I gradovi imaju neke sudbinu kao ljudi.
App. Alex:Syr.58. Davno usnuli grad, velika zagonetka, do danas neodgonetnuta na pravi način. Odavno me zanimao, uvijek intrigirao. Privlačio mitskom snagom koja isijava iz njegovih dubina, njegovih slojeva, zidova, ostataka hramova, razbacanog kamenja, koje nijemo ćuti, a svjedoči, šapuće... o svojoj sudbini, onima koji čuju.
Prije nekoliko godina, tačnije 25. marta 2011, bio sam prvi put na ruševinama Svača s dr Savom Markovićem, vrsnim znalcem latiniteta na južnoj jadranskoj obali, autorom dvije kapitalne knjige: Studia Antibarensia i Stanovništvo srednjevjekovmog Bara. Tada samo tražili Prapratno-u, rezidencijalni centar dukljanskih kraljeva od kojeg nije ostalo ni kamena. Obišli Svač i nekolikoh mogućih lokacija našeg rezidencijalnog grada. Gradovi umiru kao ljudi, samo što je to umiranje dugo kao umiranje pokoljenja. I Svač je umirao, u etapama, ostali su nijemi svjedoci, šutljivo kamenje i sudbina, koja spava u ruševinama.
Ovog puta, posjetu Svaču, a znajući koliko me fasciniraju drevni gradovi, upriličila je moja prijateljica Dženana. Ka tom mitskom predjelu krenuli smo iz Ulcinja, njenim autom i idejom da uprvo toga dana posjetimo ostatke nekada velelepnog grada. Svač se nalazi na dvadeset petom kilometru sjevroistočno od Ulcinja, nakon što se prođe Vladimir, s magistralnog puta koji vodi za Albaniju, skreće se desno. Iz daljene vas čeka i gleda katedralno zdanje Sv. Marije, čiji ostaci, ponajbolje svjedoče kakav je grad tu nekada bio, grad koji je imao takve hramove. Legenda kaže da ih je bilo 365, koliko u godini dana. Danas, osim ovog, postoji i crkva Svetog Jovana Krstitelja, sa još nekoliko identifikoavnih sakralnih objekata. Dva zdanja, pretekla rušenje, u dugoj istoriji bilo ih je mnogo više.
Dočekao varvare
Poput bijele labudice, izvijen nad Šaskim jezerom, grad je mamio rušitelje... Čekao i dočekao varvare, baš kao u onoj čuvenoj Kavafijevoj pjesmi, u kojoj varvari nijesu ušli u grad, na sreću. U Svač su ušli. Istorija govori o nekoliko pohoda i nekoliko rušenja. Osnovan je početkom VI vijeka, u vrijeme posljednjeg rimskog i prvog vizantijskog cara Justinijana I. No, i prije srednjovjekovnog grada, na ovom mjestu je postojala praistorijska naseobina. Kiklopski zidovi govore o Ilirima, pa se pretpostavlja da bi upravo to naselje moglo biti jedno od najstarijih te vrste na Crnogorskom primorju. U VIII vijeku episkopsko sjedište.
U Nemanjinom vojnom pohodu na Duklju 1183 - 1190. godine, Svač je sa još šest gradova (Danj, Sard, Drivats, Skadar, Ulcinj, Bar) razoren. Godine 1242. slijedi još jednog stradanje, u mongolskoj najezdi. Predanje kaže da su tada Mongoli porušili 365 crkava. Krajem XIII vijeka grad obanvlja Jelena Anžujska, supruga srpskog kralja Uroša I. Padom pod osmansku vlast 1571. godine ponovo je opustošen, nikada više u gradskom smislu nije oživio. Po mišljenju onih koji su pisali o njemu, jedan je od najatraktivnijih mrtvih gradova na jadranskojh obali. A 365 crkava? Zapitan podatak. Toliko crkava u nevelikom gradu?
Poslušajmo legendu: nakon što je dukljanski knez Vladimir zatočen u prespanskoj tamnici, a potom oslijepljen, u njega se zaljubila Samuilova kći Kosara - Teodora, koja postaje dukljanska knjeginja. Usnila je san u kojoj Gospod kaže - da će njenom voljenom muži vratiti vid, ako u Duklji sagradi crkava, brojem koliko u godini dana. Smjerna i vjerna knjeginja bira Svač, mjesto gdje će sagraditi božje hramove. Posvećno, s mnogo argata i neimara, radila je zavjetni posao, u koji je uključen sav dukljanski narod. Kada je 365 crkva sagrađena, Gospod je ispunio obećanje, blagoslovio Kosarinu ljubav - Vladimir je progledao. Duklja je progledala očima koje će zauvijek ostati budne.
Misterija katedrala
Obišli smu zdanje Svete Marije, gdje se vide tragovi arheološke kamanje, koja se organizuje zadnjih godina. Ta čudna misterija katedrala nije me ni ovog puta ostavila ravnodušnim. Sjetio sam se Fulkanelija i njegove čuvene istoimene knjige, u koju bi ovakva katedrala, siguran sam, našla mjesto. Kroz prozore na zidovima, vidjelo se nebo.
Prebiramo prostor ispred, u želji da nađemo novčić. Svač je kovao svoj novac s natpisom Sovacii civitas na kome je bila trospratna tvrđava na jednoj a na drugoj strani lik gradskog patrona - zaštitnika Svetog Jovana Krstitelja. Novac nijesmo uspjeli naći, ali smo uživali u lijepo oblikovanom kamenom zdanju, koje je na trenutak zaličilo na pticu sa poljomljenim krilima, koja se otima padu, pokušavajući da uzleti. Kamena ptica sanjala je let, sa visoravni na kojoj ju je skamenilo vrijeme.
Uptili smo se prema uzvišenju. Prošli gradsku kapiju, odmah iza je katedrala Svetog Jovana Krstitelja. Prema natpisu na fasadnom zidu, zdanje je napravljeno 1300. godine. Sa uzvišenju pogled seže na Šasko jezero. Pravili fotografije. Slušali vjetar i istoriju, glasove vjekova, nekadašnjih žitelja... Duše svačkih stanovnika, bile u vjetru i ljubičicama, krhkim vjesnicama proljeća, koje su se stidljivo osmjehivale, duž staze kuda smo prolazili. Moj fascinantni cvijet, nagovještavao je proljeće. Ljupke prethodnice! One i dvoje stranaca na prostoru podgrađa, sa autom i stolicama ispred. Očito su uživali u predjelu. Sigurno nijesu slučajno došli. Oni se uvijek prije informišu od nas o nama. U ovom slučaju o gradovima, na koje smo zaboravili. Svač je još malo na zemlji, ali duboko u našoj memoriji.
Posmatrali smo jezero, i danas bogato ribom, kao u vrijme kada je Svač živio gradskim životom. Začudni grad u začudnom predjelu. Gdje se djenulo njegovo kamenje, ono od bedema, hramova, stepeništa, kula? Ljudi gradili, ljudi razgradili. I ona Solomonova iz Knjige propovjednikove: Postoji vrijeme kada se gradi i vrijeme kada se ruši sagrađeno. Ovaj grad je imao cvatujuće i trenutke koji mjere uvenuće. U knjizi Putevi Prevalise, pišući o Svaču, napisao sam: O, vi, zvjezdani gradovi! Svjetlucate, vidim, u svojoj Beskrajnoj tami. Neumorno Svjetlucate. O! Gradovi. Svjetlucajte! Nad ovom zemljom mitskom Prevalisom..
I kada grad prođe, duh grada živi. Bogdan Bogdanović je zapisao: “Oko svakog grada, oko njegove ličnosti, pored realne istorije opliće se i neka vrsta praistorije. To je jedno nežno i neuhvatljivo tkivo, izatkano više od mašte i igre slučaja nego od činjenica, i prirodno uslovljeno postojanjem nekih opštih predstava i slika, nastalih naporedo sa poimanjem realne istorije; takvih, koje mogu katkad realnu istoriju čak i da nadjačaju.“
Kalvino je pisao Nevidljive gradove. Iako nijesu postojali, od kada ih je on izmaštao, ti gradovi postoje. Svač nije izmaštani grad, postojao je, kao što su postojali: Doklea, Olcinium, Butua, Antivari, Rizinium, Agruvium, Saltua... O njima sam pisao u knjizi Antički gradovi - snovi i sudbine. Intresovale su me sudbine. Njima sam se zanimao, trudeći se da od njih naparvim metafore. I Svač je u toj knjizi. Grad koji koji će biti predmet fascinatnih otkrića. Tako je rekao jedan engleski arheolog. Tu priču, zaravo rečenicu, prenio mi je jednom prilikom Bato Tomašević, autor čuvene knjige Orlov krš. Nažalost, nijesam upamtio njegovo ime, Bato je u međuvremenu umro. No, pojaviće se oni koji će buditi usnule gradove. Kao što je Artur Evans budio Rizinium, daleke 1875. godine. Sve, i ono zauvijek usnulo, ima svoje budilnike.
Nevidljivi časovnici i puni Mjesec nad Svačom
Te nedjelje u ruševinama Svača, čuo sam otkucaje - nevidljivog časovnika. Možda srce grada, njegove otkucaje. Čitao nevidljivi ljetopis grada. Kad sam u Svaču ili pišem o Svaču ne mogu a da se ne sjetim čuvenih pjesama Jevrema Brkovića o ovom gradu i njegovoj sudbini, koji je svojim pjesama prvi ocrtao mapu naših mitskih gradova Velike Dioklitije, s Dokleom kao centralnim gradom, i romana Dominik, prozaiste Milovana Radojevića, koji se dešava u srednjevjekovnom Svaču. Obojica su Svač osjetili na svoj način, čitajući u našem njegovo vrijeme i sudbinu.
Ne zaboravi mjesec, opomimnje Dženana - fotografišući mjesec iz auta u vožnji.
Naravno, neću - odgovaram.
Ovaj mjesec, neko je gledao nekad, kao mi ove večeri. Svačke đevojke, besumnje, dok su se noću kupale na Šaskom jezeru. Nekada stvarne đevojke koje žive u legendi. Druga legenda kaže - da su to bile vile. Ne đevojke! (8. mart 2020.)
Bonus video: