Ovjekovječene su na azijskim bar-reljefima, grčkim vazama, rimskim mozaicima, starim fotografijama, slikarskim platnima, književnim stranicama... Prizor je manje više identičan: nakostriješene krijeste izgubljene u vrtlogu perja, publika u delirijumu, vlasnici na rubu histerije.
Prvi spomen na borbe pijetlova - o njima je naravno riječ - zabilježene su još u Starom vijeku ali su kultni status stekle u poznom Srednjem vijeku, na suncem okupanim sredozemnim ostrvima. Što, poput borbi gladijatora nijesu ostali tek mračna relikvija prošlosti najviše je zasluga španskih iseljenika. Na njihovim jedrenjacima - tim svojevrsnim Nojevim barkama kojima se plovilo u „Novi svijet“ - uz konja, svinju, goveče, našlo bi se mjesta i za pijetla i kokoš. Visok, gizdav, naočit, okretan, prodornog glasa - na njegovom visokom „c“ pozavidjeli bi mu i mnogi tenori - „gallus“ je već po silasku sa palube stekao simpatije domorodačkog stanovništva, potisnuvši u zasjenak domaćeg ćurana. Prestojeći nastup u improvizovanoj areni protiv saplemenika, samo će učvrstiti njegov ionako visoki renome. Indiosi će pijetlovima ubrzo dodijeliti epitet „božanskih ratnika“ na čije međusobne borbe odlučujući ishod ima neko „još više božanstvo“. Njihovi vlasnici, bilo da je riječ o naseljenicima sa Iberiskog poluostrva ili Britanskih ostrva, rukovodili su se pak prozaičnijim motivima. Uz borbu pijetlova sklapale su se visoke opklade, gubile cijele hacijende, sa poljoprivrednim inventarom i robovima. Često su se tik uz borilište donosile i važne političke odluke. Zabilježeno je da je vice - kralj Nove Španije, Iturigaraj, vijest od Napolenovoj invaziji na Španiju i kraljevu abdikaciju mirno prokomentarisao riječima: „To je kraj naše vlasti“ i... nastavio sa klađenjem na svog pijetla uvezenog sa Malajskih ostrva.
Strasan kladioničar bio je i meksički diktator, general Santa Ana. Porazi u areni njegovih omiljenih krivokljunih acelskih pijetlova uvezenih specijalno za borbe čak iz Zapadne Indije, teže su mu padali od poraza njegovih zemljaka u borbi protiv omraženih „Jenkija“. General je imao i poseban ritual za svoje ljubimce. Neposredno pred njihov nastup u areni, svojim prodornim metalnim pogledom zagledao bi se u svjetlucave oči svojih boraca. Vjerovatno su mu bila živa sjećanja na predavanja sa Vojne akademije i na Napoleonova tapšanja po ramenu svojih odanih vojnika uoči bitke kod Austerlica...
Same borbe pijetlova svoj status dobile su relativno kasno - tek u 19. vijeku, kada je u Novoj Španiji štampano prvo službeno izdanje „Reglamento para el juego de gallos“. Po njegovim pravilima, pijetlovima za borbu - specijalno hranjenim i uvježbavanim, uklanjalo se perje sa repa ali i odstranjivana rožnata izraslina zvana „mamuza“. Mjesto nje, za gležanj pričvrstila bi mu se čelična sabljica. A tada bi borba na život i smrt mogla da počne.
„Gledaoci stojeći naokolo - nipošto manje uzbuđeni od boraca - polako sklapaju i posljednje opklade. Sakupljači opklada preuzimaju novčane uloge, ali mnogi se ljudi klade privatno sa susjedom za novac ili koji predmet.
Ptice žestoko nalijeću jedne na drugu. U areni se bore veliki bijeli primjerak rase „wuandote“ i crveni borac rase „orpingtnon“. Prvo kolo. Ptice pojure kljuvajući jedna drugu, skačući navaljuju i bodu se željeznim mamuzama. Gledaoci ih vikom još više razdražuju. Već su pale prve kapi krvi.
Prolazni pljusak kiše nije naudio ni borbenom duhu ni raspoloženju. Iznad boraca, što su čekali novo kolo zabrinuti su vlasnici razapeli crne kišobrane. Borba se nastavlja. Kad su borci, sukobivši se odskočili i zastali spuštenih glava i nakostriješenih pera, nastane kratka stanka, a onda se ponovno uskovitla perje. Skok i udarac. Udarac i skok. Gledaoci grleno zavikaše.
Bijeli se „wuandote“ iznenada sruši. Tu ne vrijedi pravo boksačkog ringa, te crveni borac navali na srušenog protivnika, počne ga kljuvati, premda je i sam krvario iz kreste. Bijeli je pijetao već poražen, u njega je nestalo borbenosti, te skočivši pokuša pobjeći iz poprišta borbe. Sad radosno zagrejaše oni koji su se već opkladili na crvenog borca“. Tako je opisao američki reporter Dž. Ros borbu pijetlova „sa lica mjesta“.
Slične borbe „gallosa“ - za ovu igru važi da je vrijeme stalo održavajući danas, u strogu diskreciju - razna društva za zaštitu životinja ne gledaju sa simpatijama na ova „takmičenja“ a i nacionalna zakonodavstva mnogih država strogo ih zabranjuju. Istina i druge hazardne igre zabranjene su zakonom, ali kocka kukurikanjem ne skreće pažnju policije i susjeda a s kuglica ruleta pak na leti perje, niti karta krvari. Pa ipak, indijski gradići, meksička sela, predrgrađa industrijskih gradova Sjeverne Francuse i belgijske Flandrije još uvijek uspješno odolijevaju policijskim racijama. Lokalni derbi pijetlova meksičkog sela Kuatitlan (zeleni dresovi) i opštine Sen Bartolo (crveni dresovi) po navijačkim strastima i žestini emocija ne zaostaje za derbijem španske „Primere“. Uz jednu razliku - nema uzvratne utakmice. Sretni vlasnik pijetla - pobjednika zakrenuće vrat pobijeđenome. Pobjednik, i sam obliven krvlju, ima još toliko snage da grlenim uzvikom proslavi pobjedu.
Neodoljivo podsjeća na gladijatorski pozdrav: „Ave (senores) morituri te salutant“.
Bonus video:
