Svaki put negdje stiže. Sve oko nas i u nama putuje i razgovara i sa našom prošlošću koju smo imali i budućnošću kojoj stremimo. I ako se sve stavi u jednu riječ koja se zove sadašnjost, čovjek o toj riječi zna malo i skoro ništa. Budući da je sve oko nas ujedno i puno i prazno onog smisla kojeg tražimo i za kojim neprestano silazimo.
Onda kada napravimo određene životne pauze u svoj toj vratolomiji, te neprestane životne trke tek tada uviđamo koliko je zapravo čovjek slab i često nejak za svoj život. Valjda zato i sam po svojim uspomenama vječito skita, a to mu pomaže pa tako sebi život učini dužim, vrlo često i ljepšim nego što on stvarno i jeste. Sve što se zbiva oko nas i u našim životima ima svoj život, a to što mi malo znamo ne znači da nas se određene situacije ne tiču i da nam ne pripadaju već naprotiv. Tako i ovo vrijeme koje provodimo u izolaciji zbog koronavirusa moramo shvatiti kao dio dešavanja koji nas je sve ponaosob zapalo da baš mi to vrijeme-nevrijeme proživimo na ovoj šarenoj zemljanoj lopti. Zato ovu vrstu izolacije u kojoj trenutno živimo srećni smo sto možemo iskoristiti da više vremena provedemo sa djecom, a moramo iskoristiti i da upoznamo stvarne potrebe naših života i napravimo ozbiljan susret sa samim sobom. U ovom bezglavom brzom i strestnom vremenu u kome živimo našli smo i nalazimo sve i svakog osim sebe same. Negdje smo se bili izgubili i neka ovo teško vrijeme zapravo bude pravo vrijeme za naš sopstveni pronalazak. Ja sam na relaciji atelje-kuća, vrijedan sam u svom stvaralaštvu i bogovima zahvalan što je to tako. Kod mene još uvjek dani zagube noći, jer moja kreativnost još uvijek opravdava ljestvicu na kojoj stoji. Jako sam oprezan i pridržavam se mjera koje nam savjetuju preko medija nadležni organi, jer sam svjestan da na taj način čuvam sebe, svoje najmilije, a onda i sve oko sebe u svom širem okruženju. Od krvi sam i mesa i od svojih ustaljenih navika, kao što je i svaki čovjek na ovom svijetu i moram priznati da mi nedostaju moji svakodnevni „obredi“, tj.rekreativni biciklizam, kafenisanje sa mojim prijateljima i ta razmjena energije koja kruži kroz čovjeka u procesu rukovanja. Bez svega toga se može. Naravno koliko god da je ova situacija ozbiljna i vrlo stresna ja svakoga dana nađem nešto lijepo što me razvedri, očeliči, odnosno pokaže put gdje treba svoja osjećanja da smjestim i koja lijepa sjećanja da potražim.
Nakon, ne znam koliko godina osjetio sam čari kuhinje moje majke. Tako da sam u jučerašnjem predvečerju, zahvaljujući mojoj majci, uživao u mirisu baklava. Svakim danom moji ukaćani i ja probudimo davno uspavane uspomene i ispunimo dane obećanjima da ćemo čim ovo prođe otići na mjesta koja nas vežu za te lijepe događaje kojim su, eto, naša sjećanja jedini spomenici. Volio bih da svijet iz svega ovog izađe bolji, da shvatimo da ne možemo novac da jedemo, da moramo čuvati i paziti sve što ima život na ovoj planeti. Da i mi kao i sve što je živo smo samo gosti i najljepše bi bilo da nas svijet pamti kao dobre goste. Sa druge strane, raduje me što nam hrana nije zaražena i što je to još jedna svijetla tačka koja obećava opstanak. Volio bih kad sve ovo prođe, da se više poštujemo, da ima manje hvalisanja, manje mržnje, manje podjela i da, najzad, shvatimo da čovjek nije ništa komplikovano, već je čovjek nešto vrlo osjetljivo i iskreno i da mu treba jako malo da bismo svi na ovom svijetu imali dovoljno.
Bonus video:
