Karantin je i geto, i soba buntovnog tinejdžera, i siva zona, kaže crnogorska književnica Katarina Sarić. Ona je upravo taj pojam i vrijeme iskoristila i za svoje novo djelo koje svjedoči raznim situacijama, odnosima i bitkama smještajući, ponovo, ženu u fokus svoje priče. Pored ovog današnjeg karantina iz trenutka u kojem živimo usljed borbe protiv virusa korona, Sarić podsjeća da je balkanski narod prolazio mnogo gore karantine, kao i junakinje njenog najnovijeg rukopisa koji je nastao tokom samoizolacije koju je Sarić provela na Cetinju.
Radnog naziva “Kakofonija” novo djelo Katarine Sarić govori o nerazumijevanju jedne porodice i/ili individue sa sredinom, a pored toga evocira pojam “karantina” i širi ga kroz vjekove, upravo prateći četiri generacije žena te “mješovite porodice” i dječaka, petu generaciju te familije, koji u savremenom životu prolazi one okolnosti koje bi trebalo da su davno pobijeđene. Mješovito, kao suprotnost čistoti i/ili čistokvrnosti, centralni je motiv romana koji se kreće ženskom linijom, a svaki život prošao je kroz karantin...
“Sve su to bili karantini - i onaj italijanski zatvor u Pristanu, i stari grad pod ruševinama katastrofalnog zemljotresa i kasnije izbjegličkim kampovima, i građanski rat sa embargom, sankcijama i bombardovanjem, koji su ga pratili, potom i italijanski podrum u kojem su bile zatočene žrtve trgovine ljudima”, priča Sarić i dodaje:
“Mijenjaju se istorijska razdoblja, ali suštinski sve ostaje isto: ‘puritanska čistoća’ kod nas na Balkanu, skupa sa strahom od drugačijeg, ne jenjava”.
S obzirom na to da je rukopis nedavno pripremljen i još uvijek nije objavljen, Sarić ističe da je poslat njenom prethodnom izdavaču - Balkanskom književnom glasniku, uredniku Dušanu Gojkovu, te da prvo izdanje “Kakofonije” slijedi u elektronskoj “Beloj biblioteci” ovog izdavača kao “poklon čitaocima upravo za ovo ‘doba karantina’”. Ona, pak, dodaje da je njeno dosadašnje iskustvo pokazalo da su “naše izdavačke kuće u regionu poprilično podijeljenje u tabore, što na političkoj, što nacionalnoj osnovi” i smatra da im zbog toga ona kao autorka ne bi bila interesantna, no vrijeme će pokazati i odgovor na to.
Nakon romana-životopisa “Golo meso” Sarić “Vijestima” predstavlja i “Kakofoniju”, ali i najavljuje zbirku svoje poezije za koju je planirala naziv “Globus histerikus”.
Kazali ste da radite, odnosno završavate rad na novoj knjizi, a koja je inspirisana upravo sadašnjim trenutkom i zajedničkom borbom protiv virusa korona... Kako ste došli na ideju da krenete sa pisanjem, o čemu knjiga govori?
Inspiraciju uvijek nosim u sebi, naročito dok putujem, s tim što mi je uvijek nedostajalo vremena za pisanje jer sam stalno u pokretu, tako da mi je ovaj “kućni karantin” dobro došao i kao period mira i sabiranja utisaka, a potom i njihovog stavljanja na papir. Knjiga varira nekoliko različitih tipova istorijskih “karantina” na našem, uvijek trusnom području, ako tako mogu da kažem.
Rekla bih da knjiga ponovo stavlja ženu u prvi plan, odnosno četiri generacije žena jedne mješovite porodice. Zbog čega je važno spomenuti to “mješovita”, koje se prožima i kroz roman? Kakve su to žene? Iako u različitim godinama i periodima, dobu, šta ih povezuje i koliko se toga promijenilo od najstarije do najmlađe žene u toj porodici?
Žena, odnosno “vječno žensko” iz Geteovog “Fausta” koje se ponaša slično velikim čišćenjima majke prirode, koja su, s vremena na vrijeme neophodna radi ravnoteže života, tema je koju često variram kroz različite žanrove, a ovog puta sam joj posvetila čitav roman. Mješovito kao antipod čistom, centralni je motiv ovog novog romana, koji se proteže linijom od prababe Gospave koja je pečenom svinjskom glavom “dočekala”, odnosno “ispratila” zeta Šiptara, preko babe Ivane koja u italijanskom zatvoru u Pristanu rađa italijansko “kopile”, do unuke koja postaje žrtva trgovine ljudima pri čemu rađa dvoje djece od nepoznatih očeva, a koja su joj oduzeta po rođenju. Povezuje ih prestupništvo i nepristajanje na pokornost muškom autoritetu, čak i kada ga skupo plaćaju. Mijenjaju se istorijska razdoblja ali suštinski sve ostaje isto: “puritanska čistoća” kod nas na Balkanu, skupa sa strahom od drugačijeg, ne jenjava.
Radni naslov knjige je “Kakofonija”, jer, kako ste objasnili, riječ je o nerazumijevanju članova porodice sa sredinom u kojoj su odrasli... Pored ljudskog, odnosno međuljudskog razumijevanja, koliko je za individuu neophodno i razumijevanje zajednice? I šta konkretno problematizujete u knjizi?
Uvodna misao iz knjige: “na svijetu ima jezika koliko ima govornika” W. von Humboldta, ključna je za razumijevanje mog teksta jer potencira psihološki aspekt jezika. Svima nam se dogodilo, vjerujem, da se nekad savršeno dobro razumijemo sa slučajnim saputnikom sa kojim provedemo par sati na putovanju, čak i kad postoji jezička barijera, dok, s druge strane, često imamo nepremostiv jaz u razumijevanju sa članom porodice sa kojim dijelimo isti jezik i kulturu. To je znak da se iza jezika “skriva” njegova prava priroda. Zbog toga najčešće nastaje pojam “otpadnika” onog kojeg društvena zajednica etiketira kao “ugursuza, baksuza, izroda”, jednom riječju neprilagođenog. I često mu/joj od života napravi pakao.
Otkrili ste mi i da su žene o kojima pišete, odnosno žene iz ove porodice često nazivane vješticama, a muškarci su bili pečalbari, vojnici, pomorci, po njihovim vlastitim riječima “bježali su iz kuće od ludih žena”. Izraz “vještica” i dan- danas stoji u rječniku, obično se kao uvreda upućuje ženama. Za muškarce je mnogo manje ovakvih konotacija, a zbog čega, prema Vašem mišljenju? I da li se u našem vremenu i društvu promijenila svijest o tome da žene lakše optužimo ili ponizimo u odnosu na muškarce, te da u njima nalazimo mane? Koliko je odnos žene prema ženi bitan?
Sve moje junakinje iz “Kakofonije” okarakterisane su kao vještice i lude žene, prestupnice koje su rušile ustaljene vrijednosti i nepisana pravila sredine u kojoj su odrastale, dočim muški likovi idu lakšom linijom eskapizma, odnosno bjekstva.To je generacijski skup žena koji je “kakofonijski neusklađeno bučan”, čak ni među sobom razumljiv jer su, paradoksalno, najčešće majke mučile svoju žensku djecu. Dakle, podjednako izostaje i ženska solidarnost pored muških optužbi. Naprosto je riječ o toliko snažnim i slobodoumnim individuama koje su išle daleko ispred svoga vremena, stavljajući ličnu slobodu čak i naspram vlastitih stradanja. Što se, na koncu, isplatilo, jer nakon svih stradanja u kojima su se duhovno očistile, uslijedio je čudesno srećan kraj, koji je pao baš na ovu prestupnu godinu sveopšteg čišćenja.
Peti u generaciji porodice o kojoj pišete je sin “mješanac”, kako ga nazivate... Sa čime se on suočava u modernom dobu u kojem živi?
Posljednja unuka babe Gospave “čistunice”, a koja je bila žrtva trgovine ljudima upravo u Italiji, u vrijeme “korona pandemije” ćerku pronalazi u samostanu “Klarisa”, dočim sina mnogo teže. On je bio prodat nešto dalje od Sredozemlja i ni riječ maternjeg jezika nije znao. Ipak je majku prepoznao nečim dubljim od jezičke površne govorljivosti, praiskonskim instinktom. I prilično atipično, majka odluči da oprosti otmičarima i zadrži kontakt s ljudima koji su ga othranili, tako da on dobija dvije porodice. Time sam htjela da poručim kako je miješanje elemenata najljepša kruna stvaranja i da je svaka “čistoća” među ljudima vještačka kreacija i direktni uvod u fašizam, a praštanje jedini put izmirenja elemenata.
Zanimljivo je da ste radnju smjestili u realno vrijeme - period izolacije/karantin tokom virusa korona, koliko Vam je to bilo teško, izazovno ili inspirativno?
Vrlo inspirativno, jer sam pojam “karantina” proširila i odvela ga vijek unazad, sve su to bili karantini, i onaj italijanski zatvor u Pristanu, i stari grad pod ruševinama katastrofalnog zemljotresa i kasnije izbjegličkim kampovima, i građanski rat sa embargom, sankcijama i bombardovanjem, koji su ga pratili, potom i italijanski podrum u kojem su bile zatočene žrtve trgovine ljudima. Karantin je i geto, i soba buntovnog tinejdžera, i siva zona. Moje junakinje, i uopšte čitav naš balkanski narod, prolazile su kroz mnoge i gore karantine od ovog današnjeg, izazvanog novim koronavirusom. To su, naprosto ti veliki procesi čišćenja koji su, kako izgleda, neophodni ravnoteži života.
Takođe, ovu situaciju ste doveli u korelaciju sa sličnim ispitima čovječanstva u prošlosti... O kojim se periodima radi, kako ste ih izabrali i zbog čega? Čini li Vam se, a posebno s obzirom na okolnosti iz knjige koje ste i sami spomenuli, kao da svaka generacija mora proći kroz neke svoje izazove, poteškoće, iskušenja?
Kao što sam rekla u odgovoru na prethodno pitanje, individua kao i ljudski rod uopšte, mora se, s vremena na vrijeme naći pred ovakvim ispitima majke prirode, periodi haosa su potrebni da bi se iz njih ponovo rađale zvijezde, svijet je uostalom tako i nastao i ta uvijek nova nastajanja su nužna. Inače bi statično odumrli, svi. Kad kažem svi, mislim na sav život u svim njegovim manifestacijama, bez tektonskih poremećaja ne bi bilo novih oblika života, nikakvog pomijeranja, čitava planeta bi bila jedno veliko “mrtvo more”.
Kada i kako bi se mogao očekivati Vaš rukopis? Da li Vas ova situacija inspiriše i na neke druge stvaralačke poduhvate?
Rukopis je već kod mog prethodnog izdavača, u pitanju je Balkanski književni glasnik i njegov urednik Dušan Gojkov, dakle, prvo izdanje “Kakofonije” slijedi u elektronskoj “Beloj biblioteci” pomenutog izdavača i biće to poklon čitaocima upravo za ovo “doba karantina”. Predgovor knjizi je u rukama Slobodana Nikolića, trenutno najinteresantnijeg psihoterapeuta na Balkanu. Knjiga sadrži uznemirujuće sadržaje, od silovanja, ubistava, kažnjavanja prestupnica brutalnim plemenskim običajima, incesta, prisilne prostitucije, otmice djece, te nužno propratnih posttraumatskih sindroma, stoga nije mogla biti povjerena tipičnom književnom kritičaru. S obzirom na to da je moja, kako stvaralačka tako i lična, još uvijek jedina Štulićeva himna “Balkane moj”, ne bih je mijenjala. A kako su naše izdavačke kuće u regionu poprilično podijeljenje u tabore, što na političkoj, što nacionalnoj osnovi koja je nažalost uvijek u pozadini cjelokupne kulture pa i književnosti, čisto sumnjam da bih im ja bila interesantna osim da natovarim sebi “hajku na vrat.” Ovo može da se shvati i kao intelektualna provokacija, naravno.
Nakon zadnje dvije godine ponovnog okretanja prozi, planiram da, napokon na jednom mjestu saberem poeziju koja je objavljivana na gotovo svim portalima u regionu i mnogim časopisima, a već sam “skuvala” i zbirni naslov “Globus histerikus”, globus kao majka zemlja koja je “pošizila” a ujedno je to klinički naziv za psihosomatsku bolest, najčešće osobe ženskog pola, u narodu poznata kao “knedla u grlu”. Dakle, opet majka zemlja i opet žena, kud ćete aktuelnije.
Da li biste nešto dodali?
Vi ste me već tako dobro pokrili pitanjima da se osjećam kako bih prije trebala da oduzmem! Mala šala, ali i velika istina u skladu sa temom - ne možemo samo dodavati, već naučiti da su i oduzimanja nužna i neophodna. Svima, što bezbolniji oporavak od ovih posljednjih želim, a Vama toplo zahvaljujem na uvijek inspirativnom razgovoru.
Dnevni ritam je sličan, ali fale putovanja i noćni život
Kako provodite vrijeme koje nam nameće više socijalne/fizičke distance?
Ja sam trenutno u porodičnoj kući na Cetinju u kojoj sam provela četiri nedjelje samoizolacije, što mi je došlo kao blaža robija, naročito poslije brojnih putovanja po Bliskom istoku sa kojih sam se vratila u Beograd, tik uoči “korona ekspanzije”.
Da li Vam je (samo)izolacija teško pala i imate li neke preporuke za čitaoce možda, iako mjere popuštaju?
Ono što mi je kod izolacije najteže svakako je izostanak putovanja, kao i noćni život. Inače, uobičajeni svakodnevni dnevni ritam, korona mi nije izmijenila. Uvijek ponešto pišem, čitam, gledam dokumentarne emisije, šetam pored mora. A svima nam preporučujem povratak starim dobrim knjigama i filmovima kao što su: “Noćni portir”, “Posljednji tango u Parizu”, “Lomeći talase”, bukvalno sve filmove Vudija Alena a od književnosti Hakslijev “Vrli novi svijet” i “Otok” i Pekićevo “Besnilo” i “Novu Atlantidu”, za ovo vrijeme dovoljno!
Kad nas druge pošasti nisu učinile boljima, teško će i korona
Kako vidite svijet nakon virusa korona, društvo, umjetnost, ljude? Učine li nas ovakve stvari boljima?
Definitivno ne, kad nas nije učinilo boljima nakon raznih drugih pošasti, crne kuge, španske groznice, Aušvica, neće ni ovog novog koronavirusa. Svijet vidim čistijim, a majku prirodu obnovljenu. Nas, ljude, kao i do sada, u nekoj novoj trci za otimanjem materijalnih dobara, tj. onoga što preostane. Čast izuzecima, a oni su uvijek umjetnici i zaljubljenici u majku prirodu, pritom ne mislim na ove “novokomponovane umjetnike, zvijezde grantova”, naravno...
Bonus video:
