Roman “Svako poludi na svoj način” savremenog albanskog pisca Stefana Čapalikua odvija se u Skadaru u doba komunističke prošlosti Albanije. Taj period obilježen je prelomnim događajima, dešavanjima iz 1967, kada je Albanija proglašena ateističkom državom i smrću njenog rodonačelnika, diktatora Envera Hodže, 1985. Pripovijedajući o svojoj kući, komšiluku, gradu, njegovoj jedinstvenoj kulturi i tradiciji, uz pomoć čitave galerije likova autor postepeno gradi književno svjedočanstvo o sveukupnom stanju Albanije tokom njenog najbolnijeg perioda u novijoj istoriji. Autor zanemaruje tradicionalnu kompoziciju, otvarajući prostor za eksperiment; sastavlja ga kao narativni album sa različitim slikama iz života jednog grada u jednom vremenu. Fotografije se nižu, dinamični motivi razvijaju temu romana, vodeći priču kroz vrijeme.
Stalna tenzija koja drži pažnju čitaoca proističe iz psihološke drame pripovijedača, koja je zapravo drama više hiljada albanskih žrtava psihoterora, ubistava i represije, ljudi zarobljenih u okolnostima u kojima jedini izlaz može biti ludilo, ili pristajanje na život ljudskog bića koje je izgubilo sva osjećanja. Roman “Svako poludi na svoj način”, objavljen u Francuskoj, Italiji, Srbiji i Makedoniji uskoro će biti dostupan i u Crnoj Gori u prevodu Danila Brajovića i u izdanju Nove knjige.
Stefan Čapaliku rođen je u Skadru 1965. godine. Diplomirao je albanski jezik i književnost na Univerzitetu u Tirani 1988. godine, a zatim su uslijedili daljnji studiji u Italiji, Češkoj i Engleskoj, 1996. završio je doktorat na Univerzitetu u Tirani. Od 1993. do 1998. bio je šef katedre za književnost na Univerzitetu u Skadru. Od 1998. do 2005. godine bio je odgovoran za odjeljak o knjigama u Ministarstvu kulture, kao direktor za politiku knjige. Od 2005. godine radi kao istraživač u Centru za albanske studije i profesor estetike na Univerzitetu umjetnosti u Tirani. Njegove su pozorišne predstave izvedene na nekoliko međunarodnih pozorišnih festivala na kojima su mu dodijeljene državne i međunarodne nagrade. Dijelovi njegovih djela u poeziji, prozi, drami i esejima prevedeni su na engleski, njemački, francuski, italijanski, rumunski, poljski, bugarski, srpski, makedonski i turski. Stefan Čapaliku je takođe pozorišni i filmski reditelj. Za svoje drame, izvođene na nacionalnim i međunarodnim pozorišnim festivalima, osvojio je brojne nagrade i priznanja i proglašen najboljim albanskim dramskim piscem 1995, 2003, 2007, 2012. i 2016. godine. Trenutno je nominovan od strane Evropske nagrada za pozorište za nagradu Nova pozorišna stvarnost.
Koji je istorijski okvir ovog romana?
- Roman pod nazivom „Svako poludi na svoj način“ odvija se u gradu Skadru, obuhvata razdoblje od 20 godina tokom albanske komunističke prošlosti. Događaji romana su razapeti između dva vrlo važna datuma u istoriji Albanije: 1967. godine, kada je Albanija proglašena ateističkom državom; i 1985. kada je propao njen proglasitelj (diktator, Enver Hodža). Između ovih značajnih prilika koje obilježavaju najbrutalnije albansko doba komunističkog režima zemlje pojavljuje se još jedan događaj: uvođenje televizora u domaćinstvo pripovijedača.
U romanu evocirate godine života pod Enverom Hodžom i u tom izolovanom, zatvorenom sistemu. Kakve su bile tehnike preživljavanja običnih ljudi?
- Ova čarobna kutija, uvedena tačno u trenutku kada je Albanija ubrzavala ka beznađu i međunarodnoj izolaciji, roman dijeli na 3 dijela: prije (uvođenja televizije); tokom (kada je televizija služila kao prozor u svijet); poslije (kada su međunarodni signali bili blokirani, gašenje prozora). Svaki od ovih dijelova je sastavljen od 21 poglavlja. Tokom ova 63 poglavlja pripovijedač neprimijetno stari. Roman počinje u okruženju u kojem su uništavane ustaljene vjerske institucije, dok se istovremeno rađala nova; televizija, mediji. Roman se zaključuje kada albanski diktator Enver Hodža ostvari svoj san: da umre u krevetu (a ne od ruke svojih neprijatelja, stvarnih i zamišljenih). Tokom godina transformacije naratorove kuće u bioskop dobili smo priliku da se intimno upoznamo sa likovima koje je ovaj živopisni grad velikodušno poklonio autorovom sjećanju. Mnogi se likovi u romanu često opisuju komičnim nijansama, iako je kontekst u kojem su se nalazili bio dramatičan ili čak tragičan.
Kako možete objasniti naslov vašeg djela? Da li je ludilo bilo neminovno u takvom političkom sistemu?
- Roman je autobiografsko, književno svjedočanstvo o tijelu, duši i umu Albanije tokom svog najneugodnijeg razdoblja. Savremena albanska književnost evocirala je komunizam bilo kroz ismijavanje junaka koji su bili bliski „bloku“ (stranačkoj eliti) ili istinitim herojima koji su bili zatvoreni. Ovo nije roman o herojima; podrugljiv ili istinit.
Šta je u to doba za Albance značila Jugoslavija i Crna Gora?
- Imam lijepu epizodu u prvom tomu mog romana, kada smo zajedno gledali film “Posljednji tango u Parizu” koji je emitovala TV Titograd. Bila je to užasna noć. Vrlo loše vrijeme i vrlo bolesan TV signal. To znači da je bivša Jugoslavija bila prozor.
“Svako poludi na svoj način” je prvi dio vaše romaneskne sage. Šta nam možete reći o ostalim nastavcim romana?
- Drugi tom tiče se perioda između 1985. (smrt diktatora) i 1990, propasti komunizma. Treći tom je veliki opis postkomunističkog razdoblja, ove duge i lude tranzicije.
Imate li vi nekakve veze sa Crnom Gorom. Vaše ime Stefan nije albansko?
- Nikakve posebno, osim nekih vrlo bliskih prijatelja i saradnika kao što su moj prevodilac Danilo Brajović, Janko Ljumović, Pal Drešaj… Prije nekoliko godina moja drama “Allegretto Albania” bila je postavljenja na sceni Narodnog pozorišta u Podgorici, kada je Janko Ljumović bio na čelu nacionalnog teatra. Što se tiče mog imena: Stefan je grčko ime sanskrtskog porijekla. Na grčkom jeziku Stefan znači „kruna“. Dakle, ništa slovensko, čak ni albansko u njemu.
Kako možete sebe predstaviti kao pisca?
- Ja sam interdisciplinarni umjetnik. Naravno da je literatura moja jaka tačka. Ali uopšteno bojim se da ću ostati osoba u istraživanju neusavršenog rada.
Šta zapravo znači biti pisac u Albaniji?
- U istoriji albanskog mišljenja prvi dokument koji se eksplicitno bavi slobodom riječi je „Kanon Leke Dukađinija“, srednjovjekovni kodeks koji je bio i još uvijek se primjenjuje na sjeveru Albanije. „Riječ ne uzrokuje smrt“, kaže se u jednom od članova u kodeksu. Autor Kanona riječ smatra univerzalnim multifunkcionalnim alatom koji ide toliko daleko da postaje svoja suprotnost. Riječ je i smrtonosno oružje i ljekoviti balzam takođe. Ta dijagonala koja spaja ivice sadrži jednu od osnovnih osa na kojoj počiva umjetnost pisanja u Albaniji.
Ali ovaj period nije dugo trajao. Horda komunističkih zakonodavaca zaustavila je ovaj ispad, ovaj novootvoreni sprint albanskih pisaca, tvrdeći da nije tačno da ta riječ ne uzrokuje smrt, da riječ ne ubija, da riječ nije nebitna, već naprotiv, napravljena je od materije jače od metka. Komunisti su književnicima oduzeli privilegovani status nevinosti i dali im zauzvrat čitave godine zatvora, odmazde i pogubljenja od strane streljačkih odreda.
Nakon 90-ih razvoj savremenog senzibiliteta albanskih umjetnika ukazao je na mogućnost uspostavljanja nove vrste umjetničkog djela koje je svjesno raznolikosti „čitanja“ koje će proći kao podsticaj slobodne interpretacije albanskog i univerzalnog života vođena samo njegovim najvažnijim elementima.
Šta znači biti balkanski pisac? Postoje li neke posebne specifičnosti koje ga određuju?
- Kada govorimo o našem poluostrvu, koje se pored zemljopisnog pojma odavno počeo smatrati političkim pojmom, treba imati na umu razdoblje nakon svrgavanja komunizma, a to je period nakon 90-ih. U spektru balkanske postkomunističke literature tri su kategorije pisaca sa društvene tačke gledišta:
1. Balkanski umjetnici za vrijeme komunističkog režima koji su nastavili i dalje nastavljaju svoje biološko postojanje u novoj epohi.
2. Umjetnici koji su počeli pisati i stvarati nakon devedesetih.
3. Umetnici koji su u prošlosti pisali u tajnosti. Ali vrijedi reći da je broj pisaca disidenata ili onih koji su nastavili pisati književnost za „fioku“ bio vrlo mali ili rijetki su po brojnosti.
Međutim, mišljenja sam da je teško govoriti o balkanskim piscima u smislu istorijskog, književnog ili estetskog pojma, jer oni uprkos svojoj emancipacijskoj ulozi, ostaju sastavni dio mjesta uronjenog u sukobe.
Balkan i dalje ostaje mjesto idolopoklonstva. Na trgovima naših gradova i dalje se nalaze brojni spomenici heroja nacionalista. Proglasili smo našim herojima dželate susjednog naroda, a susjedni narod je proglasio sopstvenim herojima, istorijske ili savremene egzekutore našeg naroda. I to je čitav problem…
Šta bi po vama onda značilo biti savremeni pisac?
- Započeo bih s citatom preuzetim iz eseja pod nazivom „Šta je savremeno?“ koji je napisao italijanski filozof Đorđo Agamben: „… biti savremen je, u prvom redu, pitanje hrabrosti, jer znači biti u stanju ne samo čvrsto usmjeriti pogled na tamu epohe, nego i opažati u toj tami svjetlo koje se, usmjereno prema nama, beskrajno distancira od nas.”
Svi znamo da ako stavite grupu ljudi u mračnu sobu i onda ih pitate da li su nešto vidjeli ili ne, oni će vam odgovoriti formulacijom “Ništa! Ništa nismo vidjeli!” Ali može se dogoditi da neko iz te grupe odgovori: „Da, opazio sam nešto. Opazio sam mrak.”
Po mom mišljenju to je status savremenog pisca. On je neko koji gleda mrak vlastite epohe i živi bez i najmanje nade da će jednog dana uspjeti to prosvjetliti. Savremeni pisac se nada da će jednostavno biti zvijezda na nebu, čak da bude potencijalno sunce; ali nije u stanju da sija poput sunca. On je jednostavno on sam. Nije u stanju da stvori hegemonije. Ne može biti nadmoćan. U trenutku kada on nadvlada, svrstava se na stranu pisaca klasika.
Bonus video:
