Roman „Razbrajalica za Andreasa Sama” beogradskog pisca i reditelja Filipa Čolovića prati dva vremenska toka sa više ukrštenih ličnosti no što su to Andreas Sam i njegov književni tvorac, te čini lavirint sastavljen iz faktografije i fikcije: nesumnjivi i sumnjivi dokumenti isprepletani su sa izmišljenim verzijama (ne)poznatog. Čolovićev roman je objavila Geopoetika.
Filip Čolović je filmski i televizijski reditelj, scenarista i pisac. Rođen je u Beogradu 1978. godine. Uglavnom je poznat po dokumentarnim filmovima koji su bili zapaženi na festivalima širom svijeta, a nagrađivani su kod nas i u inostranstvu.
Krenimo od vašeg novog romana „Razbrajalica za Andreasa Sama”. Kako je nastajala ova knjiga?
- Ova knjiga je dugo nastajala i imala je dosta neobičan put. Kada kažem da se ideja javila davno, prije gotovo osam godina, čitaoci bi mogli da steknu pogrešan utisak da je knjiga toliko i pisana. Nisam je toliko dugo pisao, u međuvremenu sam objavio još jednu knjigu, takođe iz prijeke potrebe, knjigu koja mi je pomogla da preživim užasan period u životu. Ipak, fascinacija Kišom i njegovom književnošću samo se pritajila i čekala svoj trenutak. Na kraju, ponovo sam iščitao njegova djela (s akcentom na takozvani Porodični ciklus), u Narodnoj biblioteci sam proučavao dokumenta koja je sačuvala njegova supruga Mirjana Miočinović, a koja su bila esencijalna za moj roman (uzgred, tu igru faktografije i fikcije u književnosti njegovao je i sam Kiš), a zatim sam nekoliko godina pisao ovaj roman. Želja mi je bila da napišem knjigu o identitetu, zlu, smrti, književnosti… Koliko sam u svojim namjerama uspio, neka procijene čitaoci.
Vaš Andres Sam odlazi u Pariz gdje umire njegov prijatelj iz djetinjstva, inače veliki pisac. To je susret dva junaka koji je zapravo jedan. Šta ste htjeli tom igrom citantnosti da dočarate?
- Ideja o književnom junaku koji upoznaje svog tvorca, nije nova, zapravo, stara je vjerovatno koliko i sama književnost. Ipak, Kišov život i njegova književnost, dali su mi nevjerovatne impulse i građu za roman. Ukoliko zamislimo, doduše biće potreban određeni napor, da nijesam poštovalac Kišove književnosti, da sam imao ideju da o nekom drugom piscu napišem knjigu slične forme, to bi bilo zaista neizvodljivo. U tri svoje knjige (Bašta pepeo, Rani jadi, Peščanik) Kiš piše o svom djetinjstvu, na različite načine, i to je već dobro poznata stvar. On sebe u tim knjigama naziva Andreasom Samom, nijednog trenutka ne krijući da je zapravo on Andreas. Kako drugačije objasniti da se i Andreasu i Danilu otac zove Eduard, te da obojica imaju istovjetno ratno djetinjstvo. Ono što je sigurno najvažnije, obojica tada, u ratnom metežu, ostaju bez oca. Kiš ne bi bio veliki pisac da dodatno nije zakomplikovao stvar. Andreas i Danilo jesu jedno, mada, u izvjesnom smislu i nijesu. Naime, Kiš Andreasu daje drugi horoskopski znak, i samim tim sugeriše da to nije kompletno on. U tom sudaru sjećanja (nekada vjerodostojnih, ponekad manje sigurnih) i domaštanih stvari, nastaju Kišova djela. Ta dva svijeta toliko se prepliću, da sam Kiš u jednom trenutku kaže da su jedino njegovo djetinjstvo zapravo te njegove knjige. Meni je bilo veoma interesentno da vidim kako izgleda Andreas (u Kišovim knjigama dječak) koji je odrastao i koji kreće da posjeti prijatelja iz djetinjstva, velikog pisca koji umire u Parizu.
Motiv smrti je jak u ovoj knjizi. Pisac je na samrti i njegov život su obilježila stradanja?
- Moj odnos prema tome je jasan: poput Kišovog, smrt je u mom životu nezaobilazna od ranog djetinjstva, jer mi je otac umro kada sam imao svega godinu i po dana. Već sa četiri, pet godina, vjerovatno ranije od drugih, postajem svjesan smrti. I kasnije, ona je bila prisutna u mom životu, rekao bih, mnogo više nego što je uobičajeno. Kišovo djetinjstvo je takođe prepuno stradanja i smrti. Drugo je pitanje, za ovu knjigu možda i važnije, koliko te smrti u djetinjstvu utiču na čovjeka kasnije i koji je odnos književnosti i smrti. Može li književnost nadjačati smrt? Da li je istinita ona Horacijeva Non omnis moriar, ili je to tek vapaj očajnika, izmišljena utjeha onih koji sebe nazivaju umjetnicima. Učinilo mi se veoma zanimljivim da napišem jedan roman, napravim čitavu književnu konstrukciju, građevinu takoreći, da uživam u toj fantazmagoriji, a onda sve to da prospem jednim Kišovim citatom iz Enciklopedije mrtvih na samom kraju moje knjige: Istoriju pišu pobednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvjesna je samo smrt.
Koliko je ova knjiga čin potrage za identitetom?
- Mislim da su potraga i potreba za identitetom korijen ove knjige. To znači da identitet nije jedini dio ove čudne biljke, ali bez tog dijela ne vjerujem da bi uopšte i bilo knjige. Većina ljudi identitet vezuje isključivo za narod, naciju, ali to je zaista jedna mnogo šira oblast. Ta vječita pitanja “ko sam”, “odakle sam”, “čemu težim”, “koja je moja svrha”, utkana su u naše biće. Bez toga, teško da ima i ozbiljnog pisanja. Neko će otići čak toliko daleko, da će reći da su ta pitanja fundamentalna za književnost. Kada se tome doda da se osjećaj identiteta formira u djetinjstvu, a znamo kako je bilo Kišovo ratno djetinjstvo, jasno je da su sva ta pitanja i potraga za identitetom, jedna izvanredna i zahvalna tema za književnost.
Kako vi lično doživljavate Danila Kiša kao pisca i osobu sa stavom?
- Kao književnik, Kiš je izvanredan i nesporan. Bio je originalan, pisac baroknog stila, erudita. Čitajući razne strane autore i poznavaoce tadašnjih prilika, zaista vjerujem da mu je izmakla Nobelova nagrada samo zbog toga što je prerano umro. Da se to nije desilo i da je bio drugi književnik sa ovih prostora ovjenčan najvećom književnom nagradom, vjerovatno bi se o njemu još i više pričalo, premda iskreno vjerujem da njegovoj književnosti pažnje ne manjka. U prilog tome, ono što su bili Andrić i Crnjanski za starije pisce, to su za mlađe generacije Kiš i Pekić. Čini mi se da su Kiš kao književnik i kao osoba neodvojivi. Rijetki su pisci koji su baš toliko živjeli svoju književnost, beskompromisno, do kraja, bez ostatka. Prevashodno se to vidi u opsesivnim temama kojima se bavio. Ratno djetinjstvo, pitanje zla, gubitak oca, logori… Svuda je glasno i javno istupao, bio je čovjek sa stavom. Nema sumnje da mu je to često donosilo i probleme, uostalom, svima nam je poznata jedna od najvećih književnih afera tog doba u koju je bio upleten Kiš. I opet, nakon toga, on se sa svim svojim protivnicima javno razračunao i ostavio nam u nasljedstvo knjigu Čas anatomije. Ponovo književnost u svom punom obliku. Zato i tvrdim da su, za razliku od mnogih drugih pisaca, Kiš kao književnik i Kiš kao osoba neodvojivi.
Autor ste knjiga poezije “Zemlja i krv” i “Kamena svjetlost”, zbirke pripovijedaka “Najbolji od svih svjetova”, kao i romana “U đavoljoj koži” i “Zima bez brata”. Koje teme vas interesuju, koje su vam književne poetike bliske?
- Pisao sam poeziju, priče, romane, radio drame, scenarija za razne dokumentarne i igrane filmove. Moram priznati da tek sada, kada nabrajam sve ovo zajedno i kada sva ta pisanija slažem u sjećanju, vidim da su u pitanju najrazličitije forme i stilovi. Čak i kada bi se fokusirali isključivo na književnost, teško da bih tako lako mogao da odgovorim na ovo pitanje. U stvari, rekao bih da insistiram na različitosti. Kako je broj naših opsesivnih tema ograničen, naša interesovanja su takođe limitirana, a siguran sam da ona ne presahnu jednom napisanom knjigom, nama književnicima ostaje da u budućim knjigama budemo zanimljivi sebi i drugima formom, ponegdje čak i stilom.
“Zima bez brata” je roman iza koga se krije bolna lična priča. Možete li pojasniti?
- Zima bez brata je knjiga terapija, pokušaj da se preživi jedan tragičan i užasno bolan trenutak u mom životu. Krenuo sam da je pišem ne bih li preživio, i čak sam se jedno kratko vrijeme dvoumio da li uopšte treba da je objavljujem. Kasnije, kada je knjiga dospjela na police knjižara, sa raznih strana javljali su mi se ljudi sa sličnim bolom i pričali kako im je knjiga pomogla, da su na izvjesan način, poput mene dok sam je pisao, doživjeli neku vrstu katarze. Moram priznati da je to najveća pohvala koju jedna knjiga može da dobije. Premda nije pretendovala da se nameće kao književnost, ta knjiga je ušla čak i u širi izbor za Ninovu nagradu. Njena najveća vrijednost, ujedno je i najveća književna mana. Ona je brutalno iskrena, dokumentarna, to je jedan čudan književni spoj, neka vrsta osobenih dnevničkih memoara. Knjigu sam počeo da pišem neposredno poslije bratove tragične pogibije, bez distance, sa željom da ga “sačuvam”, i njega i sjećanje na njega. Književnost je u tom slučaju bolno nemoćna. Bez distance, fikcije, metafora i drugih figura, čini mi se da ova knjiga gađa pravo u metu. Knjigu je objavio Rende i veoma sam im zahvalan jer su brzo reagovali u tom, krajnje osjetljivom trenutku. Za razliku od Meše Selimovića, kome je nakon Drugog svjetskog rata stradao brat (strijeljan od strane partizana, iako je i sam pripadao tom pokretu), a on napisao Derviš i smrt bezmalo dvadeset godina nakon tog događaja, stvorivši tako i prijeko potrebnu distancu i vrhunsku književnost, lično nijesam imao takvih aspiracija. Mislim da je ova knjiga baš ono što bi trebalo da bude.
Po profesiji ste reditelj. Snimili ste više dokumentaraca koji su nagrađivani širom svijeta. Šta vas je privuklo formi dokumentarca?
- Kada sam upisivao Akademiju, ideja mi je, kao i većini mladih ljudi koji upisuju režiju, bila da snimam isključivo igrane filmove. Međutim, za vrijeme studija otkrio sam, a potom se i zaljubio u dokumentarni film. Ispostavilo se da ova vrsta filma, vrlo često, ima mnogo veću snagu od igranog filma. Gledajući dokumentarne filmove Živka Nikolića, Gilića, Grlića, Markovića, uvjerio sam se u moć dokumentarizma. Od tih studentskih dana, s vremena na vrijeme, snimim i poneki dokumentarac. Moram priznati da stvaranje tih dokumentaraca pruža jedno posebno zadovoljstvo. Posljednji dokumentarni film, meni lično najvažniji (tiče se nagomilanog nasilja na ovim prostorima i u vezi je sa knjigom Zima bez brata), ove godine će biti prikazan u takmičarskom programu Beldocs-a, a nosi naziv Potreba za mržnjom.
Vaš film o Andriću nudi njegovu intimnu stranu, jer je u filmu riječ i o ljubavnom trouglu između Andrića, kostimografkinje Milice Babić i njenog muža Nenada Jovanovića…
- Između ostalog, to i jeste priča o tom ljubavnom trouglu. U našem filmu njihova veza je u drugom planu, ali se na samom kraju nameće kao dominantna. Zapravo, ljubavna priča i odnos Andrića sa Milicom Babić je sam za sebe dostojan filma. Ta velika ljubav krunisana je brakom, ali tek nakon smrti Nenada Jovanovića, muža Milice Babić. Mi pretpostavljamo da je odnos između Milice i Andrića postojao još te 1941. godine, što znači da su prije toga imali kontakt i u Berlinu, gdje je Jovanović službovao kod Andrića. Kako je to izgledalo, pošto sve upućuje da je Jovanović morao biti upoznat sa prirodom veze između svoje supruge i Andrića… Sve u svemu, jasno je zbog čega ljudima ova veza mora biti i jeste intrigantna.
U vašim igranim filmovima bavili ste se ljudima koji nijesu mejnstrim, koji imaju svoj stav i princip. U “Albatrosu” pratite izlazak iz zatvora mladog pisca Nušića i njegov dolazak na dvor kod kralja Milana, u kome moli za pomilovanje od kazne zbog satirične pjesme „Dva raba“, a u ”Ono malo časti” dočarali ste sudbinu zaboravljene heroine Milunke Savić. Zašto vas privlače takvi likovi? Šta govore njihove sudbine o vremenu u kome su živjeli?
- Oba igrana filma rađena su u produkciji Radio televizije Srbije, zato ih i prati taj prefiks TV film. Kao i Radio televizija Crne Gore, i RTS ima obavezu da se bavi ovim temama. Koliko to radi s uspjehom, drugo je pitanje. Dakle, Javni servis ili državna televizija, kako god to zvali, ima obavezu da se bavi značajnim ličnostima iz naše istorije. Uostalom, ukoliko ova televizija ne obrađuje te teme, ko će se baviti njima? Albatros je izmišljeni susret između kralja Milana i Branislava Nušića, koga je kralj utamničio zbog satirične pjesme “Dva raba”. Ne postoji dokaz da su se njih dvojica ikada sreli, ali isto tako nije nemoguće da jesu… Ovo nije film ni samo o Nušiću, niti samo o Milanu Obrenoviću i njegovom ministru pravde Gigi Geršiću, već je film o tom specifičnom trenutku u kome se našla Srbija krajem 19. vijeka. O odnosima unutar političkih partija, satiri, kažnjavanju, o tome da li se privoljeti istoku ili zapadu… Djeluje poznato, zar ne? Ne mislim da smo daleko dogurali. I drugi film Ono malo časti dijeli sličnu sudbinu. Prati priču naše poznate heroine iz Prvog svjetskog rata, Milunke Savić, ali 1955. godine, kada ona radi kao čistačica u jednoj kafani. Te godine, Hruščov dolazi u Beograd da se izvini Titu zbog Staljinovog odnosa prema Jugoslaviji, zemlja jača na svim poljima, ali ipak naša heroina iz Velikog rata riba klozete u toj kafani… Porazno, zar ne? Vjerujem da se naš odnos prema tim ljudima nije promijenio. U tome je istinska vrijednost ovih filmova. Bez obzira što zadiru u prošlost, zapravo idu u prilog tome da se na ovim našim prostorima ništa ne mijenja.
Planirate li možda da uradite dokumentarni film o Danilu Kišu?
- Vjerujem da sam knjigom Razbrajalica za Andreasa Sama iscrpio sve mogućnosti u vezi s Kišom, te da neću snimati niti dokumentarac o njemu, niti igrani film prema nekoj njegovoj knjizi ili priči. Međutim, tako nešto ne mogu da tvrdim, pogotovo što mene sa Kišom vežu neke neobične, gotovo metafizičke veze. Moj očuh je imao djetinjstvo nalik Kišovom - nesumnjivo je bio jevrejskog porijekla, a otac mu je nestao tokom rata… Jedina razlika je što je otac mog očuha došao iz Kurska sa bjelogardejcima, a Danilov je stigao iz Mađarske. Moj očuh je čak posjedovao kofer (nalik onom koji Danilo opisuje u svojim knjigama, stari kofer kome kopče praskaju kao pištolji kremenjače) pun raznih dokumenata i fotografija svog oca koga se jedva sjećao, kao kroz maglu. Sada se taj kofer nalazi u mom posjedu. Još kao dijete, okruživale su me knjige Danila Kiša, koga su moji izuzetno cijenili. Prvi nekrolog koji sam vidio na televiziji, 1989. godine, dakle, tada sam imao tek jedanaest godina, bio je posvećen Danilovoj smrti. Još pamtim ozbiljno lice voditeljke koja čita kako je u Parizu preminuo naš veliki pisac. Na kraju, kao da sve ovo nije dovoljno, u beogradskom naselju u kome živim, preko puta moje zgrade, podignuta je osnovna škola kojoj su dali naziv, pogađate, Danilo Kiš. Moji sinovi pohađaju tu školu. Tokom godine, kad god dođem po njih, u holu me dočeka veliki Danilov portret. Kada prolazim kraj te velike slike na zidu, uvijek malo usporim, zagledan u njegovu razbarušenu kosu i prodoran pogled. Nema sumnje da od Kiša ne mogu i ne želim pobjeći.
Andrić je veoma inspirativan filmski junak
Reditelj ste filma o Ivu Andriću “Proljeće na poslednjem jezeru”. Iz kog ugla ste sagledali priču o Andriću?
- Andrić, osim što je zanimljiv pisac, ujedno je i veoma interesantna ličnost. Premda ga mi uglavnom pamtimo kao hladnog, odmjerenog, distanciranog čovjeka koji je dobio Nobelovu nagradu 1961. godine, kakav je vjerovatno u tom trenutku i bio, ne zaboravimo da je taj čovjek, veliki književnik, takođe i: blizak pokretu Mlada Bosna, na izvjesan način i revolucionar, robijaš, diplomata u nekoliko velikih zemalja, onaj koji upoznaje Hitlera, diplomata koji prisustvuje potpisivanju Trojnog pakta, čovjek koji se povlači iz javnosti i za vrijeme Drugog svjetskog rata vrijeme provodi zatvoren u Beogradu, gdje u osami i tišini piše svoja najpoznatija dela (Na Drini ćuprija, Travnička hronika, Gospođica). O njegovim drugovanjima i ljubavnim vezama da i ne govorim. Dakle, veoma inspirativan filmski junak. Vule Žurić, pisac scenarija za film Proljeće na poslednjem jezeru, odabrao je jedan veoma dramatičan trenutak u njegovom životu. Riječ je o aprilu 1941. godine, kada nakon bombardovanja, ubrzo i kapituliranja Jugoslavije, Njemci ne znaju šta će sa našim diplomatama rasutim po zemljama koje drži Treći rajh. Zbog toga ih sve smještaju u jedan hotel na Bodenskom jezeru, na samoj granici sa Švajcarskom. Osim Andrića, koji je bio poslanik u Berlinu, u taj hotel su smješteni i Šumenkovići iz Praga, Mišetići iz Graca, Sibe Miličić iz Roterdama… Mi kroz film pratimo sudbine ljudi zarobljenih u tom hotelu, ili kako volim da kažem, u svojevrsnom zlatnom kavezu. Scenario je baziran na faktografiji, ali smo mi sebi dozvolili malo umjetničkog domaštavanja.
Bonus video:
