Poslije perioda alarmantnih i protivrječnih vijesti, kontinuiranog šokiranja javnosti putem elektronskih medija, oklijevanja i neodlučnosti vlasti, do usamljenih kritičkih glasova koji istovremeno smiruju situaciju i oslikavaju mogući put izlaska iz nje, u zemlji Voltera i Molijera svi se polako navikavaju na nešto što će trajati duže nego što je to izgledalo.
Građanska disciplina više se ne prepušta ličnoj savjesti već se strogim kaznama brišu sve manje margine slobode na koje se ovo društvo toliko naviklo da su ga - paradoksalno ili ne - potpuno uspavale. Zato je ova situacija za mnoge, ako ne i za sve, jedno naglo i veoma neprijatno buđenje iz ideološke, tehnološke i moralne uspavanosti u kojoj je zapadni svijet ogrezao. Svijest da je cijeli Svijet zastao, prvi put na ovakav način, prisutna je u razmišljanjima svih pisaca, filosofa, sociologa, neuropshijatara…
Najprije su tražene izvjesne sličnosti između umjetnosti i realnosti, pa je od knjiga “izronio” triler Franka Tilijea tako aktuelnog naziva Pandemija. Objavljen prije pet godina prodat je u 350.000 primjeraka! Riječ je o širenju pandemije po cijeloj Evropi, zatvaranju škola… i traženju uzroka nepoznatog virusa!
Poznati pisac ističe da je oduvijek želio da piše o tome, da je mnogo naučio od stručnjaka iz Pasterovog Instituta, koji su doprinijeli da strogo medicinski djelovi budu uvjerljivi. “To je velika naučna tema” - ističe Tilije. On se zaustavio na zatvaranju škola i širenju pandemije svuda po Evropi, nije se “usudio” da ide dalje… Ono što je uspio da pokaže jeste kako virus dezorganizuje cijelo društvo i zbog toga mediji stalno podsjećaju na njegovu knjigu. “Više bih volio da je ovo ostala fikcija. Ali, epidemije su sastavni dio našeg života. Ova će promijeniti mnogo toga. To je različito u odnosu na vrijeme rata, šteta se ne vidi odmah, već će do toga doći mnogo kasnije. U ratu je sve vidljivo odmah, poslije dolazi do obnove ekonomije.”
Dok su se tokom prošle sedmice Francuzi navikavali na ograničenje kretanja, posebnu pažnju izazivale su riječi pisca Silvena Tesona, kome su povlačenje od svijeta, samoća i tišina dio njegovog književnog traganja. U knjizi U šumama Sibira on opisuje svoj višemjesečni usamljenički boravak u eksremnim uslovima! Kad ga je RFI pozvao da pomogne ljudima u pristupu samoći i izolovanosti, on je rekao da ima izvjesni legitimitet da govori o tome, jer je takve situacije prolazio sam, dobrovoljno, kad su mu prvi susjedi u Sibiru bili daleko, ne računajući opasnost od oboljenja. Ističući da to što govori nije ekspertiza već njegovo iskustvo, on je u svojim poduhvatima osamljivanja uspijevao da izbjegne bitku s vremenom.
Upozorava “da se ne upuštamo u nju sada kada se ne zna koliko će sve trajati, a biće svakako duže nego što se misli… jer će se ući u aritmetički rat s brojkama, danima, satima.”
On je paklenu ekonomsku i tehnološku trku nazvao modernom epilepsijom, iako ne misli da je ona “stvorila” virus, ona ga svakako nosi. Zato u strpljenju, samoći i tišini vidi protivotrov toj modernoj epilepsiji.
“Ovo je trenutak apsolutne metamorfoze, spoljašnji i unutrašnji svijet se sreću na neočekivan način”, zaključio je Silven Teson. Arhitekta Filip Ram podsjeća da se u stvari radi o povratku u normalu, jer je sve ovo bila svakodnevna stvarnost čovjeka - osim posljednjih pedeset godina.
A čuveni neuropsihijatar, Boris Sirulnik, kao da se nadovezuje: “Krize su učestale u istoriji čovječanstva. Moramo da se prilagodimo nevidljivoj agresiji. Evolucija čovjeka se odvijala samo putem kriza. Poslije ove, porodica i bračni par će ponovo postati utočište mira.”
Dodaje da će se poslije virusa ispostaviti da smo očistili od prašine neke stare, napuštene vrijednosti koje će nam pomoći da uspostavimo nov način života u zajednici: “Samoća može biti blagotvorna. Ona nas liječi od stresa. Kada nam se smučio sprint aktivnog života, zahvaljujući samoći, počinjemo da cijenimo usporenje, tišinu, mir. To je uživanje. Od prije nekoliko dana čujem dah vjetra, šum lišća, cvrkutanje ptica. Ta samoća je prijatan odmor.”
A slavni sociolog Edgar Moren, koji se bliži stotoj godini života, o svemu ovome ima svoje zanimljivo mišljenje:
“Samoizolacija može da nam pomogne da počnemo detoksikaciju našeg načina života. Ova kriza nam pokazuje da je mondijalizacija međunarodna zavisnost bez solidarnosti. Globalizacija je pokrenula tehničko i ekonomsko ujedinjenje planete, ali nije unaprijedila razumijevanje među narodima. Od samog početka 90-ih ratovi i finansijske krize pustoše, haraju, zlostavljaju. Virus danas osvjetljava na neposredan i tragičan način tu zajedničku sudbinu. Da li ćemo to najzad shvatiti?
Zbog nedostatka međunarodne solidarnosti i zajedničkih organizacija da se preduzmu mjere na planetarnom nivou epidemije, sada smo svjedoci sebičnog zatvaranja samih nacija. Jedna od velikih lekcija krize jeste da ne možemo izbjeći neizvjesnost: stalno smo u neizvjesnosti za lijek protiv virusa, u neizvjesnosti razvoja i neizvjesnosti posljedica krize. Prijedlog za vaspitanje: uspostaviti u obrazovanje kako da se suočimo sa neizvjesnošću?“
Filosof Mišel Onfre svodi pitanje na neefikasnu i nesolidarnu Evropu (koja je postala Treći svijet), u kojoj vlada jedino interes tržišta. A u francuskom predsjedniku Makronu vidi nekoga ko plovi napamet, ko je pion Tržišta, s ciljem da se unište nacionalne države da bi trijumfovao apsolutni Kapitalizam.
Iz takve politike proizišao je i njegov pristup epidemiji, u zemlji u kojoj nema ni dovoljno maski za zaštitu medicinskog osoblja, niti dovoljna testova da se stanovništvo efikasno zaštiti. Zbog toga Onfre kritikuje kasnu odluku da se nešto odlučno učini, pa je izabrana samoizolacija, dok njegov njemački kolega, Peter Sloterdijk, u jednom intervjuu za francusku štampu posebno ističe tu nesrazmerno zaglašujuću odluku evropskih zemalja da se ograniči kretanje građana i uvede samoizolacija kao izbijanje fantoma reda!
“Prava tema Kuge je, to je sam Kami rekao Bartu, otpor Evrope nacizmu. Što je teško da se uporedi, jer to nije prava kuga. Ali Bokačov Dekameron nudi prava poređenja.To remek djelo je napisano u nejvećoj krizi koju je ikad Evropa spoznala, crna kuga četrnaestog stoljeća. Dekameron je priča o samoizolaciji na selu jedne grupe mladih koji provode vrijeme u pričanju priča…”
U Francuskoj je tradicija da svaka velika kriza ima i svoju knjigu. U vrijeme atentata 2015. to je najprije bila Volterova knjiga o toleranciji, potom Hemingvejev Pokretni praznik, kada je stradao glavni grad, da bi sada Kuga Albera Kamija izbila potpuno spontano na prvo mjesto ove istovremeno tužne i veličanstvene liste!
Solidarnosti i tolerancije ima, ali se oni iznova otkrivaju kao nešto što je izgledalo zaboravljeno.
Ove nedelje umro je Alber Uderzo, koji je sa Rene Gosinijem stvorio Asteriksa. On je još jedan velikan među sinovima italijanske emigracije (pored Iva Montana) koji su obasjali Francusku i njenu kulturu. Teško je oteti se utisku da cio pristup ovoj situaciji nije daleko od onoga što je toliko zasmijavalo sve ljubitelje stripa, koji je dosegao 380 miliona primjeraka tiraža! Da je toliko zaštitinih maski, to bi bio podvig… U ovo ogromno nasljeđe spada prije svega duh, koji će opstati, jer će se čovjek uvijek smijati, a posebno kad je u opasnosti.
Pored svih ovih privremenih nedostataka u Francuskoj, njen narod se pokazao, kao uvijek u teškim momentima, krajnje solidaran i na taj način ublažava tragediju koja se širi svakim danom.
Bonus video:
