Period karantina pokazao je koliko je svaki čovjek važan i koliko smo u zabludi da politika, teorije zavjera, kao i razne informacije imaju snagu, a zapravo nemaju u odnosu na prirodu, nauku i umjetnost, kaže u razgovoru za “Vijesti” vizuelna umjetnica Milena Živković koja kroz “Ž- art” misiju i brend spaja primijenjenu i konceptualnu umjetnost.
Ona ističe i da upravo taj prethodni period, koji je za cijeli svijet prošao u znaku borbe protiv pandemije virusa korona, predstavlja globalnu terapiju smisla, a sve to djelovalo je i na njena djela, iako se nije konkretno bavila motivom virusa.
Jedan od radova koji je nastao tokom karantina je “Geometrija jutra”, a Živković kaže da je on proizvod kontinuiteta, poetika svjetlosne igre i kraja...
“Ovo je prilika za stvaranje nove mentalne arhitekture, koja podrazumijeva snalaženje i adaptaciju u nepoznatim uslovima, kao i kontinuitet u kreativnom procesu bez obzira na okolnosti, jer ako nema nelagodnosti nema ni razvoja. Ujedno ovaj rad je dokument posmatranja ove istorijske pandemije kao jednu globalnu terapiju smisla. Koristeći minimum likovnih elemenata za realizaciju, a potencirajući estetiku minimalizma, dok je koncept svjetlosti glavni element a kvadrat glavni simbol koji sad predstavlja isto ono što predstavlja Maljevićev crni kvadrat: ‘Uokvirena ikona moga vremena’”, zapisala je Živković o svom djelu u okviru teksta u časopisu “Prostor”.
Ona se u svom prepoznatljivom stvaralaštvu bavi svjetlosnim razglednicama, svjetlosnim muralima, a kaže da su njena djela dokumenti posmatranja koje realizuje uz pomoć murala, fotografija, crteža, slike, video rada i intervencije u prostoru. Inspirisana je svakodnevicom i inspiraciju ne traži i ne čeka, jer “traženje i čekanje inspiracije je isto kao da tražimo život i čekamo da se on desi”, tvrdi ona.
Živković za “Vijesti” govori o motivima i načinu na koji nadograđuje klasične pristupe u svom stvaralaštvu, priča o interakciji sa publikom, svojim pristupima, a uz sve to ističe i zaključuje da veliki izazov tek slijedi - nastaviti živjeti od umjetnosti.
Na društvenim mrežama objavljuješ radove prepoznatljivog motiva, ali možda uz novi pristup, primijetila bih. S obzirom na to da tvoja djela odlikuju segmenti iz svakodnevice, kako je na tebe uticao period tokom virusa korona i mjera preduzetih u toj borbi?
Hvala ti sto primjećuješ novi pristup.
Na sve ovo gledam kao na globalnu terapiju smisla, jer je ovaj period karantina pokazao koliko je svaki čovjek važan i koliko nam se samo čini da politika, razne teorije zavjera, kao i more suvišnih informacija imaju snagu, zapravo nemaju u odnosu na prirodu, nauku i umjetnost.
Kako je centar mog interesovanja svakodnevica, odnosno alhemijski pristup i transformacije jednog “običnog” trenutka u danu, samim tim ovo je za mene bila neka vrsta umjetničke rezidencije u svom domu. Srećom, mjere su kod nas na vrijeme preduzete pa je sve proteklo ipak dobro. A sada slijedi veliki izazov, kako dalje nastaviti živjeti od umjetnosti.
Šta prikazuješ publici, o čemu tvoji radovi govore i da li i šta želiš da poručiš? Kako si zadovoljna interakcijom sa publikom?
Jedan dio mog programa, “Disciplina mašte”, publici prikazujem trenutke iz jednog dana, transformišem ga u novu istinu, koja podstiče i inspiriše, ali nepozivajući publiku na tumačenja rada, već na akciju prisustva u danu.
Opšta istina tih kadrova je sačuvana, ne služim se montažom, već kontekstom, tako da moj rad djeluje neposredno.
Važan dio programa su vježbe pomoću kojih se razvija i artikuliše kreativnost, zasnovane na ličnom dugogodišnejm iskustvu, kao i dodatne edukacije iz oblasti psihologije umjetnosti.
Najčešći element koji koristim je svjetlost, ona je istovremeno realna i apstraktna, neuhvatljiva, prolazna i sveprisutna.
Interakcija je sjajna, nanovo se iznenađujem koliko ima kreativnih ljudi. Zato i spremam nova onlajn predavanja i kurseve.
Jednom prilikom je jedan naučnik lijepo rekao: “Za svaku državu je najveći trošak onaj građanin koji radi posao koji ne voli, samim tim nema vremena da razvija svoju kreativnost”.
Često će se čuti kako umjetnici traže inspiraciju, čekaju na nju, imaju sopstvene muze koje ih inspirišu i slično... Sa druge strane, reklo bi se da je tvoja inspiracija svuda i u svemu. Koliko je zahtjevno pristupiti svakodnevici umjetničkim postupkom, na koji način te inspiriše svijet oko tebe i šta ponajviše, kako doživljavaš sve to?
Traženje inspiracije i čekanje na nju je isto kao da tražimo život i čekamo da se on desi. Sve važno u umjetnosti se desilo jednog dana i jednog trenutka, obično neplanirano.
Zapravo, svakog umjetnika će nužno inspirisati svakodnevica, kao i sve to što se dešava oko njega, svaki umjetnik redefiniše i obrađuje trenutke iz jednog dana, ili jednog dana obradi jedan život, kao što to rade pisci, pjesnici, muzičari...
Moji radovi su dokumenti posmatranja koje reazlizujem uz pomoć murala, fotografije, crteža, slike, video rada i intervencije u porstoru. Oblasti primijenjene, konceptualne i angažovane umjetnosti su za mene jedno polje.
Malim stvarima koje u sebi sadrže poetiku i metafiziku trenutka produžavam život i činim ih vidljivijim. Vjerujem da umjetnost može promijeniti dan, život, svijet, makar malo...
Ali, kroz najpesimističniju sliku svijeta postoje objektivne istine o tome kako je umjetnost mijenjala svijet.
Pokazuje li nam to upravo da su mogućnosti ljepote življenja veće nego što nam se često čini, nekada čak i neobičnije od onoga kako posmatramo? Da li tvoja djela opominju na sve “sitnice” u kojima je moguće pronaći radost i nešto “drugačije”, a često to ignorišemo?
To jeste zadatak, ne samo umjetnosti već i nauke i duhovnosti, kvantna nauka je već dokazala koliko je malo zapravo veliko i obrnuto. Zadatak umjetnosti je da podsjeća, opominje, jer u ljudskoj prirodi je zaborav, znamo sve ovo al prosto tako brzo zaboravimo, zato je porgram “Disciplina maste” na kojem radim godinama sada dobio veći smisao.
Kada smo se i sami uvjerili koliko je u periodu pandemije disciplina pojedinca bila važna za zdravlje društva, tako je disciplina mašte jednog umjetnika važna za duh društva.
Koliko je taj trenutak koji prepoznaješ presudan kao odrednica za tvoje stvaralaštvo?
O presudnosti trenutka glavnu ulogu igra intuicija, ona se razvija tako što se vježba, na način da svaki dan tražiš ljepotu i svjetlost tamo gdje je nema, tj. ima je ali se ne da vidjeti odmah...
Diplomirala si i magistrirala grafiku, kako ona korespondira sa onim čime se baviš?
Da sam studirala, na primjer, slikarstvo mislim da ovaj odnos ne bih imala, jer mi je upravo grafika i čitav proces ove posebne likovne discipline, koji zahtijeva vrijeme, strpljenje, rad na matrici pomogao o ovom pristupu. I velika je šteta sto je odsjek grafike ukinut na FLU.
Rekla bih da tvoja djela predstavljaju i neku vrstu instalacije (možda jednokratne) i/ili postavke u prostoru, ali u kombinaciji sa enterijerom, eksterijerom, arhitekturom, vizuelnim doživljajem uopšte. Na koji način dolaziš do “rješenja” kada su tvoja djela u pitanju?
Ž- art je misija i brend, spajam primijenjenu i konceptualnu umjetnost, kako je čuveni Bauhaus spajao zanatlije i umjetnike uvodeći umjetnost u život, kao i što je Marsel Disan čuvenim pisoarom razbio podjelu između života i umjetnosti, uvodeći mišljenje, stav umjetika ravnopravnim sa djelom.
Ne postoje nove ideje, već nove kombinacije starih elemenata, toliko toga su važnog već rekli naučnici, filozofi, umjetnici, sada je umjetnost napokon sve to primjenjivati na svoj način.
Sve što radim je proizvod, igre, učenja, radoznalosti i eksperimentisanja, iz ovoga proizilaze i rješenja za rad.
Podržana si od Ministarstva kulture u okviru konkursa “Kreativna Crna Gora”. Oni su obrazložili: “Autorka svojim radom ističe potrebu za nadogradnjom klasičnog umjetničkog slikarstva na primjenjeno, te svojim radom ulazi i u sferu uređenja prostora, što je prepoznato kao odličan upotrebni primjer tradicionalne umjetnosti”. Na koji način dovodiš u korelaciju savremenu i tradicionalnu umjetnost?
Ako idemo samo ka savremenosti, a da se ne obaziremo na tradicinalno onda smo osiromašili put, mislimo linearno.
Bio je izazov da probam od murala i uređenja enterijera napraviti korak dalje, na najjednostavniji način i isto tako najkompleksniji.
Slikam svjetlost koja se miješa sa stvarnom nekoliko sati u toku dana, posebno volim “Svjetlosne murale” jer sama svjetlost pravi bezbroj varijacija, pa tako i mijenja mural.
Da li je i koliko potrebno nadograditi klasični pristup umjetnosti u 21. vijeku? Šta tebe vuče ka tome?
Sve treba neprestano preispitati, istrazivati, sumnjati, ne samo u oblasti umjetnosti. Puno je stereotipnog mišljenja vezano za to šta je savremena umjetnost, ljudi obično apstraktnu umjetnost percipiraju kao nejasnu, koja pripada nerealnosti dok slike sa anđelima percipriaju kao neki vid realizma. Ovo teme obrađujem u svom programu kroz postove, kao jedan novi vid edukacije i zanimljviji pristup istoriji umjetnosti.
Svjetlosna geometrija je svakog dana drugačija
Kako gledaš na situaciju sa virusom korona, kako si provela vrijeme, da li je uticalo sve to na tvoje stvaralaštvo, jesu li se možda javile nove inspiracije?
Možda je najbolji odgovor iz konkretnog iskustva odnosno dio teksta rada “Geometrija jutra” koji je objavljen u časopisu “Prostor”. U tom trenutku sam se useljavala u svoj poluprazan, iznajmljen stan. Kako je brzo uslijedio strogi karantin, ostalo mi je malo vremena da uselim potrebno. Za prioritet sam odabrala pravljenje svjetlosne instalacije u formi kvadrata, koja je nastavak ciklusa “Jedan dan”, sa namjerom da miješam prirodnu i vještačku svjetlost u igri geometrije i hologram utiska, koja se dešava svakog ranog jutra u mom stanu u period od 6.20 do 7.10 časova. “Geometrija jutra” je rad nastao u karantinu, ali se ne bavi virusom, već je on proizvod kontinuiteta. Rad je neonski kvadrat na zidu, poetika svjetlosne igre i kraja.
Svjetlosna geometrija je svakog dana drugačija. Ovim radom ne želim da potenciram lucidne iracionalne prioritete, već intuitivno brzu odluku, o tome šta je zbilja prioritet. A to je - ne zaustavljati se.
Ovo je prilika za stvaranje nove mentalne arrhitekture, koja podrazumijeva snalaženje i adaptaciju u nepoznati uslovima, kao i kontinuitet u kreativnom procesu bez obzira na okolnosti, jer ako nema nelagodnosti nema ni razvoja.
Realizacija se uči, važne su mašta i ideja
Bila si angažovana i na projektu slikanja murala kod podvoznjaka na putu ka Starom aerodromu u Podgoricu, radila si sa grupom ljudi koji nijesu umjetnici?
Da, meni je posebno drag i važan taj projekat, jer sam pozvana da budem mentor umjetnicima koji će oslikati mural, umjesto njih odabrala sam djecu i odrasle koji nijesu umjetnici, želeći da pružim priliku upravo ljubiteljima umjetnosti, a ujedno i da istražim koliko se može razviti kreator u svima nama. Projekat je i nazvan “HOMO CRATORI za svoj grad”.
Uz pomoć radionice i predavanja Ž-Arta “Disciplina mašte” na kojoj sam polaznicima otkrila koliko je važna mašta i ideja, a da se realizacija može naučiti. Projekat je bilo rizičan ali je uspjelo na kraju.
Galerija
Bonus video:
