Učeći o likovima koje tumači, najviše uči o samoj sebi, kaže crnogorska glumica Jelena Đukić koju publika prepoznaje uglavnom kao Lauru iz serije, a kasnije i filma, “Grudi” rediteljke Marije Perović, ali i po brojnim ulogama u teatru.
Mlada Kolašinka je završila Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju u klasi prof. Branislava Mićunovića, živi u Podgorici, a za “Vijesti” otkriva da se jedan vikend odmora u rodnom gradu pretvorio u dva mjeseca boravka na sjeveru, a zbog epidemije virusa korona. Đukićeva je frilenser, pa ističe da je njen poziv i tako neizvjestan, a zatvaranje pozorišta je tu neizvjesnost podiglo na poseban nivo. “Ne radi se samo o prihodima. Svako igranje predstave je svojevrsni trening koji nas održava u životu, te smo shodno novonastalim okolnostima bili primorani da ‘treniramo’ na druge načine”, počinje ona razgovor za “Vijesti” i dodaje da je cjelokupna situacija iznjedrila i mnogo pozitivnih segmenata u društvu, a nastavlja govoreći o svom pozivu, o teatru, položaju mladih glumaca u Crnoj Gori, narednim projektiva koji se “krčkaju”...
Čitajući Fejsbuk post stranice “Kulturna Baza Kunst” vidim da voliš matematiku, ali i da “ono što je matematikom neobjašnjivo tražiš u likovima koje istražujes i igraš”. Koliko i kako učiš baveći se likovima?
Volim da vjerujem da su svi u teatru i filmu izmišljeni svjetovi, ne ogledala života koji živimo, već novi univerzumi u kojima samo prepoznajemo zakonitosti ovog života. Učeći o likovima naučila sam mnogo više o ljudima iz svog okruženja, ali i o sebi. Imala sam sreću da igram i u predstavama koje žive više godina, pa su se likovi razvijali i nekako mislim da se to nije desilo zbog mog glumačkog razvoja, već je on upravo proizvod „odrastanja likova“. I tako, kako paralelno rastemo, likovi i ja, javljaju se neizostavno nove nedoumice, njihove, koje su sigurno podstakle i moje… Ti likovi jesu podstakli mnoge lične nedoumice, ali ne mogu da kažem da su ih riješili, to ni ne očekujem, ali je činjenica da sam igrajući različite karaktere samo osvijestila različite djelove ličnosti koji su uvijek bili tu, samo ih nisam bila svjesna, ali su i razvili posebno razumijevanje za situacije i ljude koji mi ranije djelovali svjetovima daleki.
Kazala si da si istraživanjem likova ipak najviše naučila o sebi. Da li i publicu pokušavaš da preneseš svoj dojam?
U zavisnosti od teme predstave/filma zavisi i idejna konstrukcija koja se prenosi. Taj proces samospoznaje je individualan i dosta privatan i nisam sigurna koliko publiku zanima. Postoje neke univerzalne „poruke“ koje svaka priča sa sobom nosi, ali je širi spektar onih malenih spoznaja koje bi trebale da budu ključne za gledaoca, ali koje postaju njihove lične. Volim da vjerujem da će likovi koje igram primarno pomoći ljudima da percipiraju i razumiju svijet i ljude oko sebe, da će biti strpljiviji i pažljiviji prema sebi i drugima i da će opomenuti, onda kad treba, put kojima neki ekstremi vode… Ne mogu da kažem da glumeći direktno podučavam, pa ne mogu ni sagledati težinu toga, ali ako se desi, ne mogu da kažem da je to neki odvojivi dio od ostatka igre, te da je samim tim nije nešto što je teže ili lakše od ostatka.
Da li bi izdvojila neku ili neke ulogu/e koje su te posebno izgradile ili ostavile najveći utisak na tebe?
Svaki proces rada, bilo da je predstava ili film, predstavlja školu za sebe. Bilo da se radi o izgradnji i unaprjeđivanju glumačkog izraza, bilo da se radi o svojevrsnom psiho-emotivnom odrastanju mene kao glumice. Samim tim svaki je bio u datom momentu nužan i ključan za moje dalje funkcionisanje i rad. Nekako vjerujem da smo svi mi proizvod svih trenutaka i odluka koje smo ranije donijeli, te su male promjene i događaji bili osnovni pogon za ogromne procese sopstvenih mikro-univerzuma. Ako bih izdvajala, izdvojila bih predstave koje sam radila sa svojom klasom(„Tre Sorelle“, „Mali Pirat“,“Bokeški d mol“ i „Bog masakra“), najviše iz razloga što osim što se najviše poznajemo pa smo najbolje i znali da primijetimo svaki lični napredak i rast, mi smo i kao jedinstveni organizam napredovali i rasli te smo radeći niz zajedničkih projekata napravili jako produktivan tim u kojem se cijeni i potencira svaka individualnost koja je ključna da bi i sam organizam opstao. Od likova to bi bile Vjera („Bog masakra“), Katarina („Bokeški d mol“) kao i definitivno Laura („Grudi“). One su različitih godina, shvatanja, ciljeva i želja, ali svaka na svoj način je bila ključ za otvaranje različitih poglavlja u glumi, ali i van nje.
Tu su i predstave za djecu ali i one za ozbiljniju publiku. Šta je razlika ili sličnost u pristupima i koja je čar igrati za djecu, a koja igrati za starije?
Mislim da će se oko ovoga složiti većina mojih kolega - djeca su najiskrenija publika. Vi djecu ne možete da prevarite niti da od njih dobijete reakciju ako je „niste zalužili“. Samim tim, najzahtjevnija su i vrlo često nemilosrdna publika. Ne postoje dodatni poeni za trud, šarm ili žovijalnost, oni ili učitavaju i prepoznaju sadržaj koji ih interesuje ili ne. Sredstva su nekad malo drugačija, ponekad i sam stil igre, ali je proces stvaranja i unutrašnja istina opet iznenađujuće univerzalna. Volim što sam imala priliku da igram u predstavama za djecu i mlade, kao i što sam otkrila lutkarstvo, ali i s druge strane srećna sam što sam prošla kroz različite rediteljske pristupe i žanrove predstava za odrasle. Mislim da vrlo često publika biva podcijenjena, bilo da se radi o djeci ili odraslima, i da se vjeruje u mađioničarski momenat prevare. Da, možete obmanuti publiku, oni često samo zbog toga i dolaze, ali do toga dođe samo ako vam oni to dozvole. Mislim da je to najveća čar igre - obostrano prepuštanje i prihvatanje posebnih okolnosti koje scena nudi i neprekidno uzajamno pulsiranje cjelokupnog organizma - na, okolo i ispred scene, nezavisno od dobi i godina svih aktera.
Da li trenutno radiš na nekim projektima?
Pa, ovaj period je izrodio neke nove projekte koji su u najavi, polako širim spektar svojih izvođačkih djelatnosti na ostale kreativne i organizacione, ali ne bih ulazila u detalje. Pomalo zbog sujevjerja (da bi se obistinilo), pomalo zbog odgovornosti i očekivanja koja bi uslijedila, tako da ću reći samo da se ponešto krčka, a vidjećemo šta će i kako završiti na trpezi.
Želiš li nešto da dodaš?
Stvari su mnogo jednostavnije nego što ih ja sagledavam i objašnjavam. Vjerovatno to i ne činim dobro ili čak debelo griješim. Ali, nisam baš završila niti donijela finalne zaključke, ko zna, možda sjutra na sve ovo budem drugačije gledala. Zapravo, gotovo sam sigurna da hoću. Ali do tada, evo dokle sam stigla…
Svako vrijeme i generacija nose svoj duh, ali i poteškoće
Smatraš li da je mladim glumcima u Crnoj Gori teško doći do prostora u ovom poslu, možda zbog toga što smo i prostorno i infrastrukturno “manji”? Doduše, čini mi se da mnogo studenata glume u posljednje vrijeme ima više prilika nego ranije...
Toliko često ćemo čuti da je teško, gotovo nemoguće…Ne želim da se ponavljam i da pretvaram ovo u nekakvu „kuknjavu“ koja niti je produktivna, niti želim da joj dajem prostora. Činjenica je da je teže nego u nekim drugim djelatnostima. Činjenica je da je novim generacijama sve teže zbog većeg broja glumaca, a ne toliko velikog prostora koji se očekuje. Činjenica je i da je Crna Gora mala zemlja te da ne može raspolagati budžetima, uslovima i uopšte brojem projekata kao što je to primjer nekih drugih zemalja. Ali (!)… Činjenica je i da postoji prostor koji se nudi mladima. Činjenica je i da je našim generacijama možda i lakše da radimo van okvira naše zemlje, uzimajući u obzir sve veću povezanost,umreženost i dostupnost „svijeta“. Svako vrijeme i generacija nose svoj „duh“ ali i poteškoće…Prirodno je da to nije zaobišlo ni nas. Ono u šta vjerujem je da moramo sami stvarati uslove, biti spremni da mijenjamo okvire, možda čak i da namećemo svoje, ali i da prije svega moramo biti spremni da stvari sagledamo iz svih uglova, da budemo objektivni, prestanemo da se ponašamo kao ugrožene dive i borimo se. Vremena se mijenjaju, okolnosti i ljudi takođe... Mislim da treba da utičemo i čak pokrećemo te promjene, a ne da vidimo gdje će nas te promjene „bacit“.
“Grudi” je priča koja me je zgrabila i drži me i danas
Široj javnosti (ono što je možda prednost televizije i filma) postala si poznata ulogom Laure u seriji, a zatim i filmu “Grudi”. Kako je ta priča uticala na tebe, što iz profesionalnog ugla, a što i privatno, jer mi se čini da je tvoje polje interesovanja i angažovanja dosta vezano za ženu u (našem) društvu? Čitajući jedan intervju došla sam do zaključka da si od kastinga još ušla u ulogu i u priču, a da te je proces kasnije samo dodatno zgrabio...
Iz profesionalnog ugla, bilo je značajno iskustvo u smislu snimanja uopšte, kao i u radu sa glumcima koji imaju toliko iskustva i takvi su profesionalci da sam se zaista osjećala srećnom što sam uopšte imala priliku da budem dio takve ekipe. Istina je da sam se već na kastingu vezala za lik Laure i radnju uopšte, tako da se ta priča snimanjem samo dalje odmotavala i moja privrženost prema svakom njenom i najmanjem dijelu je neprekidno rasla. Privatno, ta priča je imala neka specifična poklapanja sa mojom, ali i neke suprotnosti koje su me dovoljno razmrdale i otrijeznile da stvari sagledam iz nekog novog ugla. „Grudi“ u centru zbivanja imaju kancer, ali osim njega ovo je snažna priča o prijateljstvu, ljubavi, stvarima kojima dajemo mjesto prvenstva, važnim odlukama i svakodnevnim problemima, kao i generacijama koje ih na potpuno različite načine tretiraju. Kancer je paralelna tema koja otvara sve ostale, kao inicijalna prekretnica za sve junake koji zbog njega iz korijena mijenjaju svoj život. Sve paralelne priče bave se običnim, „malim“ ljudima i njihovim sudbinama, te su samim tim jedinstvene, ali i univerzalne tako da svaki pojedinac može u raznim djelovima pronaći sebe i ljude koje poznaje. Upravo ta univerzalnost je i razlog zašto me priča tako zgrabila i zašto me drži i danas, kada je prošlo toliko vremena od snimanja i emitovanja i serije i filma... Uz to - da, položaj žena jeste nešto što me je dodatno privuklo priči, ali to prevazilazi tematske okvire ove serije. Ovaj projekat su pisale, režirale, organizovale, a u njemu i igrale, dizajnirale kostime, scenografiju i šminku - žene, uz pomoć takođe nekih snažnih i divnih muškaraca, tako da je ova priča o ravnopravnosti možda mnogo jače ispričana iza kamera nego ispred.
Učeći mlade stvaramo obrazovanu publiku
U okviru škole glume koju Podgorica film festival i Crnogorska kinoteka organizuju mladima si prenijela svoje znanje, a vezano za koncentraciju. Kakvo je iskustvo za tebe bilo učiti mlađe i kako si izabrala (ako si birala) baš temu “Koncentracija”?
Zanimljivo je pokušati približiti sav unutrašnji organizam jednog filma djeci. Uslovi filmskog seta znaju biti dosta ekstremni i uz sve ono što je neophodno prilikom pripreme i proba određenog materijala, ogromnu ulogu igra koncentracija. Naime, osim sposobnosti da jedan te isti set radnji osmisliš, organizuješ i uradiš, od svakog glumca se očekuje da ih iste jednako uradi i po 20 puta u zavisnosti od ponavljanja ili raskadriravanja scene uopšte. Uz to, vrlo često replike izgovaramo direktno u kameru ili djelove rasvjete, zamišljajući partnera, takođe uz veliki broj ponavljanja. Setovi znaju biti bučni sa ogromnom tehničkom i glumačkom ekipom, prilikom čega glumac mora da zapamti, zadrži i sačuva misao jedne situacije za vrijeme svih tehničkih provjera, promjena, organizacije i da tu misao i emociju prebaci na naredni kadar, a da ne dopusti da se poremeti cjelokupni psiho-emotivni život lika u pauzama u kojima “ne postoji”. S obzirom na to da je koncentracija nešto što se takođe vježba, vjerovala sam da radionice na ovu temu mogu biti zanimljive mladima i primjenjive na druge okolnosti u životu, a uz to, govoreći o nekim ličnim iskustvima i načinima adaptiranja, moguće je mlade u potpunosti uvući i zainteresovati za sve djelove snimanja, kako stvari ne bi posmatrali iz spoljnjeg (proizvoda) nego unutrašnjeg (samog snimanja) ugla filma. Ja inače volim da radim sa mladim ljudima, mislim da učeći ih i sami spoznajemo nove uglove posmatranja i učimo uvijek iznova. A uz to, mislim da je od velike važnosti uvući djecu na pravi način u ovaj svijet, jer time stvaramo obrazovanu publiku i mogućnost za što veći broj budućih kolega.
Bonus video:
