekim ekstremnim situacijama koje sam opisala u knjigama - zbog njih, nadam se, neće! Ali viđenje likova koji su hrabri u knjigama može učiniti djecu spremnijom za hrabrost u stvarnom životu.
Da li, po vašem mišljenju, angažovanje djece, kao vrlo sposobnih detektiva, doprinosi normalnom razvoju djece, njihovoj sigurnosti u same sebe, njihovom odrastanju u moralne i poštene ljude?
- Mislim da su djeca po prirodi znatiželjna i prirodno puna ideja o tome kako posjedovati osjećaj za svijet. Volim da ih posmatram kako shvataju da priča funkcioniše. I volim ideju pokretanja prakse radoznalosti, rješavanja problema, empatije, dok čitaju knjigu što im pomaže da razvijaju svoje vještine u suočavanju sa vlastitim životima.
Da li ovaj žanr utiče na bržu socijalazaciju i prirodnije stvaranje empatije kod mlađih čitalaca?
- Oh da! Znam da mi je kao dijetetu zaista pomoglo da čitam o drugoj djeci koja su bila dio različitih rasa, religija, kultura itd, nego što sam bila ja. To me je učinilo sposobnom da se odnosim prema drugim ljudima čiji se životi mogu puno razlikovati od moga. Ili - možda su samo izgledali drugačiji, a čitajući knjige otkrila sam da te razlike nijesu toliko duboke kao što sam mislila. Vjerujem da je razvoj empatije jedna od najvećih prednosti izlaganja djece širokom rasponu knjiga.
Primili ste mnoge nagrade i književna priznanja (Dečija književna nagrada međunarodno čitalaca, Liga šampiona, Najbolja knjiga za omladinu i izbor za mlade čitaoce, Nacionalna dječija nagrada i čitateljske liste u više od 29 država). Šta za Vas kao književnicu znače ove brojne nagrade?
- Autorima je uvijek čast što su njihove knjige cijenjene. Nagrade koje mi najviše znače su one koje djeca sama biraju.
Je li neko od vaše djece naslijedio vaš dar i mogućnost pisanja knjiga?
- Ja sam njihova majka, tako da naravno mislim da su moja djeca vrlo talentovana! Ali oboje su razvili različita interesovanja - moja ćerka je u oblasti javnog zdravlja, a moj sin je mašinski inženjer. Iako su oboje u naučnim poljima, oboje će još uvijek morati prilično pisati tokom svojih poslova. Nijesam sigurna da djeci dovoljno često govorimo da je sposobnost pisanja važna u mnogim i različitim poljima. Pored toga, srećna sam zbog svoje djece što su pronašli zanimanja za koja imaju strast, kao što i ja imam strast da pišem za djecu.
Put vašeg života ima smisla samo kada se osvrnete
Kao dijete željeli ste da budete pisac. U jednom ste trenutku mislili da je to daleko od vas. Kako danas kada su se te želje ostvarile, kada ste postali poznata autorka, gledate na to rano razdoblje svog života?
- Potrebno je puno hrabrosti da biste ostvarili san za koji mislite da će se vjerovatno okončati neuspjehom. Tako da sa simpatijom gledam na nekadašnju sebe. Sjećam se kako bih se lako obeshrabrila. To mi takođe daje empatiju za sve koji pokušavaju da učine nešto dobro za što smatraju da su pozvani, ali to ne funkcioniše. U tim je okolnostima lako početi sa pitanjima: „Griješim li možda u svojim namjerama?“ Ponekad je samo u tome stvar biti strpljiv i pokušavati ponovo i opet, čak i kad pred sobom ne vidiš ništa osim prepreka. Ponekad put vašeg života ima smisla samo kada se osvrnete.
Bonus video:
