Našli smo se u situaciji kada je, zarad opšteg dobra, neophodno podnijeti teret ograničenja i kada, više nego ikad, spoljašnje okolnosti diktiraju način na koji funkcionišemo.
S obzirom da se veliki dio nas koji se bavimo umjetnošću može podvesti pod kategoriju introverta ili makar povremenih usamljenika, sva ta situacija donekle lakše pada. Izolacija nam, sama po sebi, ne djeluje toliko nepoznata i zastrašujuća. Među zidovima ateljea ona često postaje poželjan i bitan faktor promišljanja i stvaranja.
Danas je možda dobar trenutak da razmislimo šta je u stvari sloboda i da li značenje te riječi možda suviše olako shvatamo. Vjerovatno da tek u ovakvim graničnim trenucima postajemo svjesni da odnos prema stvarima kojima smo okruženi i koje smo uzimali “zdravo za gotovo” ili “podrazumijeva se” treba da bude drugačiji. Svako od nas posmatra, a samim tim razumije i tumači stvari i svijet oko sebe iz lične perspektive. Svako od nas posjeduje naočare, samo što su možda drugog modela ili su stakla druge boje. Njih zaslužujemo i dobijamo tokom odrastanja i obrazovanja kao rezultat raznovrsnih uticaja i iskustava koja primamo.
Ozbiljna opasnost, poput ove, linijom proste inercije, daje razloge za strah, očaj i osjećaj bespomoćnosti. Sa druge strane, može dati neka značajna i važna iskustva i uvide na koje čovjek može biti zahvalan. Nesumnjivo je da je u pitanju bolan proces. Mnogo toga se gubi i još više može biti izgubljeno.
Vrijeme teče i ravnodušno je za naša osjećanja, želje, nade, stremljenja. Mislim da je značajno da u ovom trenutku pokušamo da osvijetlimo naše dosadašnje obrasce ponašanja. Bilo da su direktno povezani sa virusom i posljedicama koje izaziva ili ne. Možemo razmišljati o šteti i bolu koji nanosimo ljudima, životinjama, biljkama, vodi, šumi.
Koji je pravi razlog što smo ostali pasivni posmatrači. Možda zbog toga što je bilo uvijek “važnijih stvari”, što smo bili nedovoljno aktivni ili lijeni. Što smo očekivali da stvari neko drugi dovede u red. Dane izolacije provodim na placu koji se nalazi u blizini Skadarskog jezera. Svuda su boje proljeća. Dešavaju se neke nove i uzbudljive skulpture.
Pored toga, zemlja daje mogućnost pravljenja organske bašte. Oko svega toga ima dosta rada i akcije. Takve okolnosti ne ostavljaju mogućnost za dosadu.
Ranije sam često priželjkivao situaciju kada će me mnogobrojne svakodnevne obaveze i poslovi zaobići na neki period i dati mi mogućnost da doživljavam svijet kroz sporiji ritam, kako bi se mogli uhvatiti dragocjeni kadrovi koji koji prate taj tok i koji najčešće promaknu. Ubrzani tempo modernog života me često asocira na vrtlog iz kojeg se jako teško izvući kada se jednom nađeš u njemu. Sada je takođe dobro vrijeme da se vratimo knjigama i muzici. Mislim da smo nekako zapostavili čitanje i postali prilično ranjivi za uticaje kratkih i prostih jezičkih formi koje diktira internet i mobilna komunikacija.
Knjige su mnogo prijatnija, opuštenija i zdravija navika za razliku od informacija kojima smo svakodnevno bombardovani. Ovih dana, ponovo se vraćam Bokačovom “Dekameronu”, Jejtsovim “Mitologikama” i dalekoistočnoj filozofiji.
Kako nam u ovom trenutku ni pasoš ni novac nisu dovoljni da omoguće putovanja, dobro je vrijeme za jedan suštinski zaokret i za ponovno pronalaženje puteva koji vode prema unutra, prema unutrašnjem biću. Nema sumnje da takvi putevi postoje.
“Ne moraš da izlaziš napolje
da bi spoznao svijet
Ne moraš da viriš kroz prozor
Da bi ugledao Tao Neba
Što više tražiš spolja
To manje znaš. …. “ Lao Ce
Bonus video:
