Januar 1947, Evropa je u ruševinama. Čak ni časovnici ne pokazuju više tačno vrijeme, zbog problema sa strujom. Šveđanka Elisabet Osbrink uzima taj vremenski haos kao polaznu tačku s koje, hronološkim redom, prati dešavanja koja će 1947. učiniti manje anonimnom, značajnijom za budućnost svijeta. U centru je nekoliko velikih tema: nastanak neonacizma i džihadizma, sudbina jevrejskih izbjeglica, palestinsko pitanje, podjela Indije. Istorijski događaji protkani su drugim, ličnijim pričama - u kratkim bilješkama, pratimo živote Simon de Bovoar, Diora, Džordža Orvela, Bili Holidej, Prima Levija, Tomasa Mana... - Upravo ovim riječima se može najkraće opisati knjiga “1947” Elisabet Osbrink.
Mjesec po mjesec autorka ispisuje hroniku 1947. godine u kojoj je “sada” počelo i koja je nosila u sebi otvorene rane Drugog svjetskog rata i koncentriše se na ljudske patnje, posebno na sudbinu Jevreja, gdje se njena lična priča ukršta sa svjetskom istorijom. Zahvaljujući prevashodno djelovima koje autorka ispisuje na ličniji i emotivniji način, ovaj istorijski esej čita se kao roman. Knjigu “1947” objavila je Geopoetika u prevodu Spase Ratković.
Švedska književnica i novinarka Elisabet Osbrink rođena je 1965. godine u Geteborgu. Do sada je objavila tri knjige, sve nominovane za nagradu “August”, koja joj je dodijeljena 2011. za djelo “A u Vinervaldu drveće još stoji”. Dobitnica je i drugih prestižnih priznanja. Elisabet Osbrink radila je kao urednica i reporter na švedskoj televiziji SVT, a redovno piše i u dnevnim novinama Dagens niheter. U maju 2017. postala je predsjednica švedskog PEN-a.
Šta vas je podstaklo na pisanje knjige “1947”? Zašto baš ta godina?
- U svojoj prethodnoj knjizi pisala sam o fašističkom vođi Per Engdalu i shvatila sam da je zaboravljen iako je bilo nekoliko indicija da je on vrlo važan za opstanak krajnje desnih ideologija, poput fašizma na italijanski način i njemačkog nacizma. Vršila sam istraživanje kad sam tražila djeliće informacija o njemu, i naišla na tvrdnju da je on 1947. otišao u Dansku i pomogao osnivanje Danske nacističke stranke. Nakon pregleda nekoliko arhiva napokon sam sjela da istražim dvije novine iz te godine i pročitala izdanja od januara do decembra. Tako sam iznenada ugledala posebnosti 1947. - kako su se tada formirale iste stvari s kojima se i danas bavimo: feminizam, ljudska prava, sukob na Bliskom Istoku, džihadizam i tako dalje. Zato sam odlučila da pišem o ovoj odlučnoj godini i da učinim da fašistički vođa bude dio toga.
Tada sam shvatila da je to presudna godina i za moju porodicu. Moj otac je u toj godini imao 10 godina i živio je u izbjegličkom kampu za djecu, čije su roditelje ubili nacisti. Ubijeno je nekoliko članova porodice (mađarski asimilirani Jevreji koji su živjeli u Budimpešti). Tako je i moja porodična istorija postala dio knjige. Čitam poeziju i dokumentaristiku i u svom pisanju istražujem mogućnost kombinovanja žanrova. Je li moguće pisati o stvarnosti, upotrijebiti provjerene i provjerljive činjenice - na poetičan način. U ovoj knjizi pokušavam da razumijem našu sadašnjost.
Ova knjiga sadrži odjek Drugog svjetskog rata. Koliko je Drugi svjetski rat oblikovao svijet u kojem danas živimo?
- Na različite načine - i... eto, to je cjelokupni sadržaj knjige “1947”. Sigurna sam da možete koristiti knjigu da biste pisali o raznim aspektima.
Godina 1947 bila je izuzetno važna za Palestinu i Indiju? Kakvo je vaše mišljenje o ovoj temi?
- Nijesam sigurna da li razumijem pitanje o kojoj tačno temi mislite? U svojoj knjizi pokušavam da prikažem proces koji stoji u osnovi stvaranja države Izrael, da do samog kraja nije bilo sigurno hoće li se stvoriti država, da je bilo puno ljudi - i cionista, i Palestinaca - koji su zamišljali suživot u miru, ali drugačija okolnost je učinila da se ta alternativa ne dogodi. Još uvijek.
Jevrejsko pitanje je u središtu vašeg ličnog, ali i političkog diskursa. Zašto?
- Nijesam sigurna da znam šta mislite pod tim. Ja sam lično, dijete preživjelog. Imam nekoliko članova iz moje porodice koji su ubijeni jer su bili Jevreji, čak iako su išli u crkvu i slavili Božić i tako dalje. Ovo je trauma koja je takođe i evropska trauma. Svi u Evropi trebali bi se zabrinuti zbog genocida nad evropskim Jevrejima, to je pitanje puno veće nego samo za žrtve. Na isti način svi bi trebali biti zabrinuti zbog genocida u Srebrenici. Kako možemo živjeti nakon što se dogodilo nešto takvo? Ko su bile žrtve, ko su bili počinitelji - a ko su bili prolaznici? Ovo su važna pitanja koja se tiču svih nas, koji živimo ovdje i sada.
U eseju “Velika praznina” napisala sam da nam je ostala praznina u kojoj su ljudi koji su se nazivali ateistima i Jevrejima, asimilirani…. Izbrisana je nezasita količina misli, pjesama, molitvi, rasprava, nježnosti i smijeha.
Ali kako shvatiti ono što ne postoji? Činjenica da voljena osoba umire, jednostavno prestaje biti, može biti dovoljno teško za shvatiti. Kako izgleda odsustvo miliona ubijenih ljudi? Ali ta je praznina dio našeg sadašnjeg svijeta, to je zajednička istorija, ona utiče na politiku, pisanje istorije, pa čak i na izgled fizičkog svijeta. Pokušaj uočavanja odsutnosti postao je umjetnička forma koja izvire direktno iz genocida.
Pjesnikinja i nobelovka Neli Zaks jedna je od prvih koja je stvorila umjetnost iz praznine - neko je morao bez riječi i tijela dati sva tijela koja su izbrisana, tražeći jezik koji bi mogao sadržavati odsutnost. Umjetnik Anselm Kifer je također onaj koji u slikanju nakon slikanja oblikuje i preoblikuje odsutnost. A svako ko prođe Bebelplacom usred Berlina može vidjeti obrnutu biblioteku koju je stvorio izraelski vajar Miša Ulman. Na tačnom mjestu gdje je izgorjelo trideset hiljada knjiga, sada je staklena ploča kroz koju možete pogledati u podzemnu sobu - bijelu kao smrt - s praznim policama za knjige, skladištem za sve što više ne postoji.
Knjiga “1947” osvojila je nagradu Kraljevske švedske akademije. Od tada je prevedena na 19 jezika. Da li ste očekivali takav uspeh?
- Nisam.
Šta nam možete reći o vašoj knjizi „A u Vinervaldu drveće još stoji“?
- Citiraću predgovor knjige kao odgovor, jer mislim da on sve govori: “Ovo je bila knjiga za koju nijesam imala namjeru da je napišem. Naprotiv, priča o Otu Ulmanu, jevrejskom izbjegličkom djetetu koje je poslano u Švedsku da pobjegne od nacističkog progona, došla mi je kao ponuda, a ja sam je odbila. Eva Ulman - Otova ćerka - došla mi je na razgovor. Sa sobom je donijela traumu zavezanu kanapom i tražila je moju pomoć da to otkrijem. Ovo mi je rekla:Njen otac rođen je i odrastao u porodici srednje klase u Beču, kao voljeno i snažno djete koje je obožavalo muziku i fudbal. Kad je Hitler u martu 1938. aneksirao Austriju, imao je dvanaest godina. Kao i svi austrijski Jevreji, porodica Ulman bivala je iz dana u dan teško pogođena, a progon je tek počeo. Otovi roditelji odlučili su da prvo spasu svoje jedino dijete i uspjeli su da ga odvedu u Švedsku u rano proljeće 1939. Plan je bio da mu se pridruže kasnije, ali dok to ne postane moguće, svakodnevno će mu pisati pisma. Oto je godinu dana proveo u sirotištu na jugu Švedske. Onda se u svojoj četrnaestoj godini, morao sam izdržavati i postao je poljoprivrednik. U međuvremenu, pisma Otovih roditelja iz Beču nastavila su da stižu sve do dana kada više nisu stizala. Početkom 1944. godine Oto Ulman prijavio se za posao na imanju Kamard u Smalandu i postao najbolji prijatelj sa sinom vlasnika zemlje, Ingvarom. Kasnije, kada je Ingvar Kamprad odlučio da stvori kompaniju za namještaj IKEA, Oto je deset godina bio njegov čovjek broj jedan i desna ruka. Želim li nešto da napišem u vezi s tim, pitala se sada Otova kći? Potom je ironično predala kutiju za skladištenje firme IKEA koja je godinama ležala na zadnjem dijelu jednog od njenih ormara, nikad otvorena, ali nikad zaboravljena. Tamo je bilo više od pet stotina pisama Otovih roditelja, sa markicama na kojime je bio profil Hitlera. Kad je Oto Ulman umro, Eva se nevoljno pobrinula za pisma, ali ih nikada nije pročitala. Kao kćerka preživjelog iz holokausta odrasla je učeći da postoje neka područja u koja ne treba zalaziti, neke riječi koje ne treba izgovarati, i neka pitanja koja se nikada neće postaviti. I shvatila je da su u samom epicentru tišine otac i njegov opstanak. Tako su pisma bila stavljena u IKEA kutiju, poklopljena, dok nije dobila ideju da mi ih ponudi. Rekla sam hvala, ali ne. Nijesam mogla. Ne bih to uradila. Nemoguće. Žao mi je. Pisma su, naravno, napisana na njemačkom, jeziku koga sam malo poznava, ali to nije bio glavni razlog. Jednostavno nijesam mogla da podnesem ideju pisanja o holokaustu. Neraskidiva tišina u porodci Ulman bila je previše prepoznatljiva, postojala je i unutar moje porodice. I tako smo se oprostile. Ali onda, noć po noć, prije odlaska na spavanje, zaticala sam sebe zamišljajući pisma koja idu iz Beča prema jugu Švedske, jedno na dan od roditelja do djeteta. Slika me jednostavno nije mogla da ostavi na miru. Rezultat je ova knjiga, priča o dječaku i njegovim roditeljima. Unutar priče je još jedna, o jednom od najpoznatijih ljudi na svjetu, osnivaču IKEA-e, koji ne samo da je bio član švedske tvrdokorne nacističke stranke, nego je istovremeno volio svog najboljeg prijatelja, jevrejsku izbjeglicu Ota Ulmana. Sve u svemu, ispostavilo se da je to na račun Švedske prije nego što je zemlja postala “dobra”.
Ingvar Kamprad mi je dozvolio da ga intervjuišem (rezultat je u knjizi). Ali kad sam pronašla dosijee iz 1943. u Arhivu švedske policije, u kojima stoji da je bio član 4014 u Švedskom socijalističkom jedinstvu (Svensk Socialistisk Samling, ili SSS), tadašnjoj švedskoj nacističkoj stranci, odbio je bilo kakav daljnji kontakt.A pisma? I dalje su u toj kutiji IKEA-e i čekaju prijenos u arhivu gdje će ih staviti na raspolaganje istraživačima. Nijesam sigurna da bih mogla da ispunim želje Eve Ulman da se kroz riječi trauma može primijetiti. Ali proces istraživanja i pisanja uspio je da razriješi dio tišine i nedostatka znanja. Takođe je definisao vezu između Eve i mene - i mnogih drugih: iskustvo prenošenja težine porodičnog bola.”
Šta nam možete reći o ljubavi Šveđana prema Njemcima (i nacističkoj stranci) tokom Drugog svjetskog rata? Otkada potiče ta vezanost za Nemce?
- Ne bih to izrazila riječima poput “ljubavi prema nacističkoj stranci”. Postoji tradicija bliskosti s Njemačkom koja je postojala u predemokratskoj eri Švedske.
Kao što sam nedavno pisala u Gardijanu, moji čitaoci nijesu bili svjesni pune razmjere švedskih saučesništava sa nacističkom Njemačkom tokom rata. To je jedan od razloga što sam se vratila ovoj temi u svojoj posljednjoj knjizi - otkrivajući kako je od jula 1940. do novembra 1941. vozom kroz Švedsku u okupiranu Norvešku putovalo ukupno 686.000 njemačkih vojnika i kako je, uprkos najboljim naporima saveznika, Švedska tajno nastavila da izvozi kuglične ležajeve u nacističku Nemačku, dajući važan doprinos naoružavanju.
Naš istorijski narativ o dobroti ne bavi se tim stvarima. Umjesto toga, započinje u oktobru 1943, kada je više od 7.000 danskih Jevreja odvedeno u Švedsku u ribarskim brodićima (vlasnici čamaca u mnogim slučajevima su bili lijepo plaćeni) kako bi izbjegli deportaciju. Tu je bio uključen švedski diplomata Raul Valenberg koji je 1944. godine od deportacija spasio mađarske Jevreje u Budimpešti - iako su inicijativa i finansiranje zapravo bili američki. Ponosni smo na činjenicu da smo 1945. godine poslali autobuse kako bi preuzeli preživjele iz koncentracionih logora, osim što je više puta opisano kao švedska inicijativa to je zapravo zajednička nordijska akcija namijenjena vraćanju zarobljenih Skandinavaca.
Pa zašto onda velika švedska vjera u naš sopstveni altruizam? Pošteno je reći da je nakon rata postojao neodrediv, često uskraćen osjećaj krivice koji se probijao kroz društvo. Kad su okupirane Danska i Norveška, Švedska to nije bila. Kad se ostatak Europe smanjio na ruševine, Švedska je krenula u izgradnju dobrostojećeg društva. I - što je najvažnije - kada su Danska i Norveška imali svoje poslijeratne pravne i moralne čistke koje su se bavile saradnicima i lokalnim nacistima, Švedska nije učinila ništa slično. Nije postojalo samoispitivanje ili moralna rasprava. Oni koji su simpatisali Hitlera jednostavno su utihnuli i nastavili svoj život kao da se ništa nije dogodilo.
U Švedskoj i drugdje nakon 1945. pretpostavljalo se da su ideologije iza rata - nacizam i mržnja prema Jevrejima nestale kao posljedica poraza nacista. Nove moralne ideje izražene su u Nirnberškom kodeksu o medicinskim eksperimentima i Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima. Ali iako je slogan „Nikad više“ postao sveprisutan, nedovoljno se priznaje da su i ideologije mržnje rasle, a u mnogim slučajevima postale složenije i internacionalizovanije.
Za Balkance, Švedska je primjer organizovanog, bogatog i razvijenog društva. Je li zaista tako?
- Apsolutno. I ja volim moju domovinu. Ali moja ljubav nije slijepa, zato sam i napisala knjigu “Made in Sweden”.
“Made in Sweden - 25 ideja koje su stvorile zemlju”
U svojoj posljednjoj knjizi “Made in Sweden - 25 ideja koje su stvorile zemlju” Elisabet Osbrink daje odgovore na pitanja: koje su prave švedske vrijednosti i koji je pravi švedski model?
U novije vrijeme počeli smo favorizovati sve stvari iz Skandinavije - njihovu hranu, namještaj, fikciju, modu i opšti način života. Čini se da Šveđane i njihove skandinavske susjede smatramo sofisticiranijim, ugodnijim i razvijenijim od nas. Svi smo se nadali da ćemo biti Šveđani, da živimo u njihovom savršeno dizajniranom društvu iz budućnosti. Ali šta ako smo svu svoju vjeru uložili u maštu? Što ako Švedska zapravo nikada nije bila tako umjerena, egalitarna, dostojanstvena ili tolerantna kao što bi željela? Nedavni uspon političkog stava otvoreno neonacističke stranke počeo je razbijati iluziju, a Elisabet Osbrink, koja svoju zemlju voli „ali ne slijepo“, predstavlja 25 ključnih riječi i ikona svoje zemlje iznova, kako bi svijetu ponudila jasnije razumijevanje ove fascinantne zemlje.
U knjizi “Made in Sweden” Osbrink između ostalog piše o grupi ABBA i Volvo gigantu, o Ingmaru Bergmanu, Astrid Lingren i njenoj Pipi, slavi svete odnose Šveđana s prirodom, dostignuća svojih socijalnih reformatora i neuništivog biologa Karla Linaeusa.
Bonus video:
