Nije Novembar. Junij je. Nisam ni novi Flaubert. *
Zato i započinjem lipanjski, simboličkim drvetom.
Lipa - Miriše opojno, meka je i blagorodna. Donose prijatelji sovjetske suvenire od lipova drveta. Oslikane, sjajne, lake. No, to je i čaj koji škodi plućima.To su drvoredi koji mirišu u sumaglicama varoških večeri. To je mjesto na kojem se nasmiješ misleći o prostoti koju tvoji domoroci kažu: Lipov k.
To su i oni spominjani kiševski drvoredi u njegovoj i očevoj, mojeg oca, cetinjskoj Njegoševoj ulici. To je miris kontinentalnog ljeta. Žene koje traže momke pod lipovim drvoredom. Pronalaze samo sjene očeva...
*Aluzija na slavnu Flaubertovu pripovijest Novembar i na njegov manje poznati Rječnik uvriježenih mjesta (Dictionaire des idees recues), koji su sjajna stilska, jezička i duhovna lektira...
Slijedi abecedni poredak, jedini koji kaosu daje smisao.
A
Addio - pozdrav pri susretu češće nego na odlasku među Dalmatama i Slovencima, s naglaskom na prvo a; znatno više nego među talijanskim domorocima.
Amen - kojim završava neki litirgijski ritual ili molitva. Mladi rođeni uoči zadnjeg rata kažu ironično: Aleluja.
Ambicija - mantra modernog doba. Živjeti bez ambicija postaje rijetkost.
Alkemija - koliko buke oko alternative kemiji. Koliko romana, posebno u latinoameričkoj kulturi. Koliko fantazama podignutih do kanona. Stara znanja novim ljupkim stilom jednako zaglupljivanje na kub.
Anno sabatico - izlika za dvosemestralni nerad. Postoji samo za svete krave, sveučilišne nastavnike. I nas, koji to nismo trajno postali. Pa sami sebi određujemo, propisujemo neradne godine.
Advent - sve donedavno nepoznato na slavenskom hrvatskom katoličkom prostoru. Zalijepilo se iz protestantskih, skandinavskih zemalja, s vijencima na vratima. Otkad je moj rodni grad postao prvijenac po Ad., šutim kao riba. Em smo prvaci u sintetiziranju, eklektici, manipulatori!
Abortus - nezamislivo za vjernike svih fela. Na tom se pitanju slamaju politički izbori. Ma kako dijete bilo već u naznakama bolesno, nijedna ga kršćanka neće pobaciti. Sve da bi isukala iz sebe Majku žrtvenicu.
Alajbegova slama - impresionira te zvučnost ovih skladnih riječi i sada a i kada si mala. Ništa ne značiti, nedogledan projekt, skoro kao Potemkinova sela. Nerijetko i prigoda za rastošni komformizam. Isto ti je to kao Alajbegova slama… govorio ti je otac kad je htio izazvati salve smijeha.
Američki san - kako smo ga priželjkivali svega svog vijeka. I sad mi je negdje u podsvijesti žudnja za američkim raznolikim zemljama i njihovim prostranstvima. Na pameti mi je i majčina sestra koja je otišla ravno pred sto godina sa svojim ženikom u američku pustolovinu, brodom preko Bare. Nikad se nije žalila iako su se uspinjali i padali. Mislim se, bi li joj bilo išta teže da je ostala doma. Možda i ne bi. Ali sinovi kao mobilizirani piloti ne bi vidjeli Japan iz zraka na kraju rata.
Američki se san, možda jedino utopijsko utočište, odavna istopio, kao sladoled. U mome malom gradu ne vidi se više čak ni onaj američki, vuneni sladoled.
Aspera ad astra - Per aspera ad astra: trnjem do zvijezda. Nije sve tako crno. Mnogi je trn porodio divlju ružu, što bjelinom i ljepotom nadmašuje ostale. Trn u oku bližnjima ostavili su oni koji su uspjeli.
Aspirin - američka je medicina uspjela nametnuti svekolikoj europskoj, ovaj stari lijek kao novi panaceutik. Posebno je djelotvoran u liječenju srčanih bolesti. Razrjeđuju njime krv mnogi ljudi, bilo u prevenciji bilo nakon ozbiljnijih udara, po preporuci specijalista. Moja ga je majka uzimala u talijanskoj izvedbi. Slao bi joj moj prvi talijanski nakladnik sve dok se i kod nas nije mogla nabaviti filmovana verzija tabletice od 100 mg. Voljela sam majku u tim njenim ritualima. Kad nakon jela, punog stomaka, polaže na dlan blagotvornu pilulicu. Ispijala je aspirin pobožno, posebno u vremena kad je ponovo uvela lijek poslije jedne operacije. Bila je tada sama, omršavjela. Ja u inozemstvu, na francuskom sveučilištu. Prođe odonda skoro tri petoljetke. Odnedavno doma i meni ordinirali Andolprotect. Domaće je domaće.
Alfabet, analfabet - grčka pismena koja su postala svetoj braći Kirilu i Metodu podloga za slavensko pismo. Analfabete i analfabetizam, finiji nazivi za sveopću nepismenost. Francuzi, kraljevi pismenosti, prvo što poduzmu sa strancima koje adoptiraju, alfabetiziraju ih. Za njih su pismenost i plivanje znaci elementarne kulture.
Ali - najdraži veznik Južnih Slavena, tih najnepostojanijih Evropljana.
Ansieta - u hispano-američkom duhu tjeskoba, anksioznost nije manjak već prisustvo osjećaja. Blagi nagib ka depresiji. Poželjan i lak jer je izravni produkt koji katoličanstvo ujedinjeno s kasnim, rasipajućim i samorazarajućim kapitalizmom vrši na čovjeka.
Arapska polovica - pune su ih naše memorije. Svuda ih se citiralo. Posebno onu o karavanama i psima. Zadnje ih je vrijeme progutalo. Zapadnjaci, stari ksenofobi, svuda očituju svoju pritajenu mržnju prema svem arapskom svijetu. Zanimljivo, ne smrde im nafta ni denaro koje većina srednjeistočnih imaju u izobilju.
B
Budzašto - riječ preuzeta iz kriza. Koje od inflacija, stabilizacija ili bankrota ne prolaze. Zaista prodali su budzašto zemlje nakon što su izašli iz veće: plaže, jezera, brda. Ma svaki kamen. Nekima ne vrijedi ništa nasljeđe. Dvije kune plaža, jednu marku fabrika, ojros radionica. Nazdravlje.
Blaženi socijalizam - to već govore i njegovi najveći neprijatelji ili rušitelji. Svi znamo kakav je bio, s koliko mana. U usporedbi s ovim sada real-klero-kapitalizmom, čini se da je bio kao Njemačka i Francuska uoči ratova 90ih na Balkanu. Raj na zemlji.
Bog i batina - metafora za političku moć. Česta i u socijalizmu. Sviđala se mojim francuskim studentima. Sad je: tajkun, nalik tajfunu, taliban ili Nounejms prava batina. S paradržavom u džepu ili dokumentima u broju kartica. Krticama i prilježnicama. Svijećom lojanicom i viskom brojanica. Voskom ili vojskom, svejedno. Spasa? Od suzavaca na licima prosvjednika.
Bizarno - je lijepo, i obratno, lijepo je bizarno. To mu je odredba. Bodlerovska filozofija lijepog. Nama, poklonicima simetrije, naopake. Bliskost s opasnošću, slavljenje njeno ljepotom.
Borba - velika riječ socijalizma. Na kojoj su odrastale generacije. Mojim je roditeljima bila glavna mantra. Oni su se zaista izborili - za posao, stan, kola, pa potom i za bolest. Protiv nje svako od njih dvoje borilo se pola svog života. Kapitalističkom, zapadnjačkom medicinom, tehnologijom i medikamentima. Mi, njihova djeca, izborili smo se, cinično, za pravo na nezaposlenost, na mjesto u zavodima za zapošljavanje, socijalnu pomoć, za paviljone broj 12. Za rastrojene nerve, za protraćene godine, za pravo na ratište i na uzbune. Nijednog dana nismo zanovijetali, nijedan ušićarili. Sve ih nam je prorarajtao kotač tzv. povijesti.
Biser - upućuje na čistoću i izvornost. Obilježava staleški. Pepeljuge ga nose u ušima na balovima kamo su se iskrale. Kose im mirišu na ugarke, na pepeo.
Biblioteka - najprotežnije opće mjesto od Prosvijećenosti. Borghes je bibliotekama vratio metafizički značaj. Ipak su prazne. Izuzmu li se kompjutorske usluge. Možda najdemokratičnije mjesto na svijetu. Gdje je sve moguće. Jer je sve, makar u knjigama, poželjno. Poželjno i dopušteno.
Biciklizam - kako je ponovo u modi nakon modernizma. Sve sam go velosipedist. Jahači apokalipse. Okupirali su nogostupe. Sad ova smiješna riječ ima smisla. I ne daju nam stupati njima, nego se jede ako im dio nije obilježen. Pa su okupirali i parkove, pješačke staze, šetnice. Ježim se i srdim. Ne čujem ih a oni jezde prolazeći bešumno visokim brzinama. Biciklizam navodno smanjuje masnoće u krvi i stražnjici, oslobađa anksioznosti, podaruje osjećaj slobode. Koliko je muškaraca ostalo neplodno u trkama? Dvokotač naznačuje ideju o jednostavnim putovanjima. Brus. Ništa od toga.Samo šminka i mondenost.
Bijelo - čak i u naslovima romana, o srcu. Kako to? Sve je izblijedilo, pa i srce Isusovo. Mi smo stare varalice. Šporki, zapomažemo bjelinu i higijenu na sva zvona. Bosanski grb - pogrdan znak, gesta tijela, podignut lakat jedne ruje dohvaćen drugom. Vulgarnije nego: taman posla, ili fack you. Oboje i ujedno zamjena za: nikako, ne dolazi u obzir.
Brada i brkovi - najčešće pokrivaju nepravilnosti lica, nesigurnost vlasnika. Mnoge priče o balkanskim muškarcima s mustačima ili bez njih, samo su filmske fabulacije.
Brbljavost - osobina provincijalaca, ljudi nesigurnih u sebe. Ne znači, srela sam vrlo pričljive svjetske ljude. Nisu znali ništa zadržati, sve bi izbacili iz sebe. Pitala bih se s podsmijehom, jesu li tako brzi i u tjelesnoj ljubavi?
Buridanov magarac - koji neodlučan i naposljetku gladan stoji između dva plasta sijena. Filozofski primjer za manjak volje, odsustvo odlučnosti.
Buvljak - preferirani prostor periferije i dokolice ostatka treće klase, intelektualaca, umjetnika i ostalih svje rjeđih, mahom bizarnih vrsta. Tamo i traže svoje bizarno, najčešće u začudnim tipovima trgovaca, drangulijama preuzetim s bečkog otpada ili samo staretinarnicu pribora za očaj koji su koristili njihovi stari: burmutice, duhankese, porculanske čajnike, srebrninu ruske drame… Uglavnom, ćorke literarne artiljerije…
C
Cara do duvara - malo ih zna što znači ova druga riječ; dimnjak kojim se komuniciralo u rano vrijeme, privesti nekoga vlastitoj mjeri, drugačije rečeno - svesti ga na mjeru koju zaslužuje; dovesti cara do duvara - pritisnuti do valjana razloga, iznuditi priznanje.
Chash and kery - načelo konzumerizma. Malo ih je otpornih na gomilanje hrane, odjeće, namještaja. Jer je kupovina jedan od boljih i anksiolitika.
C’est la vie - ne volim ovo relativiziranje. Što, a ostalo je ne-život? Čuje se najprije uz nagle i tajnovite smrti lijepih i mladih ljudi. Zašto da to prihvaćamo slijeganjem ramena.
Cigani - kaže mi mladi čovjek, Ciganin koji radi za mog majstora o toj riječi da je pogrdna. I kako valja reći Rom. I udari u neku nabeđenu fabulaciju iz Transilvanije u kojoj ispada da su jeli sami sebe, a riječ Ciganin da znači proždrljivac. I dodaje kako su tužili Kusturicu za negativno prikazivanje Roma. ‘Em ti sreću! Prvo, što ćemo s romantičarskim poemama o Ciganima posebno francusko-ruskima, pa s ciganskim romansama-jeste li čuli da itko kaže romske romanse? I Kusturica, zar ih nije lijepo prikazao kako se kupaju na Đurđevdanak? Tužili ga Strasbourgu i dobili tužbu… Naopake li Evrope. A Esma rahmetli Redžepova? Koja je stvorila Cigansku akademiju glazbe u Makedoniji. U kojoj i kada?Znat će arhivi.
Coca-cola - najdemokratičnije piće rock i beat generacije. Osvojilo je planetu. Nije. Prije Cole pili smo Coctu. I ona mulzira i pecka jezik i desni. Malo je parfumirana. No svejedno, sudeći po reklamama, sve rase i klase kugle zemaljske obožavaju Coca-colu. Zaustavlja proljev. Mnogi je ne vole, jer ne vole karamel, ni ništa nagorjelo. Coca-cola, nakon Heil-H!, prvi pravi slogan globalnog vremena. Nova sveprisutna mantra.
Crna čokolada - koliko fame od 80ih naovamo oko ove slastice. Zapravo, ona je gorka, najčešće s vrlo visokim udjelom kakaovca. Pomiješana s korama naranče, limuna, cimeta. Oblikovana u fine table od 10 dkg. Nijedna mlada dama više ne može bez njih, posebno onih dana u mjesecu. U francusko vrijeme moj ih je džep mogao podnijeti, bile su od jednog do dva eura. Puno su bolje od belgijskih, švicarskih i naših. Sada, sada su oko jedan posto moje mirovine. Ne izgleda puno, no prema količini mesa koju dobijem za taj novac, čine se luksuz.
Crvene i crne - garde, revolucije, vojske. Roman sličnog naslova skup je moraliziranja glavnoga lika Luciena, što ih Stendhal pribavlja sebi i čitatelju ne bi li iskupio savjest zbog zabranjene ljubavi. Danas je svaka odobrena. Posebno istospolna. A da nijedan valjan roman o tome nemamo u povijesti zapadne književnosti. Tek neke naznake, među modernistima i vrlim postmodernistima. Ispade da su i u partizane naši književnici išli za ljubav drugome dragome. U stvarnosti slikanja crvena i crna tvore smeđu. Tako omiljenu u svesaveznim državama Reicha.
Crni petak - megalomanska sniženja koja kao utjecaj i trgovačka praksa dolaze sa zapadne strane: kod nas ne pojeftini ne devedeset nego samo dvadeset posto, no malo ih je koji odolijevaju groznici kupovanja. Nije čudo, nešto dulje od kolača šoping je štit depresiji.
Cvijet - koliki ste ubrali ili bili sami ubrani, ne misleći kakav je? I s koliko otrova natopljen?
Crvi - ima crve u stražnjici. Nemiran je, nesposoban biti duže na jednom mjestu. Većina naših političara. Crvi u siru, u kompjuteru. Prvi su na cijeni, drugi ruše mreže.
Cyber-inteligencija - oni vladaju nama. Intelektualci koji to nisu. Kopipejstuju neprovjerene podatke s neta. Podmeću ta kukavičja jaja za zadnju riječ znanosti. Politike. Filologije. Pobrkaju godišta i stoljeća. Kažu da vole romantizam i renesansu jer misle da je to blizu vremenski i stilski. Neprestance pjevaju o katastrofi. Pomodni su i prazni, nesuvisli i bešćutni. Temeljno nepismeni. Ne samo time što svi pišu minuskulama. Već i što su im strana elementarna znanja. Ne rade na sebi ni higijenski. Idu u pohabanim trapericama već trideset godina. Šuplji kao sir, zaštićeni kao rijetke zvijeri. Već pilotiraju i operiraju. Na njima ostaje svijet. Jao si ga nama.
Crno pod noktima - ni za toliko vam netko ne bi dao čega. Sinonim za škrtost.
Bonus video:
