Mladi crnogorski glumac Aleksandar Gavranić prošle godine u ovo vrijeme objavio je prvi video snimak simboličnog naziva “Šibanje”, a sada je u knjižarama dostupna i knjiga “Šibanje” u izdanju “Žute kornjače” i može se kupiti u Gradskoj knjižari, a u razgovoru za “Play” ističe da se nada i skorim promocijama.
Gavranić je domaćoj publici poznati kao glumac u mnogim pozorišnim predstavama, a najnovija u kojoj igra je “U vezi sa pukovnikom kojem nema ko da piše” u režiji Petra Pejakovića po motivima knjige Gabrijela Garsije Markesa, koja je premijerno izvedena u Plavu, a čije ponovno igranje Gavranić najavljuje za utorak, 11. februar u Podgorici. Pored njega, u predstavi igraju Kristina Obradović i Slaviša Grubiša. Aktuelna je i predstava “Sobe” za koju je Gavranić, zajedno sa Pavlom Prelevićem, dobio nagradu na Festivalu internacionalnog alternativnog teatra FIAT 2019. za najbolju mušku ulogu, a o svojim umjetničkim angažmanima, spoju poezije i teatra, današnjici i temama koje nam se nameću kao aktuelne, govori za “Play”.
Prošle godine, negdje u ovo vrijeme si objavio i video snimke “Šibanje”. “Šibanje” (simbolično) govori o stanju u društvu. Na šta si posebno fokusiran i na šta ukazuješ? Da li je poezija “moćna” u današnjem vremenu, a putem medija kakav je Youtube?
Sve može da bude moćno. Zavisi kako ga koristiš. Objavljivao sam video radove jer sam bio dirnut našom društveno političkom situacijom i imao sam potrebu da i ja dam svoj doprinos. Knjiga „Šibanje“ po kojoj se zovu i video radovi je odštampana i u prodaji je u Gradskoj knjižari. Nadam se skoroj promociji. Ja u poeziju vjerujem i to mi je sasvim dovoljno.
No, to nije tvoja prva knjiga imajući u vidu i da si dobitnik nagrade na Ratkovićevim večerima poezije za zbirku „Usta“. Kako korespondiraju teatar i poezija, a s obzirom na tu kombinaciju ne bi čudilo i da te ima i u drugim umjetnostima?
Ja živim kako se meni živi i radim ono što se meni radi. Trudim se da što manje budem opterećen time kako me ljudi vide. Najvažnije mi je da pratim sopstvene impulse i da poštujem svoju intuiciju. Odeš tamo gdje si suštinski želio da odeš. I to je jedino što se računa.
Šta umjetnost donosi tebi i šta ti pronalaziš u njoj? Da li je umjetnost glas koji ne možemo čuti u svakodnevnim javnim nastupima, govorima, potpuna sloboda obraćanja i govora?
U umjetnosti pronalazim smisao i kao posmatrač i kao učesnik. Za umjetnost moraš ludački da se boriš. Ona ti neće pasti u krilo. Uvijek je pitanje lične odluke, senzitivnosti i percepcije.
Rekao si i da je poezija “put do istine”... A čemu težiš na svom putu ka istini? I kakav je taj put u Crnoj Gori?
Važno mi je da otkrijem ko sam. Šta je unutra? Koliko sadržaja posjedujem ja kao biće? Vrlo sam uporan u tom putu i osjećam da napredujem iz godine u godinu. Planiram da živim baš dugo tako da imam vremena. Taj put je svugdje isti. Težak je, mučan, neizvjestan, bolan, ranjiv, iscrpljujuć, ali i krajnje oslobađajuć.
Rekao si u prošlom intervjuu za “Vijesti” da ne vjeruješ u inspiraciju. Šta je onda potrebno za umjetnost ili je realnost u kojoj živimo muza sama po sebi, dovoljna za razne teme i motive?
Stojim pri svemu što sam rekao tada. Da se ne ponavljam.
Najnovije čime si se predstavio je pozorišni komad “U vezi s pukovnikom kojem nema ko da piše”. Kako je tekao proces rada na predstavi i priprema za ovaj komad i kako ste zadovoljni premijerom, kakvi su utisci?
Mi smo izvukli teme iz novele koje su nam značile i onda smo kroz improvizacije i lične ispovijesti došli do strukture predstave. Mislim da je materijal koji smo dobili emotivan i da ima potencijal da višeslojno komunicira sa ljudima koji dođu da nas gledaju.
S obzirom na to da je komad premijerno izveden u Plavu, koliko to unosi neki duh kulture ili povratka kulture na (malo) zapostavljeni dio crnogorske teatarske/umjetničke scene?
Pretpremijera je igrana pred plavskim srednjoškolcima i bilo je krajnje emotivno jer imaš mlade ljude koji imaju snažnu potrebu da vide, da nauče, da osjete, dok sa druge strane postoji društveni kontekst koji ljudima ne nudi pozorišni sadržaj. Poslije predstave kroz razgovor sa njima shvatili smo da niko od njih nikada nije pogledao profesionalnu predstavu u Plavu. Mi smo, nadam se, unijeli jedan mali plemenit impuls u njihovu svakodnevicu, ali situacija je generalno krajnje poražavajuća tako da i ovaj naš pokušaj suočen sa jednim brutalnim sistemskim nemarom djeluje prilično neubjedljivo i beznačajno.
U knjizi je opisana sudbina penzionisanog pukovnika koji čeka na rješenje o penziji, a na ispunjenje obećanja čeka 15 godina. Da li radnja predstave prati ovu tematiku ili je prilagođena, osavremenjena, što rekla bih i nije neophodno za naše okolnosti?
Čekanje je svima nama koji živimo na ovim prostorima poznat fenomen. Od kada sam bio dijete čekaju se bolja vremena. Eto, sada ja imam svoje dijete koje mi se pridružilo u čekanju tih boljih vremena. Veliki dio predstave proizilazi iz toga kako se osjeća čovjek koji čeka nešto što uporno ne dolazi.
Markes je tvrdio da je upravo “Pukovniku nema ko da piše” njegovo najbolje djelo, a tema siromaštva, nezaposlenosti, korupcije su (izgleda) neprolazne teme i stanje kod nas. Kako ti gledaš na to i koliko ti je bilo blisko ili pristupačno raditi na ovom komadu?
Na ovom svijetu dominira siromaštvo, nezaposlenost i korupcija. Sve mi je blisko i sve me pogađa. Jer ovo je naš svijet. Nemamo drugi. Smatram da nedovoljno čuvamo ljepotu ovog svijeta i uporno otežavamo život jedni drugima. Zašto? Zato što nismo dovoljno evoluirali da suštinski razumijemo iscjeliteljski potencijal empatije.
Kada se mogu očekivati naredna izvođenja i šta će publika pronaći, koja će pitanja postaviti ova predstava i koje teme će nas intrigirati nakon izvedbe?
Igranje je 11. februara u Podgorici u KIC-u. Ja se nadam da će gledalac pronaći prisutnost. Biti tu, vidjeti čovjeka preko puta sebe, dozvoliti sebi vrijeme da ga čuješ i osjetiš. Ako se to ostvari u redu smo.
Imaš li očekivanja od daljeg života predstave “U vezi sa pukovnikom kojem nema ko da piše”? I na koji način gledaš ono da predstava počinje da živi tek kad se premijerno izvede, iako sam proces kakav je prethodno bio prestaje?
Ja uvijek imam očekivanja i to me često rastuži. Proces nikada ne prestaje, samo dođe trenutak kada on počne da se dijeli sa drugim ljudima.
Koji su tvoji planovi za dalje, novi projekti, igranja, knjige...?
Planovi su da radim i borim se za ono u šta vjerujem do kraja. Tačka.
Mogu ti oduzeti pare, ali ne i ljubav prema onome što radiš
Igraš i u predstavi “Sobe” za koju si, zajedno sa Pavlom Prelevićem, dobio nagradu na Festivalu internacionalnog alternativnog teatra FIAT za najbolju mušku ulogu. Predstava je prvi put izvedena prošle godine, još uvijek se igra i interesovanje ne jenjava. Da li je to dokaz da publika želi više (od) nezavisne teatarske scene u Crnoj Gori?
Igramo „Sobe“ i čuvamo našu predstavu jer je to jedini način da sačuvamo nas kao stvaraoce. Naravno da ljudi žele sadržaje koji posjeduju plemenitost i emocionalnu punoću. Ali, moramo se boriti jedni za druge. Stvaralac je dužan da poštuje i čuva svoju publiku, a publika je dužna da sačuva razumijevanje i ljubav za stvaraoca. Ako su obje strane poštene u svojim nastojanjima, onda se može reći da stvar ima smisla.
Kako bi predstavio “Sobe” onima koji nijesu pogledali predstavu? I koliko na doživljaj ovog komada utiče neteatarsko okruženje, kako proba tako i izvedbi “u nepozorišnim uslovima bez značajne finansijske podrške”, kako se navodi u jednom od crnogorskih medija?
„Sobe“ su snažno emotivno putovanje u kojem ne postoji strah od ranjivosti. Kada je čovjek uvjeren u svoju misiju onda njega malo šta može da poremeti. Mi znamo šta želimo sa našom predstavom. Napravili smo je u najskromnijim mogućim uslovima. I to je tako. Mogu ti oduzeti pare, ali ljubav prema onome što radiš ne.
Ako ne radiš ne vidiš smisao, a ako ne vidiš smisao - poludiš
Igrao si i u predstavama CNP-a. Koliko tebi kao glumcu doprinosi i znači kombinacija nezavisne i (da ne kažem zavisne) institucionalizovane pozorišne scene, koliko različite okolnosti i priprema komada sa jedne i druge strane grade tebe kao glumca?
Rad je presudan. Ako ne radiš ne vidiš smisao. Ako ne vidiš smisao - poludiš. Uvijek sebe podsjetim na to koliko sam zahvalan što radim to što volim i što imam mogućnost da živim od toga.
Smatraš li da je, kao što većina tvojih kolega kaže, pozorište tu da bi postavljalo pitanja a ne davalo odgovore? Sa druge strane, koliko pozorište može prepoznati i uputiti na okolnosti i problematiku u društvu, dakle doprinijeti prepoznavanju stvarnog stanja?
Pozorište prije svega ima moć da okupi ljude. Zbog toga je dužno i da postavlja pitanja i da daje odgovore. Da bude prostor dijaloga, slobode, emocije, otvorenosti i dostojanstva.
Bonus video:
